Saborski zastupnik i branitelj Željko Sačić u velikom intervjuu za Teleskop govori o proslavi Oluje i uhićenju HOS-ovca Marka Skeje. Objasnio je i zašto je ušao u javni sukob s braniteljicom Enom Šimek koja je Skeju proglasila provokatorom i ustvrdila da mu nije bilo mjesto u Kninu Analizirao je i doprinos Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića u Domovinskom ratu i zaključio da su svakako mogli dati više. Sačić je tijekom intervjua u više navrata ponovio da Milorad Pupovac i njegov SDSS imaju izuzetno snažan utjecaj na Andreja Plenkovića, a otkrio je i da uživa u kuhanju.

Kako ocjenjujete ovogodišnju proslavu Oluje?

Ako izuzmemo ove atmosferske prilike, kišu i tako dalje, ipak je došao mali broj ljudi. Koliko sam vidio po portalima, a čuo sam se i s prijateljima, velik broj branitelja nekako nema više želju doći u Knin. Ne znam što se zbiva. Političari su im se valjda zamjerili zbog cjelokupnog stanja, zbog odnosa između predsjednika Vlade i predsjednika države i ministra obrane. Sve se skupa nakupilo i nisu ljudi došli. Cijelu svečanost je zasjenilo blokiranje Skejinih HOS-ovaca. Moram reći da to nitko nije očekivao.

Kako ste to doživjeli?

Vratit ću se na to, ali bih prije toga samo htio reći da sam jako ugodno iznenađen govorima predsjednika Vlade, predsjednika države i predsjednika Sabora. Oni su doista u skladu s mojim očekivanjem jasno i glasno dali do znanja toj agresorskoj velikosrpskoj politici, koja se još nije pokajala ili na bilo koji način ispričala ili obeštetila hrvatsku državu i hrvatske žrtve, da ih osuđuju i da im postavljaju granice. E sada, je li to prigodničarski govor… Volio bih da se tako i postave. Međutim, nemam veliko povjerenje dok istodobno dopuštaju da se slavi klanje Hrvata u Srbu.

Rekli ste da ste zadovoljni govorima vodećih političara, a i ceremonija je bila jako lijepo organizirana. Čime onda branitelji nisu zadovoljni?

Nisu zadovoljni općom klimom. To je moj dojam iz razgovora s njima. Svi su očekivali da ćemo u mirno doba bolje živjeti u Hrvatskoj i da ćemo imati manje kriminala i više poštivanja za hrvatske žrtve. Taj odnos popuštanja toj velikosrpskoj politici je potpuno odiozan. Oko toga se stvari najviše lome.

Rekli ste da su govori Plenkovića i Milanovića bili dobri. Po čemu onda možete zaključiti da hrvatsko državno vodstvo popušta velikosrpskoj politici?

To je očigledno zadnjih godina. Točno se osjeti da je koalicijski partner SDSS i Milorad Pupovac od presudne važnosti za HDZ i Andreja Plenkovića. Popuštaju agendi SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća, koji su evidentno protuhrvatski i ne vole Hrvatsku državu i društvo. Znam da su to teške riječi, ali to je evidentno. Oni to rade kroz svoje pobočne kanale, kroz bilten Novosti, kroz obilježavanje u Srbu. Oni dolaze u Glinu i ovoj generaciji Hrvata, koja nema veze s cijelom tom pričom, stavljaju na teret povijesnu krivnju što je neki luđak zapalio neke ljudi. Mi to osuđujemo, ali dokle ćemo ići u tome?

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Drago Krpina otkriva što je Đuru Pericu i njegovu suprugu najviše mučilo: Uvijek su plakali i jecali kada smo o tome govorili

Što biste vi napravili da ste na vlasti? Zabranili „proslavu ustanka” u Srbu?

Apsolutno. Apsolutno bih zabranio. To nema veze s antifašizmom. To je bio četnički ustanak. On je u osnovi protuhrvatski ustanak kao što je bio i 1991. godine. Ista špranca i ista priča.

