Zašto je Teleskop jedini objavio istinu o smrti Mislava Bage?

Zašto je Teleskop jedini objavio istinu o smrti Mislava Bage?

Tragična smrt popularnog, utjecajnog i, da to odmah naglasim, jako dobrog televizijskog novinara Mislava Bage samo je potvrdila ispravnu sliku koju prosječni konzument „medijske robe” ima o većini hrvatskih medija, njihovim vlasnicima, glavnim urednicima i novinarima.

Nešto što je trebao biti rutinski posao i za novinare početnike, naravno, uz uvjet da nisu kontaminirani biznis planovima i „uređivačkom politikom” konformističkih redakcija, pretvorilo se u blamažu velikog dijela „sedme sile”.

Smrt istaknutog novinara, koja je barem tri dana više-manje opravdano potpuno zagušila medijski prostor, prvorazredan je društveni, politički i medijski događaj kojemu tako treba novinarski i urednički pristupiti.

Bago veći od Milanovića i Plenkovića?

Ne mislim da se Bagin odlazak može uspoređivati sa smrću premijera ili predsjednika, premda me jedan naš zajednički znanac ozbiljno pokušao uvjeriti da je Bago bio veći od Milanovića i Plenkovića, ali s obzirom na njegov utjecaj, medijsku vidljivost i intrigantnost cijelog slučaja, Bagina iznenadna smrt svakako spada u onaj drugi medijski ešalon u koji ulaze ministri, tajkuni, veliki sportaši i razni celebritiji.

I sada, umjesto da takozvani mainstream mediji pokrenu svoje „ljudske resurse” i profesionalno, a to podrazumijeva i odgovarajući pijetet prema mrtvom kolegi, idu raditi svoj posao, oni su počeli tako kalkulirati da su na dobrom putu, ako ovako nastave, da izgube i ono malo ugleda što im je ostalo u javnosti.

Jednostavno, o Baginoj smrti nisu pisali na tri ključne razine koje se ukratko mogu opisati: Bago profesionalni novinar, zatim Bago drug i prijatelji te treća dimenzija koja je trebala odgovoriti na pitanje „što se zapravo dogodilo kobne noći”. Ne vidim ništa sporno u tome da prosječan hrvatski medijski „ovisnik” traži odgovore na ta pitanja, to više što su mediji od Bagine smrti napravili prvorazrednu priču. A kada se već priča priča, onda ona, to znaju i oni sa skromnim teorijskim znanjem o novinarstvu, mora odgovoriti na bitna pitanja.

Relativno bezbolno je prošao dio u kojemu se trebalo nešto reći o Baginu profesionalnom putu iako su i tu propustili naglasiti neke jako bitne stvari koje su endemske u hrvatskom novinarstvu. Bago je zaista bio odličan novinar, posebno dobar intervjuist. Postavljao je prava pitanja i tražio jasne odgovore, ali se premalo naglašava da je uspio kontrolirati svoja osobna, obiteljska, regionalna, politička, ideološka i svaka druga ograničenja, koja svi imamo, i svoju novinarsku drčnost i bezobraštinu, a to je za većinu novinara kompliment, ravnomjerno rasporediti prema svim sugovornicima. Koliko god smo navijali za „bezobraznog i bahatog” Bagu kada je čerečio i razapinjao na galge političare koje nismo voljeli, jednako tako smo bili „razočarani” kada je gazio neke naše favorite.

A takvih novinara koji su jednaki prema svima nema puno na hrvatskoj medijskoj sceni. Nije mi se jedanput dogodilo da prestanem gledati ili čitati intervju jer sam na drugom pitanju shvatio da je riječ o prikrivenom PR-u. Sličan profesionalni propust mogli ste zamijetiti i kod nekih voditelja koji bezrazložno imaju zvjezdani status u hrvatskoj javnosti. Bago nije bio takav.

Mogli ste nekim Baginim intervjuom biti manje ili više zadovoljni, ali nikada niste bili razočarani jer ste se uvjerili da je uvijek postavio sva bitna pitanja i da nije kupljen. I to je bitna razlika između Bage i njegovih zadrtih ljevičarskih apologeta. Bago je bio jednak prema svima, a oni bi u jednima ubili Boga, a druge bi mazili dogovorenim pitanjima. Takvi se intervjui lako prepoznaju i mogu se usporediti s igračem ping ponga koji nema pojma pa uzvraća lopticu metar iznad mrežice te njegovu protivniku ne preostaje ništa drugo nego da zakuca poen. Tako i oni nabacuju pitanja, a onda njihov sugovornik provjerenih ideoloških „kvaliteta” s lakoćom pobjeđuje.

