Invazija na Ukrajinu, kojoj svjedočimo već petnaesti dan, svakako je istaknula veliku promjenu i zaokret u načinu na koji Vladimir Putin želi ostvariti svoje ciljeve na Zapadu. Prema analizi portala Foreign Affairs, za razliku od mnogih prijašnjih napora Moskve da postigne političke ciljeve na Zapadu, ukrajinsku ofenzivu nije vodila Federalna sigurnosna služba (FSB), ruska sigurnosna agencija, koja je često privlačila lavovski dio zapadne pažnje. Umjesto toga, invazija je od samog početka oblikovana staromodnom projekcijom vojne moći: prvo gomilanjem nadmoćne snage na granici, a zatim brzo i učinkovito korištenje te sile, donosi Slobodna Dalmacija.

Dajući vojsci tako odlučujuću ulogu, Putin predstavlja dramatičnu promjenu koja se dogodila u sigurnosnoj hijerarhiji Kremlja tijekom posljednjeg desetljeća. Dok ranijih godina vojska nije bila uključena u rusku politiku i bila je podređena sigurnosnim službama, iz čijih je redova došao i sam Putin, posljednjih godina vojska je dobila novu važnost, ne samo u interakcijama Rusije sa susjednim zemljama, već i također u načinu na koji se oblikuju politike, piše Foreign Affairs, a prenosi Geopolitika.

U isto vrijeme, vojska je dobila novu potporu javnosti kod kuće. Mnogi Rusi su je prije smatrali slabo vođenom, nedovoljno financiranom i zaostalom, a sada je opremljena novom generacijom tehnologije i podržana od vojno-industrijskog kompleksa koji ima sve veći doseg u ruskom društvu. A sa svojom novootkrivenom političkom snagom, ona se pojavila kao jedna od najvažnijih institucija u Putinovoj Rusiji.

Ovu transformaciju predvodi Sergej Šojgu, jedan od najambicioznijih članova Putinovog užeg kruga. Iako je na Zapadu dobio relativno malo pozornosti, Šojgu je dugogodišnji insajder Kremlja koji je postao ministar obrane 2012. godine. Štoviše, za razliku od FSB-a, koji je pretrpio niz neuspjeha i neugodnosti posljednjih godina, Šojguova vojska uživa gotovo neprekinut uspjeh koji seže do zauzimanja Krima 2014. i intervencije u Siriji godinu dana kasnije. Svatko tko želi razumjeti zašto je Putin bio spreman pokrenuti ruske trupe, tenkove i zrakoplove u iznimno rizičnoj invaziji na Ukrajinu, mora prvo razmotriti transformaciju ruske vojske pod njegovim moćnim šefom obrane.

Gotovo dva stoljeća ruska vojska, unatoč svojoj važnosti u ruskom društvu, rijetko je bila uključena u donošenje političkih odluka. Pod sovjetskom vlašću, ulicama Moskve i drugih velikih gradova dominirali su muškarci u zelenim uniformama. Vojna služba u Rusiji tradicionalno je davala određeni stupanj društvenog prestiža. Ipak, kroz veći dio 19. i 20. stoljeća, vojska nikada nije imala puno glasa u vladi. Tijekom sovjetske ere, vlada je bila oprezna zbog opasnosti da vojska dobije preveliku moć, a KGB ju je držao pod budnim okom.

SVESTRANI ELIMINATOR PROBLEMA

Kada je prvi put došao na vlast, Putin, bivši časnik KGB-a, ostao je pri sovjetskoj tradiciji i promovirao je sigurnosne službe iznad vojske. Njegov prvi rat, onaj koji je počeo u Čečeniji 1999. godine, vodio je FSB, nasljednik KGB-a. Rat je predstavljen kao protuteroristička operacija, a vojska je bila podređena službi sigurnosti. U međuvremenu, Putin se nastavio oslanjati na FSB za držanje svoje elite pod kontrolom i suzbijanje neslaganja, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Nasuprot tome, vojska je uživala malo prestiža. Tijekom tih prvih godina Putinove vladavine, Rusi su se predobro sjećali neuspjeha u Afganistanu, kao i dva neuredna i krvava rata u Čečeniji koje je vojska vodila zastarjelom vojnom opremom iz sovjetskog doba. Mlađa generacija uložila je sve napore da izbjegne regrutaciju. Kao rezultat toga, mnogi zapadni analitičari nisu trošili puno vremena na proučavanje ruske vojske: pretpostavljalo se da je za razumijevanje Putina potrebno proniknuti u unutarnje djelovanje sigurnosnih službi. Međutim, 2012. Šojgu je imenovan ministrom obrane, a bogatstvo vojske tiho se počelo mijenjati.

