Uputio me prijatelj na mnogostruko zanimljivu pojavu- kineski proizvođač mobitela 5g generacije i još mnoštva toga iz te tehnologije „mikrovalne“ promovira(se)- uz knjigu, poklanja knjigu. Znate ono „kupiš jedan dobi’š dva“. Pomislih, pa to je besmisleno, uz „pametni“ mobitel knjiga je nepotrebna, ona je sasvim suvišna i besmislena, on ju uostalom poništava. No nisam bio sasvim razumio pa sam se krenuo informirati na „paukovom“ među mrežju. I nt’ je mobitel, nit’ je knjiga, samo je Huawei. Radi se o slušalicama, štoviše bežičnim imenom FreeBuds Pro- samo ih gurneš, valjda , u uši i slušaš pri čemu ne znam koliko „pametni mobilni“ može biti udaljen, na kojoj udaljenosti te „hvata“ za uši. U svakom slučaju , iako dobro čuješ, dobivaš nadogradnju jednog prirodnog organa- uha s fiksiranim zvukom, sadržajem, doduše s uređaja. Čini se jednostavnim i ništa novo, ali nije baš tako. Prvo knjiga zapravo nije „knjiga“ već „zvučni zapis“ koji se počeo nazivati i „knjigom“ , krade joj ime. Ni tu nikakvih novosti, al’ sad me „zasvrbjelo“. Ne znam, možda bi se ona stara dobra knjiga mogla zvati „knjiga za oči“, a ova nova- „knjiga za uši“.
Pohvališ se prijatelju:

– Kupio sam knjigu.
– Kakvu knjigu, za oči ili za uši? – pitao bi te.
Ne , ne bi to bilo dobro, onu staru i vidiš, pa velika i mala slova, podcrtano od autora ili prethodnog čitatelja, fett slova, masna mrlja odnekud, kurziv… Čuješ, ponekad kako šušte stranice, kad ti ispadne na pod., da ne govorima kako ti slova riječi, rečenice izazivaju šum, zvuk. I cvrče ti cvrčci ispod crne smrče, zvone zvona s katedrale… I osjetiš, kakav joj je papir, mek ili tvrd, koliko je teška, recimo enciklopedija samo od „a“ do ć“. Za nju je potrebna ruka, barem prst za listanje, okretanje stranica naprijed nazad, a bogme za one tanke ( flis papir) i suhe ponekad i jezik , kao ovlaživač ( pazi Corona!). U ekstremnim slučajevima neki listaju stranice čak i nožnim prstima, ali listaju. Čak i nos koristiš, neke , one stare iz kakve vlage „vuku“ na plijesan, osjeti se boja još svježe otisnute…Vlažan je zrak od isparenja pokraj rijeke koju valja, zauvijek, prijeći u ranu zoru, miriše zemlja crnica … U devetom krugu pakla samo što ne izgoriš od topline, u sibirskim sagama i duša ti se smrzava.. Kad kupuješ knjigu, doduše ne karticom i ne na pretplatu, ne bilježe ti ime. Čine to samo u knjižnici kad ju posuđuješ. Za ovu besplatnu (?) uho-knjigu, ušnu knjigu, moraš deponirati podatke, tzv. adresu, i znano je gdje si- čitao ne čitao. Dobro, u virtualnom svijetu, stvarnijem od stvarnoga, ništa novoga, čim si se dočepao pametnoga mobilnoga, još uho-knjiga manje-više. Ne znam, nekako mi se čini kako je knjiga za ona kompleksnija bića, a uho-knjiga za ona jednodimenzionalna- za one koji samo ( poslušno?) slušaju. A sad ta uho-knjiga.
Pomislih, mora da je to nešto „zapisano“ od naše stare članice JAZU I. B. Mažuranić, možda šegrt Hlapić? Možda Nazorov Veli Jože, kakav tužni Jesenjin, Tin, A. B. Šimić… Ništa ni približno sličnoga, knjiga je iz male gomilice trenutnih znanstvenih medijskih mega zvijezda, koji su i pojedinačno i skupno nadmašili Severinu, Nives Celzijus i Vlatku Pokos zajedno. Jednoga od njih , vrhunskog znanstvenika Igora Rudan- naslova „Očekujući vatre“ .( Ljubica Letinić i Lana Deban, autorice projekta Book&Zvook, izdavač)

Bože, apokaliptičnog li naslova u doba Corone. Pročitat ću tu knjigu u staroj verziji , da vidim može li nešto iz nje i u moj mali mozak. Pa još ta veza Huawei- Rudan, odkud sad to ? Ima li tu kakvog onoga famoznoga „sukoba interesa“?
Zagazim li dublje, eto me na opakom terenu tzv. teorija(?) urota, na dugom štapu. A kako je poručio jedan psihijatar kolegama iz mnoštva tih starih i novootvorenih Corona bolinica:
– Ne zatvarajte ih kad Corona odjaše, ako odjaše, ostavite ih nama , psihijatrima, ni one nam dosta biti ne će.
Duše će nam na respiratore, ako već nisu- dodajem.

Foto: Lana Slivar Dominić/Hina

Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Teleskopa