Vratimo se sada na Skeju i na njegove HOS-ovce. Kako ste doživjeli sve ono što se događalo u Kninu: zaustavljanje, legitimiranje i je li na kraju došlo da uhićenja?

Čim je privođenje odmah je i uhićenje. Stvar treba gledati u širem kontekstu. Skejo je posljednjih godina uvijek dolazio u Knin i uvijek je imao svoj tradicionalni teatralni nastup sa svojim ljudima s kojima je ratovao. On se nikada nije odricao tih svojih i HOS-ovi oznaka i svih onih insignija što idu uz to. Skejo je jedna specifična braniteljska pojava i on kao takav je uvijek provocirao vladajuće elite svojim dolaskom i svojom pojavom. Sada su te elite potpomognute medijima htjele prevenirati takvo postupanje. Oni su njega zaustavili prije Knina i tad su mu rekli da da ga zaustavljaju jer su željeli prevenirati kazneno djelo. Znači, policija je anticipirala da će on tamo napraviti provokaciju. To je problem policijskog djelovanja.

Ali zar Skejo ne provocira s onim brčićima i cijelom ikonografijom? Ide li Vama na živce kada se tako ponaša?

Ne, ne. Ja ga kao čovjeka, hrvatskog branitelja i heroja obožavam, volim i klanjam se njegovoj žrtvi. Uostalom, kao i svakom branitelju. A ima li on brčiće, glavu ošišanu na ćelavo, neki branitelj ima rinčice, neki probušen nos, neki ima istetovirane ruke, ali ja ih volim. Oni su 1991. godine krvarili za Hrvatsku. Mene nije briga za njegove brčiće, to je potpuno nevažno. Važno je da je on na taj dan došao položiti vijenac i zapaliti svijeću za svoje mrtve suborce.

Ima dobronamjernih kritičara koji kažu dobro Skejo je bio u ratu i to mu nitko ne osporava. Ali, on na svakoj prigodnoj proslavi ili komemoraciji nekako zasjeni Oluju i Hrvatsku vojsku.

To su sada individualni doživljaji. Ako gledate isključivo s ljevičarske, anacionalne i nehrvatske pozicije, onda je Skejo crvena krpa koju treba zgaziti. Ali, ako gledate imalo tolerantnije i pogledate malo širi kontekst, onda u demokraciji Skeju, dok ne vrijeđa i omalovažava i dok ne čini nešto što je doista kazneno djelo, trebate tolerirati. Ne zato što je Skejo, nego zato što je pridonio slobodi Hrvatske. Takav kakav jest.

Ako to smeta nekim međunarodnim krugovima, a mislim da smeta, je li odricanje od obilježja HOS-a u trenutku kada imamo Hrvatsku vojsku razuman kompromis da bismo imali mir i dobru suradnju s međunarodnom zajednicom?

Eksplicitno vam govorim da nije. To je štetno i uvredljivo prema hrvatskoj povijesti i hrvatskim žrtvama. Ne mogu Plenković i Milanović, niti itko drugi u Hrvatskoj, radi dodvoravanja nekim briselskim i pariškim ili wašingtonskim centrima moći odricati, rezati nogu na kojoj je u jednom trenutku hodala mladost i Hrvatska. To je kriva i nesuverenistička i protubraniteljska politika. Ona ne može opstati. Ne mogu danas nakon svega međunarodni centri moći određivati kako ćemo se mi Hrvati odnositi prema svojoj prošlosti. To je potpuno krivo. To je nesuverenistički. To je po meni neprihvatljiv pa i uvredljiv pristup. Plenković bi bio izvrstan državnik da kaže – Gospodo, vama ovo smeta, e neka vam smeta, ali taj HOS je 1991. i 1992. godine spašavao Hrvatsku. Onaj tko se borio za Hrvatsku, on je temelj ovoga društva. Ja bih tako nastupio.

Ali, sada se nekako u dijelu javnog mnijenja stvara klima kao da je HOS važniji od Hrvatske vojske. Stvari treba staviti u neki kontekst. Zna se tko je oslobodio Hrvatsku.

