AMERIKANAC I RUS: Što mogu donijeti razgovori o Ukrajini bez Ukrajine?

AMERIKANAC I RUS: Što mogu donijeti razgovori o Ukrajini bez Ukrajine?

U Ženevi su u ponedjeljak počeli razgovori između Rusije i SAD-a o sudbini Ukrajine. Vode se na razini zamjenika ministara vanjskih poslova i zasada, u utorak, nema izvješća o bitnim pomacima. Obje strane su, barem prema agencijskim izvješćima koje se pozivaju na izvore bliske izaslanstvima, i dalje na početnim pozicijama.

Moskva traži jamstva da Ukrajina neće pristupiti NATO-u dok Washington poručuje kako vlasti u Kijevu imaju pravo sami izabrati svoje vojne saveznike. Rusi govore i kako neće napasti Ukrajinu iako i dalje drže blizu 100 tisuća svojih vojnika na granicama te države. Amerikanci pak ponavljaju kako ne mogu odustati od sustava „otvorenih vrata“ kad je riječ o eventualnom prijamu novih članica u NATO.

U srijedu bi se trebali održati razgovori NATO-a i Rusije, a u četvrtak šira konferencija uz sudjelovanje i nekih europskih zemalja. Ishod ovih pregovora potpuno je neizvjestan to tim više jer je Rusija svoje zahtjeve SAD-u uputila u obliku svojevrsnog ultimatuma. Iz Moskve su dali na znanje kako žele potpis na neki sporazum kojim SAD potvrđuje da Ukrajina neće u NATO ili će ruska vojska izvršiti invaziju na tu zemlju.

Ni dva prošlomjesečna telefonska razgovora između čelnika tih zemalja, Joea Bidena i Vladimira Putina, nisu dovela do popuštanja. I dalje je sve otvoreno. Vojni analitičari su izišli s prognozama da bi se ukrajinska vojska, ukoliko dođe do ruske invazije, mogla organizirano suprostavljati najviše nekoliko tjedana. Iz Washingtona su pak kazali kako su spremni slati vojnu pomoć Ukrajini, što povremeno u manjem obujmu i čine, ali su jasno dali do znanja da neće slati svoje vojnike.

Moskvi su, međutim, zaprijetili vrlo oštrim ekonomskim i političkim sankcijama u slučaju da to napravi ističući u više navrata da bi Rusi takvu takvu avanturu „vrlo skupo platili“. U Moskvi znaju o čemu govore jer su pod određenim sankcijama koje su prilično naštetile njihovom gospodarstvu još od 2014. godine nakon okupacije i aneksije ukrajinskog poluotoka Krima. Kako bi nove sankcije bile puno drastičnije, Amerikancima su uzvratili porukom da bi to bila „kolosalna pogreška“.

Putin se očito boji takvih sankcija jer bi se SAD-u u tome priključila i glavnina zemalja Europske unije koje kupovinom ruskog plina i nafte pune dobar dio ruskog proračuna u kojem skoro dvije trećine prihoda dolazi od prodaje tih energenata i njihovih prerađevina. O čemu se radi dovoljno govori podatak da nešto više od četvrtine svojih potreba za naftom EU uvozi iz Rusije te čak oko 40 posto plina (Njemačka čak polovicu).

EU očito dugoročno ne može bez ruskih energenata, ali Rusija još manje na dulji rok može izdržati bez novca koji joj pristiže od EU jer bi u pitanje došle plaće i mirovine kojima Putin održava socijalni mir u zemlji. Kina, koja se često spominje kao mogući veliki kupac ruskog plina i nafte, u tom pogledu može biti samo nadomjestak, ne i alternativa.

Zato Putin zadnjih godina stalno igra na kartu podjele među europskim zemljama, no, osim pojedinih manjih zemalja koje su prihvatile njegovo pokroviteljstvo, zasad nema tolikih pukotina među njima koje bi priječile jedinstveni europski odgovor, koji bi dakako predvodio SAD, u slučaju njegovih novih agresivnih poteza kada je riječ ruskim susjedima.

A Putinovi planovi, kako je uostalom obznanio i krajem prošle godine na 30. obljetnicu uspostave Zajednice neovisnih država koja je nastala na razvalinama sovjetskog imperija, vezani su uz područje bivšeg SSSR-a bez baltičkih država. Ruski čelnik želi da Moskva preuzme političku i vojnu kontrolu nad tim prostorom gdje su sada samostalne države koje bi zadržale svoju formalnu neovisnost, ali u vanjskoj politici bi za svaki ključan potez trebali dobiti odobrenje Rusije.

Time želi stvoriti sigurnosni koridor pokornih država oko ruskih granica prema NATO-u. A to ne može napraviti bez u tom pogledu najvažnije zemlje – Ukrajine – koja svojim položajem duboko ulazi u tzv. meki trbuh Rusije. Zato Putin traži od Bidena jamstva da neće ući u NATO. Ispada da Putin od SAD-a traži privolu kako bi Ukrajinu, nakon što joj je već oduzeo Krim i Donjecku oblast, potpuno stavio pod rusku dominaciju.

Dakako da SAD, ali ni europske zemlje, na takvo što ne mogu ili barem ne bi trebali pristati. Imalo bi to u sebi prizvuk onog što je u povijesti poznato kao chamberlainovska politika popuštanja. No, previše je primjera iz prošlosti koji govore da agresor nikad ne staje nakon što dobije ustupke iznuđene prijetnjom nadmoćnom vojnom silom. On se njima hrani i traži nove, i tako to ide dok ga se ne zaustavi. Ukrajina ima pravo izabrati svoj put.

Na slici: Ilustracija

Foto: Hina