Još uvijek aktualni predsjednik države Zoran Milanović danas je dvaput zatresao zemlju svojim ekstravagantnim i neočekivanim političkim odlukama. Prvo je šokirao zemlju izabravši srijedu za dan kada će se održati parlamentarni izbori, što je bila samo blaga uvertira u razorni tsunami koji je izazvao svojom kandidaturom za premijerskog kandidata SDP-a.

Milanović je s ova dva poteza ogolio svoju politiku pa sada, čak i oni koji su odobravali suspektan politički diskurs i poskrivećki se smijuljili njegovim sirovim napadima na Plenkovića i druge političke suparnike, teško mogu braniti ove nevjerojatne poteze. Milanović je pokazao da je državnik samo do trenutka do kada se interesi države poklapaju s njegovim osobnim interesima i da je spreman napustiti i najčasniju i jednu od najodgovornijih funkcija u državi samo da ostvari svoju ambiciju ili možda spasi sebe od nekih neugodnih situacija. Sada se, s pravom, može postavljati pitanje je li Milanović bio protiv Turudića zato što ne podnosi potkapacitirane i besprizorne HDZ-ove kadrove koji su spremni lagati u Saboru, ili je Turudić bio sporan Milanoviću zato što se uplašio da bi HDZ-ov državni odvjetnik mogao pronaći nešto kompromitirajuće i o sadašnjem predsjedniku samo ako malo zagrebe ispod površine.

Milanovićeva današnja odluka pokazuje da predsjednik države nije bio iskren prema svojim biračima jer je očito u tajnosti, sa svojim potrčkom Peđom Grbinom, koji je danas ozareno stajao pred svojim šefom poput pionira koji je predao štafetu drugu Titu, spremao mali „državni udar”. Koliko je samo bilo tajnih sastanaka i priprema za ovaj „puč”?! Peđa Grbin je danas samo potvrdio da nije politički lider nego vodonoša koji se očito boji svog vječnog šefa. (Očito se pokazuju točnima kuloarske priče da se Peđa Grbin i još neki SDP-ovci doslovno boje Milanovića).

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Anušić se prisjetio kako je Milanović bio nemilosrdan prema njemu: Mi smo ga kumili i molili da to ne uradi, ali on je svejedno to napravio

Osim toga, Milanović se pokazao i kao sitni kalkulant koji koristi sve državne resurse za svoje osobne političke probitke. Njegova izjava da će dati ostavku samo ako pobijedi na izborima pokazuje da mu je pozicija šefa države utješna nagrada. Ispada da hrvatska država i postoji samo zato da ispunjava njegove političke ambicije, ali da on prema njoj nema nikakvu obvezu. Uostalom, tako se prema državi odnosio i u vrijeme Domovinskoga rata.

Ali da ne bi bilo zabune, to što mislim sve najgore o današnjoj odluci Zorana Milanovića nikako ne znači da na ovim izborima treba podržati istrošenog Andreja Plenkovića koji tek samo malo suptilnije i pristojnije koristi hrvatsku državu za ostvarenje svojih političkih ambicija. Svakako bih naglasio da su ambicije dobro došle ako su ukomponirane u opće dobro, ali ovdje nikako nije riječ o takvim ambicijama. Koliko god su različiti po temperamentu i stilu, Plenković i Milanović su itekako slični, jer je riječ o dva politička „gojenca” koja se nisu morala „vrući vode napiti” da bi došli do najviših stranačkih i državnih funkcija. I Plenković i Milanović su bili rukopoloženi na svoje partijske pozicije, što neminovno dovodi do iskrivljenog i nerealnog pogleda na svijet. Ponašaju se kao razmažena derišta u šoping centru kada im roditelji ne žele kupiti drugi sladoled pa se demonstrativno vrišteći bacaju po podu, dok pristojan svijet koluta očima i skreće pogled.

Milanović je ovim mini „državnim udarom” pomogao Plenkoviću jer će on sada imati puno više argumenata da se predstavlja, ne samo kao branitelj desnice i konzervativnih vrijednosti, nego i branitelj ustavnog poretka kojeg je u pitanje doveo beskrupulozni Milanović.

Današnji Milanovićev „izlet u nepoznato” pokazuje kako političari opijeni vlašću i moći vrlo brzo gube doticaj s realnosti. Narod je priželjkivao i odobravao da Milanović s Pantovčaka verbalno napada i „maltretira” premijera Plenkovića, ali to nikako ne znači da želi da ga on zamjeni na premijerskoj poziciji. Zapravo, Milanoviću je predsjednička pozicija bez stvarne političke moći idealna, budući da su mu ruke vezane i ne može njima „mlatiti” okolo. Još uvijek aktualni predsjednik se vara ako misli da ga ljudi žele za premijera, tim više jer znaju da se na toj funkciji i nije baš iskazao.

Sve ovo je pouka i Mostu koji je poprilično naivno dopustio da ih Milanović šarmira i uvede u svoje političke igre, a onda sa svojim partijskim drugovima, i mimo njihova znanja, objavio da ide u premijersku utrku. Stoga danas niti članovi Mosta nisu mogli čuti da je Nikola Grmoja postao njihov premijerski kandidat, budući da mu je svu medijsku pozornost ukrao Milanović. Možda će ovaj današnji slučaj napokon omekšati i Karolinu Vidović Krišto da bude realnija i popustljivija kada je riječ o predizbornoj suradnji s Mostom. Ima jako puno konzervativnih glasača koji su protiv koruptivnog i klijentelističkog HDZ-a, a koji istodobno bježe od Milanovića, njegove partije i woke možemovaca kao vrag od tamjana.

Ako se Most i Karolina Vidović Krišto ne ujedine, onda neka nam četiri godine šute o političkim gojencima Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću koji su potekli iz zlatne socijalističke mladeži. Ako se ne znaju organizirati i surađivati, onda će narod morati birati između Plenkovića i Milanovića, hrvatske inačice Bidena i Trumpa. Koga god da izaberu, već unaprijed znaju da je riječ o robi s greškom koja je potpuno demode, a prije svega istrošena.

Foto: Hina