Nije HOS nikada bio niti će biti jači od Hrvatske vojske i policije nego je on naš brat. Njih nije bilo puno. Dapače, mi ostali smo bili puno jači. Pa tko može osporiti grandiozni ratni put gardijskih brigada, specijalne policije i ostalih brigada? Mi kao HOS-ova veća ratna braća to radimo iz solidarnosti. Ne može se HOS kao takav uspoređivati s jednom gardijskom brigadom. Naša je obveza da mi s takvim ratnim putom štitimo onog tko je ugrožen među nama, kako god slab bio.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Zašto je Teleskop jedini objavio istinu o smrti Mislava Bage?

Je li HOS ugrožen ili ipak teži nekom ekshibicionizmu? Gledajući sa strane mogu se vidjeti i elementi ekshibicionizma.

U svakom od nas veterana čuči individualac koji na poseban način doživljava sebe, sa željom da se na poseban način pokaže hrvatskom društvu. Naravno da toga vidim i u izričaju Skeje i u izričaju mnogih drugih hrvatskih branitelja. Pa pogledajte Josipa Đakića ili neke druge branitelje.

Spomenuli ste šefa Hvidre Josipa Đakića, a i ministar Medved je ugledni branitelj s besprijekornim ratnim putom. Kako gledate na njihovu ulogu? Jesu li se oni prodali Plenkoviću?

Rekao bih da se oni oglušuju na očite nepravde i na očite neistine i laži koje se i danas perfidno plasiraju iz velikosrpskih krugova koji ne žele dobro Hrvatskoj. Ne mogu vjerovati da su prešutjeli da nam prodire velikosrpska ideja u naše udžbenike za djecu. Kada ona učiteljica, kojoj je ministar Fuchs dao nagradu, kaže da su ustaše napale Borovo Selo. Na to su ministar Medved i Đakić morali reagirati. Morala je reagirati i udruga branitelja HDZ-a Gojko Šušak. Oni su trebali vrištati do neba i reći Plenkoviću zaustavi to i tjeraj to od nas. Pa oni su prvi trebali skočiti da zabrane proslavu u Srbu. To su problemi koje vidim u njihovom nastupu. Pasivni su, ne suprotstavljaju se Plenkoviću. Da se oni suprotstave Plenkoviću, on to ne bi radio.

Što kažete za ratni put ministra Medveda?

Ma riječ je o heroju. Nemam što reći. Ljubim ga i grlim zbog toga što je sve učinio za Hrvatsku. Nemam tu što reći. Ali kada je došao sa zakonima o civilnim srpskim žrtvama u SAO Krajini. Ma daj, bježi čovječe…

Imali ste ovih dana sukob s Vašom kolegicom braniteljicom Enom Šimek koja je izjavila da je Skejo ekshibicionist i da mu nije bilo mjesto u Kninu na proslavi Oluje. Bili ste dosta oštri. Jeste li malo pretjerali u napadu na kolegicu Šimek?

Nisam pretjerao. Ona je spletom različitih okolnosti doista dospjela, kako ona sebi kaže, ugrabiti to mjesto prve žene na Kninskoj tvrđavi. Ali u stvarnosti je bilo barem 200 000 hrvatskih branitelja koji su jednostavno krvarili. Nikada nisu u to vrijeme imali priliku postaviti se gore na Kninsku tvrđavu niti su to prezentirali javnosti kao glavni doprinos Oluji. I sada ona takva, s tavom popudbinom i naslijeđem, ima potrebu javno se obračunavati s herojima iz HOS-a kojima ne može ni cipele očistiti po njihovoj žrtvi. Tu je problem, to nepoštivanje i omalovažavanje žrtve. Njezini stavovi su za mene potpuno neprihvatljivi i uvredljivi, ali i za veliki broj ljudi.

Moram Vas pitati je li u Hrvatskoj dopušteno reći da nam se ne sviđa ovo što Skejo radi?

