Nakon terorističkog napada u Beču početkom studenog, u kojem su stradale četiri osobe, mediji na njemačkom jeziku su se zapitali je li Balkan „leglo islamizma”? Jer počinitelj, kojeg je policija usmrtila, bio je Kujtim F. (20), čiji roditelji su Albanci porijeklom iz makedonskog Čelopeka.

U opširnoj analizi lista Neue Zürcher Zeitung sada se postavlja pitanje predstavlja li balkanski islam prijetnju za zemlje u koje obično doseljavaju ljudi s Balkana? I kako se to islam na Balkanu promijenio u posljednjih dvadeset godina? Novinar Andreas Ernst, odličan poznavatelj regije, piše da muslimani čine oko trećinu stanovništva na Zapadnom Balkanu, ali da je samo manji dio njih stvarno religiozan. Na Balkanu se, piše Ernst, prakticira „tolerantni sunitski islam čije zapovijesti vjernici velikodušno tumače, recimo kad je u pitanju alkohol”, piše Deutsche Welle.

„Tokom ratova devedesetih porastao je utjecaj radikalnih struja iz inozemstva kroz djelovanje humanitarnih organizacija. Mnoge su potjecale iz Saudijske Arabije i Emirata. Utjecaj njihovih misionarskih mreža je najočitiji kada se radi o gradnji džamija. Za razliku od tradicionalnih jednostavnih džamija s minaretima nalik na olovke, bogomolje financirane stranim novcem često su velike i pompozne. One su i bile mjesto gdje se početkom milenija odvijala borba starosjedilaca i mladih gorljivih vjernika”, piše u uglednom švicarskom listu.

Dalje se navodi da su tradicionalne zajednice bile suočene s „paralelnim vjerskim zajednicama” i „radikalnim snagama” koje su posljednjih godina potisnute. „Opadanje saudijskog utjecaja stvorilo je prostor za tursku religijsku instituciju”, dodaje Ernst. On piše i što je ta „ubrzana pluralizacija islama” značila: „Za mlade ljude gladne vjere su mistične sufističke sekte, strogo vjerni selefisti i karizmatični propovjednici često atraktivniji nego službeni predstavnici religije sa svojim mlakim porukama. Tako su nastale nove, djelomično i opasne struje selefizma spremnog na nasilje.

Profil njegovih pristaša, prema francuskom stručnjaku za Balkan Xavieru Bougarelu, sličan je kao na Zapadu. Radi se o mladićima s ruba društva organiziranim u male grupe. Na Balkanu se oni regrutiraju mahom iz marginalnih, muslimanskih dijelova stanovništva čija je nacionalna pripadnost sporna – recimo Pomaka u Bugarskoj ili Torbeša u Makedoniji. U Bosni i Hercegovini, gdje bošnjačko stanovništvo čini većinu, džihadisti pak češće dolaze iz dijaspore na Zapadu”, piše Ernst.

Navodeći da je nakon napada u Beču napisano mnogo „paušalnih” tekstova o ovoj temi, autor dodaje: „Čini se izvjesnim barem da je regrutiranje mladih jednostavnije u zapadnim gradovima nego na Balkanu i da vodeće snage potječu sa Zapada. To ne iznenađuje: u većinski muslimanskom stanovništvu Bosne ili Kosova mnogo je jača društvena kontrola prema onima koji odudaraju nego što je to slučaj u miljeu muslimanske dijaspore u Beču ili Berlinu.”

Ernst dodaje da su takozvani „paralelni džemati” i neslužbene bogomolje u BiH pod lupom i većinske islamske zajednice, i susjeda, i policije.

„Sve ukazuje na to da je radikalizacija na Zapadu vjerojatnija nego u postojbini europskog islama. Iz Francuske je, s obzirom na broj muslimana, više nego dvostruko više dobrovoljaca otišlo u džihad u Siriju i Irak nego iz Bosne i Hercegovine. Na Balkanu do sada nije bilo džihadistički motiviranih terorističkih napada. Gradovi u regiji se ubrajaju u najsigurnije u Europi”, piše dalje švicarski list.

U tekstu se postavlja pitanje zašto su onda mreže iz dijaspore toliko važne za razumijevanje fenomena? „Bečki povjesničar i albanolog Robert Pichler ukazuje na opterećenje obitelji u dijaspori. Kao i mnoga djeca useljenika, Kujtim F. se otuđio od roditelja prije nego što se radikalizirao. To, kaže Pichler, ukazuje na poznatu šablonu: dok roditelji žele što neupadljivije živjeti u zemlji u koju su došli, dok vrijedno rade i imaju premalo vremena za djecu, druga generacija se često neuspješno bori s tim da doraste i vlastitim ambicijama i ambicijama roditelja.”

„To dovodi do sukoba generacija i spolova. Pripadnici generacije rođenih u inozemstvu se obično u pubertetu počinje baviti pitanjem odakle dolaze, zašto tu žive i tko su oni zapravo. Često kritiziraju tihu asimilaciju roditelja ili se zbog nje čak srame. Tragaju za uvažavanjem i zajednicom, a tu islamističke skupine imaju atraktivnu ponudu: Umjesto da budeš dijete nevažnih gastarbajtera s Balkana, postani borac za vjeru, dio svjetske zajednice! – tako glasi obećanje. Uz to dolazi osjećaj zbrinutosti u okviru male zavjereničke grupe i fascinacija zbog tajnovitosti i ilegalnosti.”

Na slici:  Policija na bečkim   ulicama nakon  terorističkog napada koji je izvršio islamist podrijetlom iz Sjeverne Makedonije

Foto: EPA/Hina