U svojoj kolumni za Večernji list, Nino Raspudić je kritizirao Jelenu Veljaču čiji aktivizam vidi kao promicanje uske i pogrešne ideologije. Reakcija je to na izjavu Jelene Veljače da je Aleksandar Stanković, voditelj emisije Nedjeljom u 2, “bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći”. Jelena Veljača je na tako reagirala na Stankovićevu izjavu da je glumica Salma Hayek trebala prestati surađivati s svojim zlostavljačem, utjecajnim producentom Harvey Weinsteinom.

Smatra da Jelena Veljača pokušava u Hrvatsku uvesti diskurs iz SAD-a koji nema veze sa stvarnim stanjem u hrvatskom društvu.

“Nismo imali kolonije, nismo imali robove, nismo imali rasnu segregaciju američkog tipa. Ali iz nekog razloga bismo, zbog sličnog pigmenta, trebali podnositi globalno žigosanje i kaznu za grijehe stranih tlačitelja. Veljača se ne može othrvati korištenju engleskih riječi i tamo gdje imamo hrvatski izraz pa tako između ostalog reče kako žene “imaju pravo prijaviti abuse kad god to one hoće”.

Optužio ju je i za “spolni fašizam”, to jest za diskriminaciju na temelju spola.

U toj emisiji bilo je i odvratnog seksizma. Od gošće prema muškom spolu. Čuli smo, između ostalog, i Veljačin prijedlog specijalne varijante poreza na nekretnine, svojevrsni “ženski” porez, kojeg bi plaćali samo muškarci. Riječ je spolnoj diskriminaciji, štoviše nekoj vrsti spolnog fašizma u kojoj dio građana zbog posjedovanja određenih organa ima veća prava u odnosu na druge građane.”

Raspudić se pita tko je legitiman predstavnik “ženskih interesa”. Jednako tako, dovodi u pitanje postojanje posebnih ženskih političkih interesa.

“Nesporne su nepravde iz prošlosti prema ženama i u današnjim ravnopravnim društvima. No trebaju li se one sada “rješavati” novim nepravdama na račun onih koji za njih nisu krivi? Tko nasljeđuje simbolički kapital patnje pod patrijarhatom moje prababe? Ja kao njen praunuk ili isključivo moje sestre jer su ženskog spola? I kome ispostaviti račun?”

“Samoproglašene menadžerice ženske patnje promatraju žene i muškarce kao potpuno izolirana bića, kako da, primjerice, muškarci nemaju bake, majke, sestre, žene, kćeri, unuke, prijateljice, kolegice, susjede, kao da nam životi nisu tijesno i složeno isprepleteni.”

Ideološka pojednostavljivanja, smatra Raspudić, dovode do relativizacije individualne odgovornosti za zločin.

“A nakon tako učitane kolektivne odgovornosti, mala skupina menadžera će onda modelirati to društvo i upravljati njegovim resursima. Dovoljno je pomisliti na 70 milijuna kuna predviđenih za implementaciju Istanbulske konvencije. Jelena Veljača nedavno hladno etiketira Zadar kao “grad slučaj” ističući da je to ‘nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje’.”

Jesu li Kolinda i Željka Markić žene?

U iza čitavog diskursa vezanom uz prava žena, Raspudić vidi goli politički interes. Za samoprozvane borce za prava žena, žene su žrtve samo onda ako se zalažu za lijeve politike.

“Dakle, dobrom “drugu” se može progledati kroz prste, dok ideološki nepoćudna žena prestaje biti apriorna žrtva. Ima li žena ikada moć ili je se zacementira u poziciju žrtve uvijek i a priori?  Ovisi na kojoj je strani političkog spektra. Hrvatski politički paradoks je da je lijeva politička, kulturna i medijska scena patrijarhalnija od konzervativne. Građani Hrvatske su na zadnjim, slobodnim predsjedničkim izborima većinski glasovali za ženu. Nisu to nikada napravili ni Francuzi ni Amerikanci. Najjača figura na našoj civilnoj sceni, koja je provela jedini referendum nametnut od građana, je žena, Želja Markić. Blaćenje, ruganje, klevetanje nje kao žene nije problem. Jedina kreatorica i vlasnica relevantnog medija u Hrvatskoj, Laudato TV, je žena, Ksenija Abramović. No za pravovjerne ni ona nije žena. Žena je samo osoba ženskog spola za koju oni kažu da je “žena”, politički ispravna i podobna, dok za ostale nema milosti, kao ni za muškarce, osim ako su provjereni “drugovi”, e onda mogu biti i zlostavljači, nije problem.

Progoni li Veljača srpsku nejač?

Na kraju je primijetio kako su srbijanski mediji prenijeli okršaj između Aleksandra Stankovića i Jelene Veljače. U Srbiji Stanković nije “bijeli muškarac”, nego Srbin kojeg napada Hrvatica Veljača.

Gigantomahija nedjeljom u dva između bešćutnog bijelog muškarca i samoustoličene ekskluzivne menadžerice ženske patnje zapažena je i u susjedstvu.

Način na koji izvještavaju srbijanski mediji pokazuje koliko je stvarnost složena i podložna interpretaciji pri čemu svatko fura svoje. Beogradske Večernje novosti donose veliki naslov: “Žestok sukob hrvatske glumice sa voditeljem Srbinom u emisiji na HRT-u.”, a sljedećeg dana: “Posle emisije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: Hrvatska glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu silovati člana porodice”. Hoće li nakon ovoga Jelena Veljača postati miljenica ekstremne desnice kao progoniteljica srpske nejači u Hrvatskoj? Hoće li je Pupovčev SNV staviti u famozni Bilten? Portal Blic je još bombastičniji, njihov naslov je: “Plavuša ga oduvala, od kompetencija ima jezičinu: Bura u javnosti zbog svađe glumice i voditelja se ne stišava!”. Nakon svega, ozbiljno razmišljam da prestanem pratiti domaće i počnem se informirati o stanju u Domovini isključivo iz srpskih medija. Ako ništa drugo, zabavnije je.

Foto: YouTube/screenshot