Dopušteno je reći Vama, dopušteno je reći političarima, ali nije uobičajeno da mi koji smo nominalno hrvatski branitelji budemo perjanica te osude i da budemo u prvim redovima međusobnog sukoba. To nigdje ne vodi. To je svojedobno radio Milanović kada je bio predsjednik Vlade, Sanader i Jadranka Kosor, a i Tomislav Karamarko. Znam kada sam vodio prosvjede hrvatskih branitelja za potporu Gotovini. Tada je uz mene bilo vrlo malo ljudi, a najveće udruge po nalogu Sanadera, Kosor i Karamarka su bile protiv. To je odvratno.

Sada ste spomenuli Gotovinu koji je zasigurno jedan od najvećih heroja Domovinskog rata. Kako se on nema potrebu isticati za vrijeme Oluje? Čak bi se reklo da je previše samozatajan.

Mislim da to njemu sve skupa strahovito teško pada kada vidi koliko smo mi međusobno razjedinjeni i da je razočaran koliko je politika duboko ušla u razjedinjavanju u braniteljskoj populaciji. I sam je bio žrtva. On je svojedobno izrazio stav o onim osuđenicima za udbaška ubojstva i zbog toga je od tadašnjih vladajućih struktura i udruga pretrpio strahovito kamenovanje.

Strašno je kada je onaj gospodin Lapenda rekao da general Gotovina nikada više ne smije doći u Četvrtu gardijsku brigadu. Pa to je strašno!To je duhovno i moralno ubojstvo jednog hrvatskog velikana.

Tko je za Vas najveći heroj domovinskog rata? Imate li neko ime?

Imam. I nije jedan jedini. To su moji specijalci s kojima sam imao prilike biti 1991. i 1992. godine u Medačkom džepu, Maslenici, zatim u Bljesku i Oluji. Tu sam vlastitim očima ispred mene i oko mene vidio ljude koji su obavljali strahovito važne zadaće. Sukobljavali se s četnicima. Nisu to bile „pobjegulje”, to su bili strašni vojnici. Oni su se borili do zadnjega. Daj Bože da prije moje smrti netko napravi film o tome. Ma to bi bilo ne samo za Oskara, to bi bilo trajno postignuće, kao što su Amerikanci o svojim velikanima radili filmove. Ne možete zamisliti kada pet-šest specijalaca bude u neprijateljskom teritoriju, a četnik „mokri“ pored njih na pet metara. Samo je pitanje hoće li malo okrenuti glavu i vidjeti specijalca koji leži na čistini. Koja je to napetost! Što da Vam pričam… Prolazak kroz minska polja. To su najveći heroji. A mi zapovjednici smo bili tu da ih vodimo, da isplaniramo, da znademo gdje je lijevi, a gdje desni bok, da znademo dati topničku potporu… I, naravno, da budemo uz njih, a ne sto kilometara daleko od njih.

Smatrate li da ste sada potpuno rehabilitirani?

Hrvatski narod je mene rehabilitirao izborom u Hrvatski sabor preferencijalnim glasovanjem. Ja sam za mnoge potpuno neočekivano izabran. Iako sam dobio presudu i obeštećenje od hrvatske države, nitko me od tih ministara, predsjednik Vlade i države nije potapšao. Nitko nije rekao pretrpio si to, ali se pokazalo da su ti u toj priči podmetali. Posljedice su ostale trajne za članove moje obitelji pa i za mene. Sigurno mi nije dobro došlo u mom civilnom životu. Ja sam danas u ravnoteži. Hrvatski narod je mene nagradio izborom u Hrvatski sabor i to je najveće priznanje koje sam mogao dobiti.

Smeta li političko djelovanje Vašoj boljoj percepciji u javnosti? U politici se u drug plan stavlja Vaš doprinos u Domovinskom ratu.

Sigurno. To je usko povezano. Hrvatska javnost je načelno izuzetno pozitivno usmjerena prema hrvatskim braniteljima jer zna da su hrvatski branitelji najzaslužniji za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu hrvatske države. Ali kada netko od nas branitelja krene u politiku, e tada se stvaraju već drugačije okolnosti jer hrvatski narod i hrvatska javnost imaju svoje političke preferencije. Jedan broj je temeljno za HDZ, drugi za SDP, a treći za ne znam što.

