Globalna utrka između Sjedinjenih Američkih Država i Kine prebacuje se na Bliski istok i tamošnje arapske države, u kojima utjecaj SAD-a dramatično pada dok komunistički gigant sve očitije širi svoj ekonomski, pa i politički utjecaj – upozorava New York Times u opsežnoj analizi objavljenoj ovog tjedna. Kina, tvrdi se, zapravo uskače u prostor koji SAD sve očitije napušta, a ondje nailazi na znatno manje prepreka nego u ostatku svijeta: trgovinska pravila manje su kruta, dogovorna ekonomija cvjeta, a nitko nikoga ne pita za tričarije poput ljudskih i manjinskih prava ili demokracije. Dapače.

Na prostoru Bliskog istoka tako se sada ubrzano razvija kineski globalni projekt ‘Jedan pojas’, zapravo infrastrukturni koridor za širenje ekonomskog i trgovinskog utjecaja: suradnja s Arapima – ali i Izraelom – cvate na području infrastrukture i novih tehnologija, Kina ondje zadovoljava više od 50 posto svojih potreba za naftom, a paralelno traje i sve očitije političko zbližavanje, prenosi tportal.

Ne postoji čak ni problem kineskog ugnjetavanja milijuna muslimanskih Ujgura, naroda nad kojim se po općeprihvaćenom tumačenju posljednjih godina u Kini odvija pravi pravcati genocid. S izuzetkom slabašnog prosvjeda Turske, u arapskim državama ne samo da se na to ne osvrću – nego, po nekim izvještajima, posljednjih mjeseci čak izručuju ujgurske disidente natrag kineskim vlastima.

‘Saudijska Arabija dobar je partner, to je naša bratska nacija’, izjavio je ovog mjeseca ministar vanjskih poslova Kine na susretu s kolegom iz ove države, u svijetu prepoznate kao najvećeg američkog saveznika u tom dijelu svijeta i svojevrsne zaštitnice, ovlaštenog tumača islama. Od početka ove godine Kinu su posjetili visoki dužnosnici iz pet bliskoistočnih država, pa se rezultat vidi na terenu: Turci upozoravaju svoje medije da ne gaze previše po Kinezima, a Iranci nastoje ubrzati dogovorenu realizaciju kineskih investicija vrijednih čak 400 milijardi dolara.

‘Previranja u Afganistanu i Kazahstanu potaknula su Kinu da izgradi i učvrsti stabilne veze s ovim dijelom svijeta, pogotovo nakon što se SAD povukao iz Afganistana i službeno okončala misiju u Iraku. Mnoge partnerske države vjeruju da popušta pozornost i interes Amerikanaca, pa se sada okreću drugim opcijama’, tumači New York Times. Kinezi su, tvrdi se, ovaj potez dočekali raširenih ruku.

Radi se o klasičnom braku iz interesa: većini arapskih režima odgovara kineska politika nemiješanja u tuđe unutarnje odnose, pa čak ni ako se radi o otvoreno diktatorskim režimima, kao i praksa da ne šalju svoju vojsku na druge krajeve svijeta. Naravno, ni Kina ne voli kada joj se popuje o ljudskim pravima, a na to ovdje neće naići.

Doduše, treba primijetiti da se ni SAD nije ponašao znatno drugačije kada je riječ o, recimo, režimu u Saudijskoj Arabiji. Demokracija je demokracija, a interes često ipak malo važniji.

Kineski interes na Bliskom istoku, jasno, trenutno je nafta kojom opskrbljuje svoje brzorastuće gospodarstvo, još uvijek drugo najveće na svijetu. No, ima tu još koječega: njene državne kompanije upravo namjeravaju preuzeti luku u iranskom gradu Chabaharu, financirale su veliku gospodarsku zonu u omanskom gradu Duqm, veliki kontejnerski terminal u Abu Dabiju i dvije sasvim nove velike luke u – Izraelu. Pri tome se na terenu zasad nisu izravno konfrontirale s SAD-om, ali se sustavno predstavljaju kao alternativna američkoj ekonomskoj hegemoniji i praksi političkih i vojnih intervencija u sustave tamošnjih država.

‘SAD ima svoje uspone i padove i u vanjskoj i u unutarnjoj politici, a Kina je prepoznata ne samo kao najstabilniji, nego i kao najpouzdaniji partner’, objasnio je za New York Times Li Guofu s kineskog Instituta za međunarodne odnose, organizacije koju kontrolira samo Ministarstvo vanjskih poslova. Kolokvijalno rečeno, radi se o režimskom institutu.

Zauzvrat, objašnjava se, arapske države još uvijek nisu ni zucnule o kineskom gušenju političkih sloboda na odmetnutom Tajvanu, a još problematičnije je ignoriranje genocida nad milijunima Ujgura, većinski muslimanskog naroda koji trpi teror kineskih vlasti. Ujgurski disident i aktivist u Norveškoj Abduweli Ayup upozorio je na slučaj dvojice Ujgura uhićenih u Saudijskoj Arabiji, kojima se potom gubi svaki trag upravo u državi koja se smatra zaštitnicom islamskog svijeta, a na slične primjere naišao je i u Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i drugim arapskim državama.

‘Oni nisu sluge svetih mjesta islama, nego Komunističke partije Kine’, kazao je Ayup.

Rat za svjetsku dominaciju između Kine i SAD-a – već zahuktao na Pacifiku oko Tajvana, na polju trgovine državnim intervencionizmom s jedne i carinama s druge strane, kao i u tehnološkoj sferi, zabranama poslovanja velikih konkurentskih kompanija – tako se sve očitije odvija na novom bojištu Bliskog istoka. Kinezi bez problema posluju i s državama koje SAD drži pod sankcijama poput Sirije, koja se pridružila projektu ‘Jedan pojas’, ili Irana koji postaje sve ovisniji o svom novom komunističkom partneru. Na Bliskom istoku već sada su najveći kupac nafte, a Bahrein i Emirati prve su države koje su odobrile njihova cjepiva protiv COVID-a 19. Dapače, ondje se sada i proizvode. A ni Arapi, čini se, ne mare previše za američka upozorenja: kad je SAD nedavno stavio na crnu listu kompaniju SenseTime, koja je kineski režim navodno opskrbljivala tehnologijom za kontroliranje potlačenih muslimanskih Ujgura, utočište joj je pruženo u također muslimanskim Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Vjera je vjera, a interes je interes.

Foto: Hina