Poznati hrvatski filozof Neven Sesardić prenio je zanimljivo razmišljanje španjolskog pisca Jorgea Sempruna, koji je pred kraj Drugog svjetskog rata proveo više od godinu dana u nacističkom logoru Buchenwald, o razlikama između nacističkih i komunističkih logora. Intervju je objavljen 1980. godine .
http://www.lesamisdejorgesemprun.eu/beaudimanche.html?fbclid=IwAR1Xfms5TzxDiQq5cMK0bUn7hthkjLuco0et1ssnyGnnfoXbSl_wb4kdXSY
PITANJE: U vašoj knjizi *Quel beau dimanche!* više puta spominjete Solženjicinove romane kao i Šalamovljeve *Priče s Kolime*. Je li doista moguće uspoređivati nacističke logore i gulag?
ODGOVOR: Situacija zatvorenika u njemačkim i ruskim logorima bila je različita. Njemački logori kasne deset godina za ruskima, koje su kopirali. U početku su bili predviđeni za preodgoj elemenata štetnih za režim, ali razlika je u tome što su oni prvi bili popunjeni neprijateljima nacizma, dok su u drugima bili internirani lažni neprijatelji, nedužni ljudi.
U Buchenwaldu smo znali zašto smo tamo, naime zato što smo pružali otpor, borili se protiv fašizma. Između nacističke teorije i njezine prakse postojala je koherentnost: eliminacija Židova, “terorista“, bila je najavljena u programskim dokumentima i stoga je pretpostavljala postojanje logora. Još jedna funkcija ih je razdvajala — korištenje terora.
Svaki sovjetski zatočenik koji je već bio suđen ili osuđen znao je da se vlast uvijek može vratiti po njega da bi ga uključila u novu spiralu istrage, ispitivanja i ponekad mučenja. Ova prijetnja neprestano je opterećivala sudbinu zatvorenika. Napokon, u materijalnom pogledu, položaj zatvorenika u sovjetskim logorima bio je daleko teži, što pokazuju svjedočanstva Victora Sergea, Šalamova, Ginzburga, Solženjicina.
Vladari SSSR-a nisu imali pristup tehničkim rješenjima poput plinskih komora i krematorijskih peći, tim njemačkim izumima: ali geografski prostor dopuštao je druga rješenja poput “bijelog krematorija“, o kojem govori Šalamov. U njemačkim logorima, kad smo vidjeli druge zarobljenike kako dolaze, osjećali smo se kao da smo još živi jer smo znali da vani postoji otpor, ljudi koji se još uvijek bore.
U ruskim logorima isti je događaj proizveo suprotan učinak. Bio je to znak naglašavanja te slijepe represije koja je mogla zadesiti bilo koga. Sovjetski komunisti nisu tada bili u stanju razumjeti taj mehanizam i bili su žrtve goleme mistifikacije.
Podsjetimo, Jorge Semprún Maura (10. prosinca 1923. – 7. lipnja 2011.) bio je španjolski književnik i ljevičarski političar, najpoznatiji kao scenarist nekoliko zapaženih političkih filmova u Francuskoj 1960-ih.
Rođen je u liberalnoj obitelji, koja je zbog podrške Republici nakon građanskog rata morala otići u egzil u Francusku, gdje je Semprun proveo veći dio života. Tijekom Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije Semprun se pridružio komunističkom pokretu otpora, odnosno emigrantskoj Komunističkoj partiji (PCE). Godine 1943. uhitio ga je Gestapo te je neko vrijeme proveo u koncentracijskom logoru Buchenwald.
Godine 1953. vratio se u domovinu pod lažnim imenom i tamo organizirao PCE aktivnosti protiv Francove diktature. Iz Partije je isključen 1964. zbog neslaganja s njezinim vodstvom. Nakon toga Semprun se okreće spisateljskoj karijeri, te ostvaruje blisku suradnju sa slavnim redateljem Costom Gavrasom. Od 1988. do 1991. bio je ministar kulture u socijalističkoj vladi Felipea Gonzaleza.
Na slici: Jorge Semprún
Foto: Wikipedija