Doktor Trpimir Goluža piše o vukovarskoj bolnici i njezinoj ulozi u obrani Vukovara i Hrvatske. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

“U životu svakoga čovjeka postoji neko razdoblje koje je posebno, kojeg se sjeća s posebnim osjećajem: radošću, tugom, ponosom ili pijetetom.

Za grad Vukovar i njegovu bolnicu to je vrijeme između 2. svibnja i 18. studenoga 1991. godine – od napada srpskih pobunjenika na hrvatske policajce u Borovu Selu do pada i srpske okupacije grada. U tom, najzahtjevnijem vremenu osamostaljenja i obrane Republike Hrvatske, vukovarska bolnica je na simboličkoj razini zapravo bila Hrvatska.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: Gazda Todorić u svom dvorcu dao intervju srpskoj novinarki: Plenković je došao sa zadatkom da mi uzme Agrokor. Život mi je bio ugrožen

Samoorganizirana, s bitno ograničenim materijalnim i ljudskim resursima, s minimalnom pomoći izvana. Izložena brutalnom razaranju vojno nadmoćnog neprijatelja, koji je negirao sve međunarodne konvencije i običaje ratovanja, bolnica je do samoga kraja ostala postojana i ustrajna u svojoj temeljnoj namjeni – zdravstvenom zbrinjavanju svakog ugroženog čovjeka, borbi za život i ljudsko dostojanstvo.

Za vrijeme tromjesečne opsade Vukovara, bolnica je prerasla svoju medicinsku i zdravstvenu ulogu. Postala je simbol obrane grada Vukovara, stup obrane Hrvatske, ali i instituciju u kojoj su se, unatoč svemu, beskompromisno štitile temeljne ljudske i civilizacijske vrednote: jedinstvo, zajedništvo, solidarnost, odgovornost, strpljivost, optimizam i međusobno poštovanje i uvažavanje.

U bolnici se liječilo, njegovalo, spašavalo, tugovalo, veselilo, rađalo, umiralo i uza sve to živjelo. Zahvaljujući dobrom ustroju i organiziranosti te efikasnom i krajnje predanom radu, žitelji i branitelji Vukovara doživljavali su bolnicu i njene zaposlenike velikom vrijednošću opkoljenog grada. Bolnica je postala svojevrsno središte društvenog života grada.

Iz bolnice se komuniciralo s ostatkom svijeta, u bolnicu se dolazilo po vijesti. Bolnica je bila izvor vjere, snage i ustrajnosti u borbi za opstanak, za puko preživljavanje. Bila je oslonac, jamac sigurnosti ljudima koji su odlučili oduprijeti se zlu, braniti sebe, svoj grad i svoju domovinu.

Liječnici i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici vukovarske bolnice pokazali su da je i u najtežim, neljudskim uvjetima moguće ostati čovjekom i do kraja se davati ugroženim ljudima.

Bolnica kao oaza ljubavi i ljudske topline u pustinji zla, razaranja, mržnje i nasilja, na samom kraju opsade Vukovara, bila je utočište brojnim Vukovarcima. Ne samo bolesnima i nemoćnima, već mnogima koji su tražili snagu za suočavanje s izglednim stradanjem. Bolnica je bila njihova posljednja utjeha i nada.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Novinar “sasjekao” film o padu Vukovara koji je sinoć prikazan na HRT-u: Kako je loš ovaj “Šesti autobus”. Osjećam susramlje

Možda su baš zato oficiri Jugoslavenske armije protivno zahtjevima dužnosnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa zauzeli bolnicu i na njezinim pacijentima iskalili bijes. Unaprijed isplanirani monstruozni zločini počinjeni nad nemoćnim, bolesnim i ranjenim ljudima, neposredno po neprijateljskom zauzimanju bolnice, pokazali su pravu narav velikosrpskih osvajača, ali i svu nemoć europske birokracije.

Primjer vukovarske bolnice iz 1991. godine pokazuje da se silom i oružjem može do temelja srušiti bolnička zgrada i uništiti moderna medicinska tehnologija, ali da se pri tome ne može zatrti duh ljudske solidarnosti, ljubavi, dobrote i samoprijegora utkan u biće čovjeka koji svakodnevno živi liječnički poziv u punom smislu njegova značenja.

Čista savjest, mir, zadovoljstvo i punina duše, pa čak i u boli, privilegija je ljudi koji čine dobro”, ističe Trpimir Goluža.