Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je prije nekoliko dana na skupu svoje stranke u Istanbulu slavodobitno najavio kako bi njegova zemlja mogla uskoro postati veliko međunarodno čvorište za prodaju ruskog plina Europi.

Erdoganova ideja nije bez osnova s obzirom da je Turski tok, plinovod koji preko Crnog mora povezuje rusku regiju Krasnodar s Trakijom, europskim dijelom Turske, jedan od rijetkih preostalih ruta kojima ruski plin može stići u Europu.

Sjeverni tok 1, plinovod koji po dnu Baltičkom mora izravno povezuje Rusiju sa sjeverom Njemačke, izvan je funkcije nakon havarije koja se nedavno dogodila. Sjeverni tok 2, iako je završen, nikada nije pušten u rad.

Zatvoren je i plinovod Jamal kojim je ranije ruski plin preko Bjelorusije i Poljske stizao do zapadne Europe. Zatvorili su ga Rusi zbog sankcija Varšavi. Stalni su i problemi u vezi s transportom ruskog plina preko Ukrajine.

Dakle, Turski tok je zapravo jedina preostala sigurna ruta dopreme ruskog plina u Europu. U tom smislu, Erdogan bi se mogao okoristiti ovom situacijom koju je izazvala Rusija svojom barbarskom agresijom na Ukrajinu.

Međutim, njegov plan ima jedan veliki nedostatak. Turski tok, koji ide dalje preko Bugarske i Srbije do Mađarske, je plinovod premalog kapaciteta da bi se to moglo realizirati. Ima dvije cijevi kroz koje se može transportirati najviše po 15, 7 milijardi prostornih metara plina godišnje.

Jedna cijev služi za potrebe Turske, dok je druga za europske potrošače. Dio ruskog plina iz druge cijevi već ide za bugarske, srbijanske (odatle dio ide i za srpski entitet u BiH) i mađarske potrebe. Ostatak kupuju druge zemlje koje su nekad uvozile puno ruskog plina.

Međutim, ta količina nije dovoljna da bi se u Turskoj moglo napraviti čvorište za ruski plin. Potvrdio je to prije nekoliko dana i Dmitrij Peskov, glasnogovornik Kremlja, kazavši kako takve tvrdnje „nisu profesionalne“ jer je taj plinovod premalog kapaciteta.

Da bi se to dogodilo trebalo bi, uz postojeće dvije, postaviti novu cijev uz izgradnju sve potrebne infrastrukture, za što osim novca treba i vremena. Usporedbe radi, za razliku od 15,7 milijardi kubnih metara plina koja protječe kroz jednu cijev Turskog toka godišnje, kroz Sjeverni tok 1 išlo je 55 milijardi prostornih metara plina.

Isto toliko predviđeno je i za Sjeverni tok 2, znači radi se o 110 milijardi prostornih metara plina koje bi godišnje mogli iz Rusije stizati u Njemačku i dalje u druge europske zemlje preko tih plinovoda po dnu Baltičkog mora.

A to je tek nešto malo veća količina od ukupnog kapaciteta plinovoda preko Ukrajine koji su oko 100 milijardi prostornih metara plina, kroz koje je za ovu godinu dogovoren protok 40 milijardi (Jamal je kapaciteta 33 milijarde prostornih metara godišnje).

Uostalom, sada se vidi kako Rusi nisu bez primisli zadnjih desetak godina stalno gurali izgradnju novih plinovoda koji bi zaobišli Ukrajinu pa i Poljsku. Tako su izgrađeni Sjeverni tok 1 i 2, dok je na jugu trebao biti napravljen Južni tok, kojem se na kraju suprostavila EU te nije zaživio.

No, umjesto Južnog toka (od Rusije preko Crnog mora u Bugarsku i dalje u srednju Europu) koji je trebao imati kapacitet 30 milijardi prostornih metara plina godišnje, iz Bruxellesa su iako nevoljko pristali tek na Turski tok koji je dvostruko manjeg kapaciteta.

Upravo ta činjenica, malen kapacitet, stoji na putu Erdoganovih želja kako će postati najveće čvorište za prodaju ruskog plina Europi. Dok se ne postavi treća cijev Turskog toka i izgradi sva potrebna infrastruktura, od toga zasigurno neće biti ništa.

No, kad bi se to i napravilo, opet bi moglo sve doći u pitanje. Naime, Zapad više ne želi biti ovisan o plinu iz države koja energente koristi kao političko oružje. Tako se Europa, iako ne bez teškoća i dodatnih troškova, već pripremila za život bez ruskog plina. Može ga i dalje uvoziti, ali ako to odluči, više i ne mora.

Povećana je, naime, proizvodnja tog energenta u Norveškoj, Nizozemskoj i Belgiji, preko Francuske sada dolaze puno veće količine plina iz Alžira od čega se dio raspodjeljuje dalje, uglavnom u Njemačku, a tu je i azerbajdžanski plin koji je preko Turske, Grčke i Albanije već stigao do juga Italije.

Uz to, izgrađeni su brojni novi terminali za ukapljeni plin. Veliku važnost u tom kontekstu ima i LNG na otoku Krku koji se pokazao ne samo spasonosnim za stabilnost opskrbe u Hrvatskoj i dijelu susjednih zemalja nego i dobrim poslovnim potezom,

Ogroman iskorak u tom pogledu napravila je Njemačka koja do prije nekoliko mjeseci nije imala nijedan LNG, a početkom sljedeće godine imat će ih čak šest. Iz te zemlje su najavili kako će od kraja 2023. biti neovisni o ruskom plinu.

S obzirom na sve to, očito je kako iza Erdoganove najave velikog poduzetničkog iskoraka zapravo ne stoji realna podloga. Projekte za spas svoje posrnule ekonomije, koja se suočava s 80-postotnom inflacijom, morat će potražiti negdje drugdje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.