Ivo Pejaković, bivši ravnatelj Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, bio je gost TNT intervjua tjedna gdje je govorio o svojoj ostavci.
Podsjetimo, Pejaković je podnio ostavku nakon što je na platformi CroFacta povjesničar Vladimir Geiger dokazao kako su navodi u jednom tekstu na web stranici JUSP Jasenovac – netočni. Radi se o navodima vezanim uz sastanak ustaških i njemačkih nacističkih vlasti, a netočne tvrdnje odnose se na na spominjanje sintagme “konačno rješenje” te tvrdnje da je rješavanje “srpskog pitanja” dogovoreno “masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjem na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore”.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: ŽENA HRABROST: Janja Mitić imala je tri operacije raka debelog crijeva, ide na kemoterapiju, boluje od epilepsije, ali ne želi da je okolina sažalijeva. Ona živi punim plućima
Pejaković navodi kako je u tekstu s krivim podacima stajala “nespretna formulacija”, a to je – konačno rješenje. “Uistinu Hitler i Pavelić nisu spominjali taj termin na sastanku. Iz zapisnika sa sastanka vidi se da je Hitler spominjao da treba voditi jednu netolerantnu politiku, ako treba i više desetljeća”, rekao je.
“To je bila najveća pogreška s naše strane. Taj tekst postoj još od 2007., mislim da sada nije ni bitno tko je autor. Ja kao ravnatelj sam odgovorna osoba i smatrao sam da je moralno da podnesem ostavku i da novi ravnatelj napravi te ispravke”, dodao je, javlja N1.
Navodi da se taj tekst i ranije spominjao i daje sve tekstove na njihovim stranicama trebalo proći i napraviti recenzije. “Novi ravnatelj bi to trebao napraviti, u interesu je institucije da ne bude nikakvih neprovjerenih informacija”, smatra Pejaković.
Kaže da je prvi put sada čuo za platformu CroFact. “Postoje takve stvari o kojima se često raspravlja u društvu s te jedne ne-znanstvene strane. Vidjet ćemo kako će se razvijati ta platforma i u koje će teme ulaziti. Povijest nikada nije završena i uvijek su potrebna neka daljnja istraživanja”, naveo je.
Kazao je da nitko nije vršio pritisak na njega po pitanju ostavke. “No imali smo dosta sastanaka u zadnjih godinu dana i vidio sam da se sve više razilazimo u stavovima tog nekog službenog tumačenja prošlosti. to su sastanci na razini Ministarstva kulture. Prošle godine Hrvatska je predsjedala Međunarodnim savezom sjećanja na holokaust (IHRA), stručnjaci su došli u Hrvatsku i posjetili Jasenovac te su se pojavile i preporuke za modernizaciju i neke stvari koje bi popravile rad Spomen područja”, dodao je.
“IHRA ima svoj termin holokaust i to nije sporno, i nema spora da se u NDH dogodio holokaust. No imamo specifičan slučaj, a to je odnos ustaškog režima prema srpskom stanovništvu koje je brojio gotovo 2 milijuna ljudi na području NDH. Moj je stav da se dogodio genocid nad Srbima ako pratimo ideologiju ustaškog pokreta i prije 1941. godine u njihovim službenim dokumentima. Bilo je jasno da su oni nastali kao anti-srpski pokreti i njihova ideologija se prelila u te masakre i zločine, ne samo u Jasenovcu i Jadovnu, nego i po selima”, napomenuo je.
“Mislio sam da je dobro da se to precizno i jasno definira i tu su se stvorili prijepori kako to definirati jer nitko ne negira da su se ti zločini dogodili, točnije je li bilo genocida”, istaknuo je Pejaković.
Rezolucija o genocidu
Naveo je kako sada imamo ping-pong zbog Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici. “Po meni je genocid u Jasenovcu povijesna činjenica. Ako vidimo ideologiju ustaškog pokreta, rasni zakoni su bili protiv Židova i Roma, no ne i protiv Srba, ali su bile diskriminacijske odredbe. U logor su bili deportirani muškarci, žene, djeca i čitave obitelji i po meni bi to trebalo definirati kao genocid”, rekao je.
Dotaknuo se i deklaracije koja u parlamentu Crne Gore. “Ona je nespretno definirana i očito je na brzinu formulirana. U njoj se ne spominje termin ustaški nego samo termin Jasenovac, a to je naselje koje ima svoju povijest i prije i poslije logora. Kao datum zločina se spominje 22. travnja 1945., što nije točno jer je to bio zadnji dan logora kada se dogodio proboj zatočenika i kada se održava komemoracija, no logor je postojao 4 godine kada su se vršili zločini”, objasnio je.
