Republika Hrvatska krši čak četiri članka vlastitoga Ustava nereguliranim identitetom te pravnim i sigurnosnim statusom oko 1100 posvojene djece i njihovih posvojitelja, odnosno njihovih novih, praktički i zakonski jedinih obitelji! Sramotno je za državu koja se, ne samo u svom temeljnom pravom aktu, nego i načelno, glasno i nedvosmisleno, zauzima za prava djece i zaštitu obitelji, a osim svega je potpisnica Povelje o temeljnim pravima EU te Konvencije UN-a o pravima djece, da već pet godina na vjetrometini diskriminacije i sigurnosne ugroze ostavlja jednu od najranjivijih skupina u populaciji – djecu lišenu sreće da se rode u obiteljima koje bi im bile potpora.
Nemoguće je povjerovati da vlade Zorana Milanovića, Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića i tri saziva Sabora nisu prepoznali bit problema dijela posvojitelja i djece koja su posvojenjem dobila novi identitet, ali ne i novi osobni identifikacijski broj (OIB). Što prevedeno u stvarni život znači da se u vrtićima, školama, ambulantama, bolnicama, policijskim evidencijama…, sudaraju sa starim podacima iz prošlih života, što im pričinjava psihološke traume i silne birokratske komplikacije, ali i potencijalnu i stvarnu ugrozu, te svakodnevicu prožetu roditeljskom brigom, pa i strahom da se njihova ionako emotivno krhka djeca ne suoče s prošlošću na način koji bi ih temeljito uzdrmao.
Premda su se udruženi posvojitelji svojski potrudili svim nadležnim instancama objasniti s pravnog, sigurnosnog, socijalnog, zdravstvenog, psihološkog i emotivnog aspekta svu ozbiljnost problema djece s tzv. dvostrukim identitetom, kao od zida odbijale su se sve njihove inicijative za dopunom ili Obiteljskoga zakona ili Zakona o OIB-u. Pet godina hrvatska država nije kadra ponuditi riješenje problema za 1100 djece posvojene po Obiteljskom zakonu iz 2003. koji, za razliku od novog Obiteljskog zakona iz 2015., nije regulirao pitanje OIB-a, jer ga nije ni mogao regulirati, budući da je Zakon o OIB-u na snazi od 2009. Vladajuća je SDP-ova garnitura učinila krucijalni propust u Obiteljskom zakonu iz 2015. Njime je, istina, regulirano da posvajanjem dijete automatski stječe uvjete za promjenom OIB-a, ali SDP-ovci su zaboravili da postoji i vrijeme prije 2015., odnosno da treba riješiti i status oko 1100 djece, posvojene po odredbama ranije važećih obiteljskih zakona.
Žustra saborska rasprava
„Svoju sam djevojčicu, nakon što je devet godina bila udomljena u mojoj obitelji, te kada više nije bilo nikakve zapreke, jer se biološki roditelji ni jednom nisu zanimali za nju, posvojila u veljači 2018., prema Obiteljskom zakon iz 2015. i ona je automatski dobila novi OIB. Što nisu u mogućnosti djeca zapela u zakonskoj pukotini. Zato ja rješavanju ovog problema pristupam i vrlo osobno“, govorila je prije više od dvije godine u Saboru Ines Strenja Linić. Pred otužno praznom Sabornicom, u ime Mosta, Strenja Linić je, i iz osobnog iskustva, razumno i srčano, obrazlagala nužnost i hitnost izmjena Zakona o OIB-u, što bi definitivno omogućilo diskriminiranoj djeci bolje reguliranje njihova identiteta i otklonilo predugo neriješene probleme. Koje je Zakon o OIB-u zacementirao, budući da članak 4 propisuje da se osobni identifikacijski broj određuje i dodjeljuje osobi te ju prati za vrijeme cijeloga životnog ciklusa, od rođenja do smrti, od stjecanja do prestanka hrvatskog državljanstva. OIB se Zakonom o OIB-u ne mijenja bez obzira na promjene koje prate osobu kojoj je taj broj dodijeljen, primjerice, bez obzira na promjenu imena, prezimena, adrese prebivališta… Dakle, maloljetna osoba, kojoj je određen i dodijeljen OIB zadržava isti OIB kao stalnu oznaku i u slučaju ako je došlo do njena posvojenja te promjene podataka o roditeljima.
