Izbornik Zlatko Dalić i Vatreni postižu nevjerojatne pobjede u Katru, a posebno imponira njihova mirnoća i psihološka stabilnost. Igraju svoju igru, ne boje se protivnika, ne hvata ih panika, ali jednako tako ne upadaju u zamku „lako ćemo” koja je već neke renomirane nogometne nacije skupo stajala na ovom Svjetskom prvenstvu. O uspjehu Vatrenih razgovaramo sa sportskom psihologinjom Renatom Barić, profesoricom na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, koja se znanstveno bavi psihološkom pripremom sportaša.

Pretpostavljam da gledate hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Komentatori se uglavnom slažu da je Hrvatska mirna i da dobro kontrolira stres. Dijelite li njihovo mišljenje?

-Meni zaista izgleda da Hrvatska igra strpljivo i emocionalno dosta stabilno. Znači nema nekih velikih emocionalnih varijacija, u smislu pretjerane euforije ili nekakve tragedije kada se neke stvari dogode. Emocionalna stabilnost tijekom igre, i samih igrača na terenu i klupe sa strane, izuzetno je važna da bi igrači održali fokus na onome što je najvažnije, a to je tijek utakmice i lopta koja se kreće. Jesu li oni pod stresom ili nisu? Najvjerojatnije doza stresa postoji jer ovo je veliko natjecanje koje je otišlo u dosta naprednu fazu. No, ono što ovi dečki očigledno dobro rade jest da unatoč tome stresu znaju kako ostati fokusiran na ono što im je najbitnije, a to je ono što moraju raditi na terenu u okviru svojih zadataka.

Rekli ste da nema odlaženja u Euforiju niti u „tragediju”. Zašto je pogubno „padanje” u euforiju ili u tragediju?Zašto to nije dobro za ekipu?

To je nešto što mijenja razinu tjelesne pobuđenosti u organizmu. Znači, iako se radi o emocionalnoj reakciji, ona se manifestira i na tijelo i na fiziologiju. U oba ova slučaja važno je ostati smirene glave kako se to ne bi prenijelo na tijelo. U protivnom, digne li nam se pobuđenost preko mjere, upadnemo li u zonu previsoke pobuđenosti, imamo problem s koncentracijom. U tom trenutku kad su igrači previše pobuđeni dolazi do sužavanja fokusa i bitne stvari ispadaju iz optimalnog raspona pozornosti, što može dovesti do problema. Imali smo takav slučaj, čini mi se na Europskom prvenstvu u nogometu 2008. kada smo igrali protiv Turske. Mi smo dali gol u posljednjim minutama, što je izazvalo veliku euforiju i dogodilo se upravo to što sam rekla. Turci su to iskoristili i izjednačili. S druge strane, nekakva „tragična„ orijentacija djeluje kao da igračima isprazni emocionalnu bateriju i nije dobro ako se kao emocionalna zaraza proširi duž cijelog terena. Igrači koji su skloni takvim reakcijama obično se u tom trenutku počnu baviti sobom, svojim emocijama i tim događajem koji se dogodio. Igrači tada ostaju zalijepljeni za taj događaj, umjesto da idu dalje, nastave, jer to je nešto što je dio igre, a igra ide dalje. Svi oni koji su psihološki spremni ili su prošli psihološku pripremu razumiju kako takve stvari funkcioniraju, kako naš um radi i kakve to veze ima s koncentracijom.

Koji je tip trenera Zlatko Dalić?

Osobno ne poznajem gospodina Dalića i ne mogu s velikom sigurnošću tvrditi kakav je on tip čovjeka. Ali gledajući sa strane izgleda mi kao jedan demokratski karizmatični vođa koji uvažava svoje sugovornike i da se vodi s onim da su ljudi s kojima on surađuje (suradnici i igrači) njegova snaga, da osluškuje i potrebe i prijedloge ostalih i da donosi odluke na osnovu tih informacija. U svakom slučaju, odaje dojam mirne osobe koja nije sklona burnim reakcijama, što nikako ne znači da mu nije stalo. Jedna od najvažnijih karakteristika trenera kao vođe je emocionalna stabilnost. To znači sposobnost kontrole vlastitih emocionalnih reakcija. To će istaknuti brojni sportaši jer to daje povjerenje u trenera na terenu kao na nekoga tko vodi cijelu priču. Jer treneri koji ne mogu držati pod kontrolom sebe i svoje ponašanje u emocionalnim trenucima teško da mogu kontrolirati cijelu tu situaciju i imati potpuno povjerenje sportaša na terenu.