Kao član ruske političke elite, Šojgu je imao izrazito trajnu karijeru među najvišim ešalonima u Moskvi. Stigavši ​​u glavni grad iz Tuve, regije na granici s Mongolijom, baš u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, brzo je postao poznat početkom 1990-ih kao svestrani eliminator problema, postavši ministar za izvanredne situacije.

U 1990-ima i sljedećem desetljeću njegovao je imidž hrabrog i energičnog dužnosnika koji je s elitnim profesionalnim spasilačkim timom često posjećivao mjesta prirodnih katastrofa i terorističkih bombaških napada; čak je i sam vodio neke akcije spašavanja. U to je vrijeme bilo vrlo neobično da pripadnik postsovjetske elite nosi terensku uniformu i razgovara sa žrtvama poplave u Sibiru ili bombardiranja u Moskvi, kao što je to radio Šojgu. Njegov tim za brzo reagiranje – predvođen zračnom jedinicom profesionalnih spasilaca koji su uvijek bili spremni uskočiti u avion i otići na bilo koje mjesto na svijetu gdje bi mogli biti potrebni – donio mu je popularnost i u ruskom vodstvu i među običnim Rusima, piše Foreign Affairs, a prenosi Geopolitika.

OMLADINU UTJERAO U VOSKU

Za Putina, Šojguov uspješan rekord i veliki javni profil učinili su ga prirodnim saveznikom i brzo ga je otkrio korisnim Kremlju i izvan njegovih hitnih misija. Godine 1999. Putin je izabrao Šojgua za jednog od vođa svoje stranke Jedinstvena Rusija, dajući mu priliku da obiđe zemlju i izgradi političku bazu. Međutim, više je iznenađujuća bila Putinova odluka 2012. da ga postavi za ministra obrane. Po obrazovanju inženjer, Šojgu nikad nije služio vojsku i nije imao ugled među vojnom hijerarhijom, niti se njegov grubi stil vođenja dopao staroj gardi.

Prema izvorima u vojsci, Šojgu je nedugo nakon što je postao ministar obrane šetao hodnicima glavnog stožera u Moskvi kada je ugledao pukovnika u sivom odijelu. Prema staroj tradiciji, časnici glavnog stožera nosili su odijela, a ne vojne odore, ali praksa je iritirala Šojgua, koji je smatrao da se časnici trebaju odijevati za bitku, a ne za ured. Suočio se s pukovnikom i rekao mu da se sljedećeg tjedna javi na dužnost u pukovniji u Sibiru. Samo su dobre veze spasile pukovnika, ali su svi shvatili poantu: Šojgu je bio ozbiljan u vezi s vojnim odorama i odijela su morala otići. No, nije se tu zaustavio.

Šojgu je 2017. godine promijenio vojnu odoru kako bi podsjećala na onu sovjetsku iz 1945. godine – poznatu u vojsci kao uniforma pobjednika. Novi dizajn postao je njegov izbor kada je pregledao vojne parade na Crvenom trgu.

No daleko je važniji Šojguov pristup vojnoj strategiji i borbenoj spremnosti. Prihvatio je visokotehnološke inovacije, formirajući kibernetičko zapovjedništvo i spajajući zračne snage i svemirske snage u nove ruske zračno-svemirske snage. Također je povećao plaće za časnički zbor. Istodobno, učinio je gotovo nemogućim da ruska omladina izbjegne služenje vojske. Ipak, iznad svega su bila dva rana vojna uspjeha, koja su zapečatila njegov ugled u Kremlju i pomogla da se vojsci dobije novi status unutar vlade.

Šojguov prvi vojni uspjeh dogodio se u Ukrajini. Godine 2014., kada je u Kijevu izbila revolucija Euromaidan protiv Viktora Janukoviča, ukrajinskog predsjednika kojeg podržava Rusija, Putinov prvi instrument izbora bile su sigurnosne službe. Prema uobičajenoj praksi, Putin je poslao FSB u Kijev, gdje je trebao pomoći lokalnim snagama da uguše ustanak. No, FSB nije uspio zaustaviti prosvjednike niti spriječiti Janukoviča da pobjegne iz glavnog grada. Kao rezultat toga, Putin se okrenuo vojsci, a pod Šojguovim zapovjedništvom, Krim je brzo i učinkovito pripojen. Šojgu je pokazao da vojska može uspjeti tamo gdje nije uspio FSB.