„Nas nekoliko stranaka različitih spektara predložili smo sitnu intervenciju u Zakonu o OIB-u, točnije predložili smo da se nadopuni praktički jednom rečenicom koja bi glasila: ‘U slučaju posvojenja, na zahtjev posvojitelja, djetetu se dodjeljuje novi OIB, a prethodno dodijeljeni OIB se poništava.’ Na žalost, poništenje prvotno dodijeljenoga OIB-a nije regulirano ni sada važećim Obiteljski zakonom iz 2015. Posvojitelje, znači, držimo u lažnoj sigurnosti, jer se djeci od 2015. posvojenjem automatski dodjeljuje novi OIB, ali im se stari ne poništava, budući da to ne dopušta Zakon o OIB-u“, kaže Ines Strenja Linić.
Umjesto razumijevanja i podrške Vlade, inicijativi posvojitelja i strankama koje su njihov prijedlog zastupale u Saboru, iz Banskih je dvora stigla odbijenica. U pismenom je očitovanju Vlada predložila Hrvatskom saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o dopuni Zakona o osobnom identifikacijskom broju, koji su predsjedniku Sabora podnijeli predlagatelji: Klub zastupnika GLAS-a i Hrvatske stranke umirovljenika te Klub zastupnika Mosta nezavisnih lista.
„Vlada Republike Hrvatske, imajući na umu zaštitu privatnosti djece i njihovih posvojitelja od mogućih zloupotreba osobnih podataka, u potpunosti razumije svrhu i razloge za određivanje i dodjeljivanje OIB-a djeci posvojenoj temeljem Obiteljskog zakona iz 2003., kao i razloge za poništenje prvo dodijeljenog OIB-a te će i za tu djecu, prigodom izrade Nacrta prijedloga Obiteljskog zakona, urediti poništenje prvog dodijeljenog OIB-a i određenje novog, temeljem rješenja o posvojenja, ako je to u interesu djeteta“, zaključila je Vlada prije, ni više ni manje, 29 mjeseci, još u proljeće 2018.
Djeca u međuvremenu rastu, biološki i novi identitet i dalje im se sudaraju pred „publikom“ u liječničkim čekaonicama, roditelji su češće na šalterima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nego na obiteljski izletima. Djeca se u međuvremenu školuju, stari OIB još uvijek egzistira u njihovim svjedodžbama i roditelji, osobito djece koja se upisuju u srednje škole, a sve se čini putem interneta, nemaju pojma kojom će se logikom zbrajati bodovi sa svjedodžbi, jer na onima prije posvojenja je stari OIB, a po posvojenju, na svim idućim svjedodžbama je upisan novi!?
Odbijanje Vlade da neodrživo stanje dokine, dopunjujući tek jednom rečenicom Zakon o OIB-u, komentirala je sa saborske govornice Ines Strenja Linić:
„Vlada u svom mišljenju upire u formalnu stranu problema i opširno nas podučava da po Zakonu o OIB-u nije moguće riješiti probleme koje smo naveli u našem prijedlogu izmjena Zakona o OIB-u. Vlada će problem riješiti sama, predlaganjem novog Obiteljskoga zakona. Gospodo, i vi iz SDP-a i vi iz HDZ-a, imali ste već dosad toliko šansi to napraviti. Čekamo predugo novi Obiteljski zakon, diskriminirana djeca nemaju vremena, mi ovu problematiku moramo riješiti izmjenama Zakona o OIB-u. U više smo navrata imali situaciju da su neki biološki roditelji, koji su zlostavljali svoju djecu, uspjeli uz pomoć staroga OIB-a doći do novog djetetovog identiteta i saznati adresu djetetove nove obitelji. Što bi se još trebalo dogoditi!?“
Dr. Strenja Linić smatra da je s formalne i suštinske strane sasvim svejedno, a diskriminiranoj djeci je nevažno niti ih zanima, u kojem će se zakonu nalaziti odredba o promjeni i poništenju njihova OIB-a.