Hrvatska ima sreću jer je njen najbolji igrač Luka Modrić ujedno najveći umjetnik i radnik?

Slažem se s vama. Takvi igrači svojim autoritetom, svojim primjerom, svojom karizmom vuku druge sa sobom. Istodobno su izvrsni modeli mlađim igračima. Naša reprezentacija je trenutno pomlađena i ti mladi dečki imaju sreće što imaju priliku igrati i s Modrićem i sa ostalim starijim i iskusnijim igračima koji mogu poslužiti kao dobri modeli.

Što ovi fenomenalni uspjesi znače za „psihičko zdravlje” nacije? Može li ovaj uspjeh motivirati „obične” ljude da budu marljiviji, požrtvovniji, bolji?

U današnjem društvu sport je možda jedino okruženje gdje zaista tvoj trud vodi do rezultata i uspjeha. Često u drugim sferama života drugi faktori vode do uspjeha i to različitim zaobilaznim putevima. Sport nam uvijek može poslužiti kao dobar primjer kako se isplati truditi, zalagati, djelovati i postizati svoje ciljeve na taj način. Vjerujem da ovakav uspjeh može inspirirati mnoge ljude zato što Hrvati prate i vole nogomet, to je naš nacionalni sport. Ta razina pozitivnih emocija koja je u zraku ovih dana dobro djeluje na sve. Jednostavno se podiže ukupno raspoloženje, širi se optimizam, vjera, i zajednička povezanost. Svakako možemo iskoristiti ove ali i razne druge uspjehe hrvatskih sportaša da učimo mlade i djecu na taj pristup skromnosti, radu, požrtvovnosti, strpljivosti, umjerenosti na ono što treba raditi, a ne na ishode, trofeje, rezultate i novac. Jedino takav pristup zaista i vodi do rezultata.

Izbornik Zlatko Dalić često govori da njegovi nogometaši i u vrijeme najvećih uspjeha trebaju pokazati poniznost? Vidim da se ta poniznost doživljava na razne načine. Kako ste vi doživjeli Dalićevu poniznosti?

Kada razmišljam o poniznosti suprotno od poniznosti je oholost. Ponizan znači biti skroman, iskren i autentičan u onome što ti zaista jesi neovisno o tome što se dogodilo s rezultatima. Poniznost znači poštivanje sebe i vlastitog truda, zalaganja, svojih suigrača, ljudi koji vode cijelu priču, ali i cijele javnosti koja to prati. S druge strane, i svojih protivnika. Mi smo to vidjeli na sportskom terenu od strane nekih naših igrača. Recimo, Luka Modrić je tješio svoje protivnike na raznim utakmicama koje smo mi pobjeđivali. Tješio je i Brazilce nakon poraza. To je ona sportska gesta gdje protivnici nisu samo oni protiv kojih se natječete. Da bi to natjecanje funkcioniralo oni moraju i surađivati. Davati sve od sebe kada se natječu jedan protiv drugoga jer ako jedna strana to ne radi onda ideja natjecanja propada, pa je na taj način to i zahvalnost protivniku i uvažavanje njegova truda.

Poniznost nikako ne znači nedostatak ambicije i želje za pobjedom?

Ne. Biti ponizan znači poštivati svoj rad i svoje ambicije, ali i ovo sve što sam rekla s druge strane. Biti ohol znači vikati na sve strane što ja hoću, kud ja idem, što ću osvojiti i što želim. Biti ponizan znači reći evo mi smo uputili i tamo idemo polako korak po korak. Ali, hvala svima što nam pomažete pa i tim protivnicima.

Bez obzira kako će završiti susret s Argentinom Hrvatska će veličanstveno dočekati Vatrene. Što za jednu naciju znače ovakva masovna okupljanja kakva smo imali i prije četiri godine nakon velikog uspjeha u Rusiji?

To je zaista jedno posebno iskustvo. Imala sam priliku razgovarati s kolegama iz različitih zemalja iz područja sporta i psihologije koji su mi se javljali u tim trenucima impresionirani time kako Hrvatska slavi. To je nešto što jača nacionalni duh, patriotizam, ali i duh sporta. Ističe prave vrijednosti koje bi trebale biti istaknute u društvu. Ističu povezanost, trud, rad, postignuće i izvrsnost nasuprot svim ovim društvenim prečicama. Mislim da je to nešto što ljude povezuje, što nas čini i posebnima i po čemu ćemo kada to ponovimo biti i prepoznati.

Naslovna fotografija: Doktorica Renata Barić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.