Vuk samotnjak

Ova ne tako česta osobina rasnog novinara premalo se naglašava, a ona je kod Bage bila dominantna. Neću sada o tome je li Bago prvo postao „vuk samotnjak” pa onda i iz te pozicije samo postao nepotkupljiv novinar koji baš svakom moćniku kaže što mu ide ili ga je taj njegov novinarski žar pretvorio u vuka samotnjaka.

Varaju se svi koji misle da je ta pozicija lagodna i da se iz jednog takvog novinarskog i životnog grotla, u kojemu se troši do krajnjih limita, može jednostavno povući u svoju privatnost i normalno socijalno funkcionirati. Mogu samo zamisliti koliko se puta našao u situaciji kad je morao objašnjavati zašto je prema „našem čoviku”, što god to značilo, bio tako otrovan.

Kada ste izloženi takvom pritisku postoje dva načina obrane: jedan je da kapitulirate i dopustite socijalnom okruženje da vas omekša i stavi pod kontrolu ili se, pak, povlačite u svoju jazbinu i nastavljate onako kako mislite da je najbolje. Ne treba ni reći da je Bago izabrao ovo drugo.

Takav stav beskompromisne zvijezde, što je Bago uspio zadržati do kraja života, traži puno odricanja i za njega se plaća visoka cijena. Bago je bio odan novinarstvu, a onda trpi privatni život, prijateljstva dolaze na kušnju, a obiteljska okupljanja postaju noćne more. Bio je popularan i dobar sa svima, ali opet nekako distanciran jer drukčije nije mogao funkcionirati.

Uz sve primjedbe ipak se ne može reći da mediji nisu dovoljno i prikladno govorili o Baginoj neupitnoj novinarskoj veličini.

Druga razina Bagina odlaska bili su prigodni razgovori s Baginim prijateljima i kolegama i njihovi ponešto patetični oproštaji na društvenim mrežama. Nemam ništa protiv ovakvog praćenje odlazaka. Oni su dragocjeni u ovakvim situacijama i imaju svoju društvenu i terapeutsku ulogu. Ali i ovdje treba imati mjere jer sve to može prijeći granicu dobrog ukusa i postati trivijalno. I stvarno se pretjeralo. Na Teleskopu sam objavio nekoliko vrlo zanimljivih zapažanja o Bagi zato što smo se kroz njih mogli približiti novinaru koji je imao kompleksnu osobnost.

Romano Bolković je zanimljivo i intelektualno hrabro pisao o osamljenosti i površnim prijateljstvima u novinarskom svijetu, Velimir Viskovića o Baginoj ranjivosti i nesnalaženju u zvjezdanom statusu, Petar Štefanić o nemiru koji se na Bagi mogao vidjeti, a glumac Mislav Čavajda o gotovo dječjoj ranjivosti giganta novinarstva.

Nisam pročitao sve tekstove o Bagi na društvenim mrežama pa je vjerojatno bilo još onih koji bi prošli strogu Teleskopovu selekciju, ali sam zato odmah u startu mnoge škartirao kao isprazne i nezanimljive, koji ne zaslužuju objavu u osnovnoškolskom novinarskom biltenu. Tekstovi bez sadržaje i jasne poruke, govor u kojemu se ništa ne kaže, sve je neka forma bez pravog sadržaja.

Bagu sam poznavao tridesetak godina, ali se nikada nismo družili, tek smo razmijenili poneku kurtoaznu rečenicu kada smo se povremeno sreli. Dobro se sjećam jedne anegdote iz prošlog stoljeća koju mi je ispričala kolegica s HTV-a i koja je već tada, a govorimo o vremenu od prije tridesetak godina, dala naslutiti da je Bago “slojevita” osoba.

Dok su ti svakodnevni oproštaji od Bage završavali u trivijalnoj hiperprodukciji, dotle se potpuno zanemario legitiman interes javnosti o tome što se zapravo dogodilo.

Što čitatelji ne smiju znati?

Mogu razumjeti da je situacija krajnje osjetljiva i da nije jednostavno komunicirati kada kolega počini samoubojstvo. Ali je li rješenje cenzura ili izbjegavanje odgovora? Ako su mediji procijenili da je to događaj od prvorazrednog društvenog značenja i tako ga intenzivno prezentirali s bezbrojnim objavama o Bagi, trebamo li onda zamjeriti našim čitateljima što su znatiželjni i žele čuti i vidjeti što se dogodilo? Zanimljivo je i to da većina onih koji su bili protiv toga da se piše o okolnostima Bagine smrti nije žalila vremena i truda da dozna sve bitne informacije. Zvali su okolo, raspitivali se do najsitnijih detalja.