„Mišljenjem kojim je odbila naš prijedlog izmjena Zakona o OIB-u, Vlada je dokazala da ne prepoznaje bit problema ili ga je ne prepoznaje u punom opsegu. Promjene podataka djeteta u svim evidencijama moraju biti automatske, u svrhu zaštite njegovih osobnih podataka i privatnosti, to jest činjenice da je dijete posvojeno. Otvoreno je pitanje kako riješiti problem javnih isprava, osnovnoškolskih svjedodžbi izdanih sa starim OIB-om djeteta nakon što taj OIB bude promijenjen. Dakle, gdje i kako povezati sve javne isprave s novim identitetom posvojenog djeteta, bez uvida neovlaštenih osoba u djetetove stare podatke. To je nerješiv problemi za roditelje! To je problem koji ova država mora riješiti!“
Ivan Šuker, glavni kreator i tvorac Zakona o OIB-u, branio je „svoj“ zakon očinski, gotovo posesivno, kao da ijedan paragraf može biti važniji od sudbine ijednoga djeteta.
„Ako bismo otvorili mogućnost izmjene Zakona o OIB-u, koji od 1.siječnja 2009. nije pretrpio ni jednu izmjenu, otvorili bismo Pandorinu kutiju, što bi moglo biti vrlo opasno. Bilo kakva intervencija ruši zakon u kojem nitko svih ovih godina nije osjetio potrebu promijeniti ni zarez. Jedino kvalitetno i logično rješenje da se bolje regulira identitet posvojene djece je izmjena Obiteljskog zakona, jer njime se regulira da djeca posvajanjem automatski stječu uvjete za izmjenom OIB-a. Vi se sa svojim prijedlogom nastojite ubaciti u članak 11 Zakona o OIB-u koji, iskreno govoreći, nema veze s problemom posvojene djece. Članak 11 govori o pogrešci prilikom dodjele OIB-a. Ni o čemu drugom. Posvajanje djeteta nije greška, to je humana i plemenita odluka. S ljudske strane bismo pogriješili i poslali krivu poruku kada bismo problem posvojene djece svrstali u članak koji govori o pogrešci. Ne vidim ništa sporno, ne bude li Vlada uskoro išla s Obiteljskim zakonom, da se unutar njega intervenira, da se ide s izmjenom jednog članka i da se riješi problem, što će podržati svi zastupnici“, kazao je Šuker, ali tom „čudu“ nije svjedočio u iduće dvije godine u Saboru. U međuvremenu je HDZ-ov kapitalac, biran od 2000. godine čak šest puta uzastopno u Sabor, ostao ljetos bez mjesta na Plenkovićevim izbornim listama, pa će nakon 20 godina sjednicama hrvatskog parlamenta svjedočiti putem TV ekrana.
Ines Strenja Linić jedva je odslušala Šukerov monolog u ime nedodirljivosti Zakona o OIB-u.
„Loše je kad netko želi patetično reći da djeca nisu greška, pa eto zato našem prijedlogu nema mjesta u članku 11 Zakona o OIB-u. Gospodo, greška je to što problem identiteta 1100 posvojene djece nismo riješili sve dosad, greška je previd SDP-a, koji nije, pišući trenutno važeći Obiteljski zakon, riješio dio posvojene djece, greška je što u tome Zakonu nije rečeno ni kako će se poništiti stari OIB! Jedino nije greška da mi problem moramo riješiti, jer mi smo izabrani predstavnici naroda i dužni smo osigurati i zaštititi identitet svakoga djeteta“, gotovo je vapila dr. Strenja Linić. Pa je ponovila, jer je nedopustivo što su institucije propustom i nečinjenjem priuštili dijelu posvojene djece i njihovim roditeljima, čemu je sve jedna od najranjivijih skupina našeg društva izložena.