Tvrdi kako je logor nastao u kolovozu 1941. i riječ je o nekoliko lokacija na području Jasenovca i Stare Gradiške. “Funkcionirao je po principu kako su funkcionirali nacistički logori u Europi. Kada su ustaše preuzele vlast doneseni su rasni zakoni koji su se odnosili na Židove i Rome, a imali su diskriminacijske odredbe protiv Srba, a tu su bili i politički protivnici, Hrvati, Slovenci i bosanski Muslimani koji se nisu slagali s politikom ustaškog pokreta”, ustvrdio je.
“Jasenovac se razlikuje od drugih logora u nacističkih logora po tome što nije bilo plinskih komora i industrijskog načina likvidacija, ali to ne znači da se masovne likvidacije nisu događale. One su se događale uz direktan kontakt čuvara i zatočenika. Postoje masovne grobnice, najveći broj je u selu Donja Gradina u BiH gdje ih je više od 100, zatim u mjestu Uština gdje je bio logor za Rome, a gdje se nalazi 21. masovna grobnica”, naveo je.
“Tvrdnje koje se mogu pronaći u javnosti, ali ne od ozbiljnih povjesničara, da se nije radilo o masovnim egzekucijama nego o radnom logoru. Tu treba reći i da je logor prisilnog rada jer su oni bili zatočeni i prisiljeni na jedan fizički rad što je doprinijelo širenju bolesti”, dodao je.
Broj žrtava
Pejaković je istaknuo da su iskapanja masovnih grobnica vršena samo djelomično. “Tu dolazimo na onu temu broja žrtava. Jugoslavija je tražila ratnu odštetu od Njemačke i u tim dokumentima je navedeno da je u Jugoslaviji ubijeno 1,7 milijuna ljudi, od toga čak 700.000 u Jasenovcu, i ta brojka je postala službena. No istraživanja u 60-im su pokazala da je brojka ipak manja, no kako se nisu poklapale s narativima to nije pušteno u javnost i zato se nije išlo na iskopavanje grobnica”, ustvrdio je.
“Podaci koje mi imamo je nešto više od 80.000 žrtava, no to nije konačan broj jer je kod mnogih u rubrici mjesto stradanja navedeno – nepoznato. Kod nekih imaju suprotstavljeni podaci i slično”, napomenuo je.
“Prve procjene u Auschwitzu pokazale su da je tamo ubijeno 4 milijuna ljudi, no kasnijim istraživanjima je sada procjena na 1,1 milijuna ljudi, što je smanjeno za 4 puta, no to ne mijenja ono što je Auschwitz bio, a to je zloglasno mjesto masovnog stradanja, prvenstveno Židova”, rekao je.
Smatra da se broj može približno utvrditi, ali da bi bilo dobro da postoje slični podaci između Hrvatske, Srbije i BiH. “To pitanje zna opteretiti. Posjetitelji iz Srbije znaju napisati u knjizi – imate 80.000 žrtava, a gdje ste sakrili ostalih 620.000. To znači da oni odlaze s tog mjesta s osjećaje ljutnje i bijesa, a to ne bi trebao biti slučaj. Takva mjesta moraju slati poruku za sadašnjost i budućnost s empatijom prema žrtvama. iza tih brojeva se kriju ljudske sudbine”, napomenuo je dodavši kako je osnova ovog popisa istraživanja 1960-ih godina iz arhiva u Beogradu gdje je popisano 59.000 žrtava.
“Mi smo u istraživanjima, arhivima, muzejima i razgovorima s obitelji žrtava pokušavali dopuniti taj popis da bi on bio što precizniji i još uvijek nam se javljaju ljudi s podacima”, objasnio je.
Sada postoje nove tehnologije, ali Pejaković kaže kako nije protiv toga, ali da sve mora biti u znanstvenom okviru te napominje da se najveći broj masovnih grobnica nalazi s druge strane granice. “Nažalost, još uvijek nismo na toj razini da dođemo do konsenzusa”, tvrdi.
O prijedlogu DP-a o muzeju žrtava komunističkog režima. “Radi se o zločinima po završetku Drugog svjetskog rata i činjenica je da se to prešućivalo i da je ta tema isplivala tek nakon 1990-ih. I sada vidimo da je to došlo u prvi plan ispred ovih zločina ranije. Nije samo da kod nas takve stvari opterećuju društvo, Američki građanski rat koji je bio i ranije i dalje opterećuje tamošnje društvo. Ponekad imamo tu neku borbu za bolju povijest nego što imamo i kada govorite o nekim zločinima koji su počinili vaši ljudi staju u neki obrambeni stav”, rekao je.
Što se samog muzeja tiče, kaže da nema ništa protiv te da u Zagrebu nema ni jedan muzej obilježja nekog zločina pa da bi trebalo krenuti kronološki.