E oni mogu sve znati, a njihovi čitatelji ne smiju jer su oni procijenili da se ne bi znali nositi s tim bremenom. Je li to uobičajen prijezir domaćih medija prema „čitateljskoj stoci sitnog zuba” koja nije zavrijedila dobiti potpunu informaciju? Bi li mediji bilo tako zaštitnički raspoloženi prema nekom političaru koji bi počinio samoubojstvo? Naravno da ne bi i to je ono što najviše iritira u tom licemjernom dociranju. Znam, sada će me zakleti elitisti dočekati spremnim odgovorom da oni pripadaju toj meritokraciji koja će odlučivati što je bitno, a što ne i da ne treba podilaziti „krvožednoj i primitivnoj” čitateljskoj publici.

U ovom slučaju čitateljska javnost sasvim opravdano traži osnovnu informaciju koja se mogla objaviti uz očuvanje digniteta pokojnika i uz svijest da je pisanje o samoubojstvu osjetljivo te da se u medijima mora o tome govoriti s izrazitim oprezom. Na kraju krajeva, Bago je bio javna osoba koja je samim tim prihvatila da neki uzusi u ovakvim situacijama vrijede i za njega. Ovih dana sam čuo od nekih istaknutih novinara „funkcionara” da je Bago bio njihov prijatelj i da oni ne dopuštaju da se o njemu tako piše. Tako su možda i nesvjesno doveli u pitanje bit novinarstva. Svi imaju neke prijatelje pa zašto onda i oni ne bi napravili sve da se ne piše o njima. Ljudi imaju prometnu nesreću, ima mrtvih i ranjenih, a tamo neki novinar piše o tome. Koliko je samo novinara imalo problema samo zato što su pisali o nečijim „ dobrim prijateljima”.

Kao da je nevidljiva ruka zapovjedila svim mainstream medijima koji su o smrti Mislava Bage izvještavali kao po nekoj špranci. Moglo se primijetiti da su prvi dan prenosili samo ono što je želio objaviti PR Nove TV. Pritom nije sporna pozicija korporacije koja se našla u neugodnoj situaciji zato što je njihov vodeći novinar preminuo i još je k tome riječ o samoubojstvu. Problem je u tome što su mediji prihvatili da dobivaju jednoznačne informacije i tako ih plasirali svojim čitateljima. Zamislite da se dogodi kontroverzna smrt nekog ministra i onda Marko Milić uz potporu Andreja Plenkovića ponudi medijima da im on slaže priopćenja. Nije problem čuti njihovu stranu, za koju svakako mora biti mjesta, ali jest problem ako je ona jedina.

Nepotrebno zataškavanje

Takva vrsta skrivanja samo je povećala interes javnosti, ali i, što je još gore, napravila pogodnu atmosferu za širenje dezinformacija. Iako policija stoji pri tome da se slučaj vodi kao samoubojstvo, tijekom pisanja ovog članaka razgovarao sam s nekim kolegama koji potpuno iracionalno sumnjaju u to i vrlo ozbiljno zastupaju tezu da je Bago možda i ubijen.

Da ne govorim da su se pojavile špekulacije o navodnim dugovima i opojnim drogama, što je zaista razina na koju nikako nije trebalo ići.

Ali to je tako kada se stvari nepotrebno žele zataškati. Uvjeren sam: da je Nova TV izišla s točnom informacijama i zamolila medije da nakon objave te informacije poštuju privatnost Bagine obitelji, velika većina medija to bi i prihvatila. Ovako mediji samo pokazuju da nisu objektivni i da nemaju jednake kriterije za sve. Skrivanjem istine nisu pomogli Bagi i njegovoj obitelji jer će u dobrom dijelu javnosti ostati sumnja i to će biti pogodno za razna nagađanja. Mene je zvala jedna zabrinuta kolegica koja je čula da je Bago umro zbog cijepljenja.

Nikako se ne slažem s tim da novinari planduju ispred zgrade i agresivno pitaju susjede što se dogodilo, odnosno je li nesretnom činu prethodila neka svađa i galama. Ovdje je riječ o tome što hrvatski mediji jednostavno nisu postupili profesionalno i Baginu smrt tretirali onako kao bi napravili da se u takvoj situaciji našao netko drugi njegova ranga. Mediji nisu zaštitili Bagu, već su pokazali da imaju velik problem s dvostrukim kriterijima. A to javnost vidi, zna i pamti.

Foto: Hina

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01/2376470 (radi od 0 do 24 sata)

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Što do sada znamo o tragičnoj smrti Mislava Bage: Policija nije našla elemente kaznenog djela