Ja sam tu u ladici Hrvatskih suverenista, koji još uvijek pokriva relativno mali sloj. Normalno je da je u datom trenutku ta moja braniteljska petogodišnja priča malo zatamnjena jer me danas ljudi promatraju kroz naočale kritike HDZ-a. Ti ljudi kažu bio si branitelj i svaka ti čast za to, ali mi te danas ne volimo. To je rizik koji ja prihvaćam.

Upravo sam to htio reći. Valjda ste to ukalkulirali kada ste krenuli u politiku?

Apsolutno. Ja plivam protiv struje. Od kada sam 2001. godine izišao iz sustava, imao sam strašno dobrih „prilika” da se uhljebim. Mene je u svoj tim zvao Ivo Sanader, sigurno bi bio dobrodošao i u tim gospođe Kosor pa i premijera Plenkovića. Svi bi bili sretni. Ali nisam mogao. Ja sam na neki način zarobljenik svojih ideja, stavova, moralnih pogleda. Makar to osobno i materijalno išlo na moju štetu, nekih se stavova neću odreći. Ja ću s tim umrijeti. Može se čovjek promijeniti u nekim stvarima kada je to stvarno značajno za hrvatsku državu i društvo. Tu se treba korigirati. Ali na nekim dnevnopolitičkim temama, to nikako ne. Pa da postanem jedan Hrvoje Zekanović, to mi je neshvatljivo i neprihvatljivo.

Znači Zekanović je dno dna hrvatske politike?

Sad sam ga slučajno spomenuo. Ima tu još većih od njega. Zekanović je samo jedan prevrtljivac. Ništa drugo. Ima puno većih neprijatelja hrvatskog društva i države od Zekanovića, ali su u sjeni i nevidljivi i jako dobro djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa.

Zamjerate li Plenkoviću i Milanoviću što se nisu borili u Domovinskom ratu?

Najiskrenije, ne. To je njihova odluka. Oni nisu našli dovoljno hrabrosti i motiva. Njima je bilo strano držanje oružja u ruci. Oni su smatrali da služe domovini na drugi način, kao pravnici, u Ministarstvu vanjskih poslova ili što su već radili… Nije svatko skrojen da bude hrvatski ratnik. Mnogi su bili električari, vodoinstalateri, pekari… Preko noći smo od njih napravili vojnike, a mnogi su, nažalost, na tom putu i poginuli.

Jesu li njih dvojica sukladno svojim mogućnostima doprinijeli obrani Hrvatske ili su mogli dati više?

Smatram da su mogli dati i više. Kao diplomirani pravnici mogli su dati više u ratnoj postrojbi. Mislim da sam ja 1991. godine bio jedini ratnik s diplomom prava. Mi smo tada tražili puno učenih ljudi da nam dođu. Trebalo je ljude voditi, trebalo je puno toga napraviti.

Iskusan ste zapovjednik. Da su Milanović i Plenković početkom devedesetih došli u Vašu postrojbu gdje biste ih stavili?

Milanovića bih u toj hipotetskoj situaciji stavio da se poput mene kali i bori u elitnoj vojnoj postrojbi. Ako bi to preživio, bio bi izvrstan ratni vojni zapovjednik. A gospodin Plenković je malo drugačiji karakter. On bi iznimno dobro došao u nekim drugim, ne baš prvim crtama bojišnice. Ali blizu prve crte, u nekakvim stožerima gdje bi mogao pomoći svojom analitikom, mirnoćom i kontroliranim pristupom. Njega ne bih na prvu crtu, a mislim da on ne bi ni izdržao taj teret.

Vi ste bili izabrani na listi Domovinskog pokreta, a sada ste u klubu Hrvatskih suverenista. Niste se burno razišli. Zašto ste napustili Domovinski pokret?