Ubrzo nakon toga, imao je još jednu priliku pokazati snagu vojske – ovaj put, u sukobu koji je bio mnogo udaljeniji. U početnoj fazi sirijskog građanskog rata, činilo se da ruski saveznik, sirijski diktator Bašar al-Asad, brzo gubi tlo pod nogama, a Putinovi diplomati nisu puno napredovali u spašavanju režima. Ponovo je vojska priskočila u pomoć, izvodeći odlučujuću vojnu intervenciju u rujnu 2015. Uz relativno nisku cijenu za same ruske trupe, vojska je brzo preokrenula tijek rata, vraćajući Asada na pravi put da preživi i na kraju trijumfira. Gotovo je izgledalo kao da je dojurila Šojguova stara zračna spasilačka jedinica za brzo reagiranje – iako je sada rješavala Putinove političke probleme, a nije pomagala ljudima na terenu.

Sirijska je intervencija bila toliko uspješna i popularna da je 2019. ruska vojska organizirala ogromnu putujuću izložbu tenkova, oružja i druge vojne opreme zaplijenjene iz Sirije. Prevezena je vlakom na 60 različitih stanica diljem zemlje od Moskve do Vladivostoka, uključujući Krim; na mnogim stajalištima dočekala ga je vesela gomila. Uslijed uspjeha na Krimu i u Siriji, podrška vojsci je rasla.

UNOSNI VOJNI UGOVORI S OLIGARSIMA

U međuvremenu, Šojgu je počeo uživati ​​u sve većem vojnom proračunu i sve većoj važnosti u Kremlju. Zapravo, uspjesi na Krimu i u Siriji imali su još jednu važnu posljedicu: približili su oligarhe vojsci i pomogli u pokretanju novog ruskog vojno-industrijskog kompleksa. Paradoksalno, ovaj je učinak potaknut sankcijama Zapada nametnutim ruskoj eliti nakon aneksije Krima. Zbog ovih kazni mnogi su oligarsi gubili novac i ugovore na Zapadu.

Kako bi to kompenzirala, ruska im je država pomogla dajući njihovim tvrtkama goleme vojne ugovore. Primjerice, prije uvođenja sankcija, Siemens, njemačka tvrtka, isporučila je motore za rusku mornaricu, a danas ruska tvrtka Ural Mining and Metallurgical Company drži taj ugovor. Potaknuta ovom kombinacijom rastuće podrške naroda i moćnih veza među ruskom elitom, vojska se do 2017. godine pojavila kao jedna od najmoćnijih institucija u Rusiji.

Tijekom prošle godine, dok je Putin počeo planirati svoju kampanju u Ukrajini, bilo je jasno da više neće tražiti vodstvo od FSB-a. Umjesto toga, Šojgu i novouređena vojska će prednjačiti. Primjetno, kada se Rusko vijeće sigurnosti sastalo uoči invazije, činilo se da je vojska mnogo bliža Putinu nego njegovi obavještajni dužnosnici. Nakon što je Putin objavio odluku da prizna samoproglašene republike Doneck i Lugansk, šef vanjske obavještajne službe borio se za riječ, a direktor FSB-a i ministar vanjskih poslova ponašali su se kao da su automati koji slijede zapovijedi. Nasuprot tome, Šojgu je, nakon što je veći dio proteklog desetljeća proveo pretvarajući vojsku u moćnu političku snagu, zvučao samouvjereno i spremno povesti Rusiju bezglavo u bitku.

U tjednima koji su prethodili ruskoj invaziji, mnogi analitičari sumnjali su da bi Putin zapravo pokrenuo rat tako velikih razmjera. Ali militarizacija ruskog društva i preuređenje vojske pod Šojguom doveli su Putina do golemog iskušenja, koje se nije moglo usporiti obavještajnim sumnjama ili diplomatskim razmatranjima. A sada, kad je napad nasilno u tijeku, pune implikacije nove vojne strategije Kremlja postaju jasne. Ne samo da kampanju oblikuje vojska koja je otvoreno prihvatila rat – nego što je veća, to je bolja. Vodi je i Šojgu, čovjek koji je do sada doživljavao samo uspjehe i koji nema odgovarajuću vojnu obuku da shvati kako pobjeda na bojnom polju, koliko god bila impresivna, ponekad može dovesti do još većeg političkog poraza, piše Foreign Affairs, a prenosi Geopolitika.

Foto: Hina