„Tisuću i sto posvojene djece diskriminira se jer ne mogu ostvariti temeljna prava na zdravstvenu zaštitu zbog nemogućnosti sveobuhvatnog i kvalitetnog ažuriranja podataka u svim javnim i državnim institucijama. Ugrožava se njihova privatnost zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka svih javnih i državnih institucija te nepostojanja njihovog IT sučelja. Gotovo sve javne i državne institucije imaju svoje vlastite baze podataka, temeljene na OIB-u, u kojima dijete vode po starim podacima. To znači da veliki broj djelatnika javnih i državnih institucija ima pristup starim podacima, pa posljedično i novim. Narušava se dostojanstvo posvojenika i njihovih roditelja jer često, da bi ostvarili prava koja im osigurava Ustav i pozitivni propisi RH, moraju svoje intimne priče iznositi nepoznatim osobama na za to neprimjerenim mjestima, npr. bolničkom osoblju u čekaonici punoj pacijenata. Izlaže posvojenike zlouporabama privatnosti i osobnih podataka, jer kako se preko JMBG-a može doći do OIB-a, i obratno, svaka informatički pismenija osoba doći do podataka o djetetu i zlorabiti ih na razne načine. Na primjer, otkriti nove informacije biološkim roditeljima djeteta i okolini što je osobito opasno kad se radi o posvojenicima druge etičke skupine“, objasnila je u dahu, pa odlučno zaključila:
„Prijedlog dopune zakona o OIB-u stavlja interes i zaštitu djece u prvi plan i eliminira nelogične i pravno neodržive nedosljednosti zbog kojih posvojena djeca imaju različiti pravni tretman i različitu razinu pravne zaštite!“
Budući da su iscrpili sve institucijske puteve, a njihova djeca i dalje ne uživaju jednaku pravnu zaštitu kao ostali hrvatski građani, udruženi su posvojitelji, okupljeni u neprofitnoj udruzi građana Adopta, osnovanoj s ciljem potpore pri posvajanju, odlučili tužiti državu. Pripremaju ustavnu tužbu, jer je Ustavom svakome zajamčeno štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (čl. 35) kao i sigurnost i tajnost osobnih podataka (čl. 37) dok je na temelju čl. 62 Ustava obitelj pod osobitom zaštitom države, a člankom 65 st. 1 propisana je dužnost svih da štite djecu i nemoćne osobe.
Iako hrvatski Ustav u pravilu ne dopušta povratno djelovanje zakona (čl. 90), dopušteno je povratno djelovanje pojedinih odredbi iz posebno opravdanih razloga. U konkretnom slučaju diskriminiranog dijela posvojene djece postoje posebno opravdani razlozi za povratno djelovanje odredbe članka 213, stavka 1, točke 5 Obiteljskog zakona iz 2015., kojom je propisano „određenje da se djetetu ima odrediti novi osobni identifikacijski broj koji će se upisati u maticu rođenih, ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa djeteta“.
Ne bismo li bolje i čitateljima i institucijama približili sa čime se suočavaju posvojena djeca s tzv. dvostrukim identitetom i njihovi roditelji, te zašto su njihovi problemi već odavno morali biti riješeni, i u drugom nastavku teme o borbi posvojiteljske zajednice za izjednačavanje prava dijela djece sa svima ostalima, donosimo dvije anonimne priče iz stvarnog života.
Sudari s birokratskim čudovištem
„Mi smo našu curicu posvojili u kolovozu 2019. Po preuzimanju rješenja o posvojenju krenuli smo u izradu novih dokumenata. Prvo novi OIB, novi izvod iz matične knjige, novi rodni list, sve s novim prezimenom. Nakon matičnog ureda, u policijskoj smo upravi izvadili uvjerenje o prebivalištu i novu osobnu, te na kraju u HZZO-u novu zdravstvenu iskaznicu. Sam obilazak šaltera je, uz dobru organizaciju, rješiv za jedan do dva dana. Nakon što smo prošli grotlo nebuloza hrvatske birokracije kroz prethodno udomiteljstvo naše curice, koja je tri godine do posvajanja bila udomljena u našoj obitelji, ovo se činilo uistinu kao mačji kašalj, čovjek bi se možda i zaletio reći da sustav funkcionira“, priča nam energična i vedra majka iz Splita.