Nama uopće nije bilo u interesu da se raziđemo burno i u svađi. Stvari su se razvijale po dogovoru prije izbora. Naši pregovarački timovi su jasno rekli gospodinu Škori i gospodinu Radiću da ćemo djelovati kao Suverenisti ako dobijemo najmanje tri zastupnika i da ćemo osnovati klub. Nikada nismo javno osuli paljbu po Domovinskom pokretu ili ga na bilo koji način ugrožavali. Doduše, oni su prema nama u nekim izjavama nekorektno nastupali. Na kraju DP i Hrvatski suverenisti praktično u sto posto slučajeva imaju identične stavove o najvažnijim političkim pitanjima.

Upravo sam Vas to i htio pitati. Zašto onda idete s Mostom, a ne s Domovinskim pokretom? Znači, ipak Vam nešto smeta kod njih?

Naše Predsjedništvo je unisono donijelo odluku da idemo s Mostom. Kolege iz DP-a su vezene specifičnim odnosima prema određenim krugovima. Gospodin Penava je nekoliko puta rekao nešto što nam se nije svidjelo. Mislima na njegove izjave o Vladi Andreja Plenkovića i mogućoj suradnji. Što se mene osobno tiče mislim da je tu trebalo više mudrosti, a manje optuživati svoje kolege. Idealno bi bilo kada bi mogli stvoriti poziciju da na jednoj strani budemo svi iz tog kruga desno od centra. Kakva bi to lista bila da bude Most, Karolina, Suverenisti, Kolakušić, DP i HSP!

Ove koje ste nabrojali su izuzetno antihadezeovski nastrojeni i ne bi nikada koalirali s HDZ-om, dok bi neki jedva dočekali da budu u koaliciji s HDZ-om.

Gledajte, o tom potom kako bi tko koalirao. Ja gledam stavove i programe. Ako su stavovi i programi u interesu hrvatskog čovjeka, branitelja, mladosti i budućnosti, zna se gdje se mi moramo naći.

Možete li Vi zamisliti koaliciju s HDZ-om?

Ne bih se ja danas izjašnjavao o tome. Koaliciju s ovakvim HDZ-om i ovakvim stavovima koji dopušta masovni dolazak ilegalnih migranata, koji ne brine o demografskom krahu Hrvatske, koji ne rješava mega kriminalne afere, koji ne brine o hrvatskoj obrambenoj sigurnosti. Ma što ću ja s takvim HDZ-om? Ja u toj koaliciji s HDZ-om mogu biti 24 sata. Nakon toga ćao.

Sada ste na odmoru. Javnost malo zna da imate zanimljive hobije, odnosno da ste strastveni vinar.

Radim vino iako ima određenih poteškoća jer je radnika sve manje. Volim to.

Vi ste iz Zagorja. Imati li zagorski delanac ili pravo vino?

To je pravo vino. U odnosu na stanje prije dvadeset godina vi gotovo nigdje ne možete pronaći zagorski delanac. Zagorci su puno toga naučili i sada zaista imamo dobra vina. I sam sam proizveo nekoliko vrhunskih vina. I, što je najvažnije, ja sam u proizvodnju svog vina krenuo 2005. godine u najtežim vremenima – kada sam bio kriminaliziran, proganjan i protjeran na marginu. Jedini spas osim obitelji sam tada pronalazio u radu u vinogradu. Ja sam podigao 400 – 500 loza koje sam naslijedio od pokojnog oca i sve to podigao na osam tisuća loza. Pa znate koliki je to trud. To sam manje-više napravio sam uz pomoć nekoliko prijatelja. S tolikom radošću i ponosom sjećam se svoga elana i entuzijazma. Taj vinograd mi je spasio psihu.

A kuhanje? Kada ste otkrili kuhanje?

E da, i to volim. Naučio sam kuhati u ratu od prijatelja specijalaca. Volim kuhati gulaše, a kolače sam počeo kasnije peći.

Koji Vam kolač najbolje uspijeva?

Radim izvrsnu gibanicu, zatim orehnjaču i makovnjaču. To vam je jako komplicirano. Imam velikih poteškoćaka da radim zagorske štrukle, a volio bih ih znati raditi dobro. Međutim, tijesto mi nikako ne uspijeva. Neki put uspije, ali ne mogu reći da sam do kraja savladao tehniku.

Znači na tom morate još puno raditi?

Da. Moram još puno raditi.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu