Bivša ministrica obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske Ljilja Vokić bila je gošća Dnevnika. Komentirala je pregovore sindikata s ministricom Divjak, kao i novu kurikularnu reformu.

Može li ministrica Divjak, odnosno je li spremna, razgovarati sa sindikatima?

Pa, prije svega mislim ako su sindikati korektni i pošteni onda se ne bi preko djece trebalo prelamati ono što oni zahtijevaju. Dakle, moglo se o tome pregovarati i u 7. i u 8. mjesecu, a ne sada na samom početku školske godine.

Sindikati traže, koliko sam ja informirana negdje oko četiri posto. To je u prosjeku nekih 200 kuna, mislim da je, bez podcjenjivanja, to novac, ali zbog toga se ne bi trebalo štrajkati, ako će se štrajkati. Ja sam uvijek govorila, onda se štrajka za najmanje 1000 kuna, koliko nudi gospodin Bandić. Koliko sam shvatila, on kaže da ako Vlada ne da, da će on zagrebačkim učiteljima i profesorima povećati plaću za 17 posto jer djelatnik u vrtiću ima 17 posto veću plaću nego učitelj u razrednoj nastavi. To je stvarno neprimjereno.

Je li to pravedno da zagrebački nastavnici i učitelji onda imaju toliku plaću, a svi ostali nastavnici u Republici Hrvatskoj puno manju?

Pa dobro, gospodin Bandić je mudar političar. On računa da ako on da, da će onda Vlada biti prisiljena dati svima. Ja držim i pozdravljam, dapače, njegov prijedlog pa se nadam da će Vlada prihvatiti taj njegov prijedlog od 17 posto. Tek tada su učitelji izjednačeni, a sve drugo je zapravo razvlačenje iz godine u godinu. Ali trebaju se napraviti i reforme što se tiče nastave, što se tiče odjela, razreda, škola. Dakle, i tu treba napraviti određenu redukciju pa će novca biti.

Na tragu toga, osim štrajka, potpuno je izgledno da od ponedjeljka imamo novu obrazovnu reformu u većini hrvatskih škola. Kakva je to zapravo reforma? Kako je vi možete ocijeniti?

Vi ste vrlo dobro postavili pitanje, kakva je to zapravo reforma. Unatoč svojim godinama i iskustvu u radu u školi, mislim da to nije neka specijalna reforma, osim što će tableti zamijeniti udžbenike. Ja ne znam tko bi mogao kroz par edukacija promijeniti svoj stav, svoje obrazovanje, svoj pristup nastavi,… Stalno se govori da će biti sad neki novi pristup nastavi. Pa bilo je, ja ću evo sad spomenuti jednu školu u Bjelovaru u kojoj je kolega prije 20 godina uveo određene inovacije i tražio dopuštenje i recimo dobio je to dopuštenje. Nije to neka novina koja se sada uvodi da bi nastavnici trebali biti kreativni. Pa to se podrazumijeva.

Ako si nastavnik i ako si u razredu, ti u svakoj učionici nemaš iste učenike. Nastavnik ima različite učenike i normalno da će svojom sposobnošću, svojom inovativnošću i svojom kreativnošću približiti se tim učenicima i od njih izvući maksimum. Za to ne treba nikakva teorija i nikakva kurikularna reforma. Ne vidim smisao sintagme Škola za život. Za što smo mi išli u školu? Za što je ministrica išla u školu? Je li njena škola njoj služila za život? Je li svima nama škola služila za život? Zar naši učenici po svijetu ne osvajaju nagrade? Dolaze s osvojenim zlatom, srebrom, u najmanju ruku s brončanom medaljom. Dakle, ti učenici su to naučili u ovoj državi, u ovoj školi.

Našu školu ne treba pretjerano reformirati i nikakve ekshibicije – ja to zovem  ekshibicije s tabletima jer su sve zemlje poput Francuske, Australije, zapravo, a neke nikad nisu ni dale tablet u razred. Francuska je recimo prošle godine zabranila. Ne smije se ni mobitel donijeti u školu, Australija već prije. Dakle, oni su isprobali, a zašto bismo mi sada probali ako je netko probao, zašto mi to ne bismo primijenili?

Ne vidim razloga zašto bismo djeci davali tablete kad oni moraju razmišljati svojim mozgom. Ako mi damo sve na dlanu, pa što ćemo mi dobiti, s oproštenjem, idiote? A ne normalne ljude koji će znati svojom glavom razmišljati i koji će se znati suočiti s problemom. Koji neće kliknut da riješe svoj problem. Ne, nego oni moraju riješiti.

Da se razumijemo, nisam protiv nove suvremene tehnologije, ali joj ne trebamo robovati.

Nitko nije, niti će za kurikularnu reformu nekad netko odgovarati.

Foto: Dario Grzelj/Hina