„Sretni i zadovoljni, nosimo nove dokumente tamo gdje je najvažnije: u vrtić i pedijatru. U istom vrtiću je naša djevojčica već tri godine, svi nam pružaju nam veliku podršku, svi smo sretni te nam čestitaju na konačnom ishodu. Ista situacija je i kod pedijatra, kod kojega srećom nismo morali često dolaziti, jer je naša curica, hvala Bogu, zdravo i otporno dijete. No, prigodom prvog odlaska liječniku s novom zdravstvenom iskaznicom, medicinska sestra suočava nas sa starom adresom prebivališta kod bioloških roditelja. Moram naglasiti da udomljeno dijete u udomiteljsku obitelj mijenja samo adresu boravišta kod udomitelja, dok mu se prebivalište veže za biološke roditelje, sve dok im se ne oduzmu roditeljska prava, tj. skrbništvo.
Medicinska sestra i ja se nasmijemo, nismo ni očekivali da će se baš tako brzo ažurirati podaci. Nakon mjesec dana dolazim po uputnicu za specijalistički pregled, medicinska sestra izdaje nam uputnicu s novim prezimenom, ali opet sa starom adresom. Hm, što se događa? Sestra mi iznova objašnjava da sustav povlači stare podatke, jer je naša curica njihov stari pacijent i karton s podacima je zaveden sa starim podacima. Na moju konstataciju da dijete ima novu zdravstvenu iskaznicu i novi OIB, sudaram se s odgovorom da sustav vjerojatno još nije ažurirao podatke.“
Ova agilna Splićanka pojašnjava da je u tri udomiteljske godine silnih obilazaka šaltera uvidjela mnoga nesnalaženja raznih djelatnika s problematikom udomljene djece: prebivalište-boravište, skrbništvo, suglasnosti, nerazumijevanje posljedica zanemarenosti na zdravlje djece i odgovornost bioloških roditelja kojima zakoni čuvaju formalna prava i skrb, dok su skrb, život, oporavak i odgoj kod udomitelja.
„Događale su nam se razne upravno-formalne zavrzlame, ali razumjela sam neupućenost i nesnalaženje sustava zbog manjka udomiteljskih obitelji, pa slijedom toga i manje prakse na šalterima. No, naivno smo vjerovali da jednom kad dijete posvojimo, i to nakon 2015., dakle i s novim OIB-om, nestati će sve birokratske zavrzlame i neprestana suočavanja s prošlim životom našega djeteta. Nakon nekoliko neugodnih situaciji u bolnici i pripremnim pregledima za potrebnu operaciju očiju, pozivaju me iz Kliničkog bolničkog centra na Firulama i kažu mi da moramo podmiriti račun za našu kći, jer su pregledi obavljeni bez zdravstvenog osiguranja! Ne možete uopće zamisliti što čovjek u tom trenutku poželi napraviti ovom birokratskom čudovištu! Svjesna sam da ću problem riješiti, ali i da ću izgubiti pritom mnogo vremena i energije za edukaciju prvo bahatih, drugo neupućenih, a treće nesposobnih raznih referenata, jer ovaj sustav ne može tek tako prožvakati posvojenje kao dio života. Dijete se očito posvaja u nekim drugim galaksijama. Nakon izgubljena tri dana telefonskih razgovora sa svim mogućim lokalnim i nacionalnim HZZO upravama, medicinska sestra mi objašnjava da je problem u tome da bi našu djevojčicu trebalo upisati kao novog pacijenta kod istog pedijatra, kako bi imala novi identitet u njihovom sustavu. Ok, riješit ćemo i to. Odlazim referentu u ured HZZO-a, a on me, hladno i nezainteresirano, otpili u pola rečenice da kod našeg pedijatra nema mjesta za novi upis. Inače, u ovakvim situacijama je komunikacija jako važna da bi se problem efikasno riješio. Na žalost, neki lokalni referenti nikada to neće osvijestiti, jer uz toliku količinu bahatosti, nemara i bez sankcija za njihovo neprofesionalno ponašanje, nemaju uopće ni potrebe niti motiva za promjenom.
‘Ali, gospodine, moja kćer nije novi pacijent, ona je stari pacijent, doktor neće imati veći broj pacijenata, nego isti broj kao i prije, ona samo ima novo prezime i novi OIB!’, nastojim smireno objasniti. Ma kakvi, referent je hladno ustrajao: ‘Ona je novi pacijent, a doktor nema mjesta.’ U trenutku, kada vam se čini da ćete ili eksplodirati ili se onesvijestiti, ipak se nađe netko dovoljno normalan i riješi birokratski bezdan jednim potezom kemijske olovke. ‘Izvolite gospođo, vaša curica je ponovno upisana.’ O problemu prijenosa kartona i podataka da ni ne govorim. To se, naravno, ne bi trebalo ticati nikoga, ni vas, ni mene, ni naše curice, to bi trebao biti samo jedan nevidljivi tehnički potez, kojeg administrativno osoblje odradi u roku službe, tiho i nevidljivo bez ikakvog bespotrebnog opterećivanja korisnika. Naravno da to nije slučaj, ali je za ovu priču i ovo više nego dovoljno.„
Identitet našeg djeteta regulirali smo tek u Irskoj
„Posvojili smo Krešu 2011., kada je on imao skoro tri godine. Prvi put smo se susreli s njegovim starim podacima nakon što je pao s tobogana i slomio ruku, pa smo završili na hitnoj na Rebru. Čekali smo satima, jer nismo shvatili da nas prozivaju i da smo zapravo odavno došli na red. Prozivali su nam, naime, prezimenom Krešinih bioloških roditelja. Već iznureni, otišli smo do šaltera pitati kada će naše dijete doći na red, a sestra nam je rekla da su nas zvali već nekoliko puta. Na zdravstvenoj iskaznici Krešo je, naravno, imao novo prezime, ali njima je na zaslonu kompjutora iskočilo staro. Krešo, umoran i u bolovima, nije ništa shvatio, a svi smo zbog propusta sustava čekali tri sata duže. Drugi put smo se susreli sa starim podacima na pregledu za upis u školu. Iskrsnuo je problem kako dokazati da je naš sin uredno cijepljen, jer u sustavu to nije bilo vidljivo, s obzirom da je sustav Krešu vezao uz biološko prezime“, priča nam mlada zagrebačka majka, čiji se sin našao u zakonskom vakuumu, kao još 1100 djece, bez mogućnosti da dobije novi OIB.
Iako su njihova sina i njegova pedijatrica i obiteljski liječnik upisali u svoje sustave pod novim obiteljskim prezimenom, ostali subjekti u sustavu su stalno povlačili njegove stare podatke. Niti nekoliko odlazaka u HZZO i roditeljskih zahtjeva da se riješi problem, nije im pomoglo, i dalje su se sudarali s preprekama zbog nereguliranog identiteta posvojenog djeteta.
„E, onda smo se odselili u Irsku. Jedini dokument koji je tamo bio potreban za dobivanje PPS-a, što je ekvivalent našem OIB-u, bio je Krešin međunarodni rodni list, sve ostalo sustav u Irskoj povukao mu je i napravio bez problema i bespotrebnih upita. U međuvremenu smo zatražili za Krešu i dvojno njemačko državljanstvo, preko supruga koji je iz Njemačke, i također se ni u jednom trenutku nije pojavio problem, iako smo u obje države, i u Irskoj i u Njemačkoj, prilikom traženja identifikacijskih dokumenata morali napisati da je naše dijete posvojeno. Nitko nas nije tražio niti je spomenu jednu jedinu dodatnu informaciju iz Krešine prošlosti. Paradoksalno je da smo lakše regulirali identitet našeg djeteta u stranoj, nego u našoj, matičnoj zemlji, što već samo po sebi dovoljno govori o odnosu hrvatske države prema zaštiti djece.“
(U idućem nastavku: Kada i kako kane riješiti problem tzv. dvostrukog identiteta 1100 posvojenje djece, te što se sve poduzima ili bi se trebalo poduzeti po pitanju njihovih identifikacijskih problema pitamo Vladu RH, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ravnateljstvo porezne uprave, Agenciju za zaštitu osobnih podataka, Pravobraniteljicu za djecu / Razgovor s dr. Gordanom Buljan Flander, psihologinjom i ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba o traumama kojima su izloženi diskriminirani posvojenici, te o posljedicama na njihov razvoj)
Naslovna fotografija: Damir Senčar/Hina
EKSKLUZIVNO: Kako država kažnjava posvojenu djecu s dvostrukim identitetom: Ispovijesti očajnih roditelja
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije