U sljedećih dvije do tri godine hrvatska Vlada trebat će donijeti konačnu odluku što će napraviti s hrvatskim dijelom nuklearnog otpada iz Krškog. Tomislav Ćorić, ministar zaštite okoliša i energetike, prije nekoliko dana je ponovno aktualizirao stari plan da se taj radioaktivni otpad zbrine na Trgovskoj gori, nedaleko Dvora na Uni, u vojarni Čerkezovac.

Hrvatska naime do 2023. treba preuzeti svoju polovicu niskog i srednje radioaktivnog otpada iz Krškog, dok će visokoradioaktivni otpad, a to je istrošeno radioaktivno gorivo, ostati u nuklearci, ili možda u skladištu Vrbina koji Slovenci namjeravaju graditi, do kraja njenog radnog vijeka 2043. godine. Nakon toga će se dvije zemlje morati dogovoriti što će i s tim otpadom.

Dakle, o zbirnjavanju tog, uvjetno rečeno, manje opasnog otpada, Hrvatska mora odlučiti u sljedećih nekoliko godina. Ima dvije mogućnosti. Prva je zbrinuti ga negdje na području svoje države, a zasad se kao moguća lokacija spominje jedino Trgovska gora, koja bi, po ministru Ćoriću, trebala postati trajno, a ne privremeno odlagalište, kako se ranije govorilo. Druga mogućnost je da taj otpad ostane kod Krškog, što je Slovenija i ponudila, ali to im onda treba prilično masno platiti.

Ministar Ćorić kaže da osim tog otpada iz Krškog treba zbrinuti i ostali radioaktivni otpad koji nastaje iz bolničkih, industrijskih, znanstvenih i drugih izvora. Riječ je o otpadu koji je rezultat potrošnje radioaktivnih materijala, najviše u bolnicama i znanstveno-istraživačkim laboratorijima.

Nekada su za te materijale postala skladišta, primjerice, na Institutu ‘Ruđer Bošković’ i Institutu za medicinska istraživanja, ali su 2015. morala biti zatvorena zbog, kako je obrazloženo, neodgovarajućih uvjeta. Sada taj otpad svatko drži kod sebe, što je veliki problem. Prema planu, i taj otpad bi zajedno s onim iz Krškog trebao na Trgovsku goru.
Gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović odmah je kazao da to za njih nije prihvatljivo jer je riječ o „ekološki čistom području u slivu rijeke Une“. Tiskovnu konferenciju održao je ispred ‘zelene kuće’, tržnice na kojoj tamošnji ekološki proizvođači izlažu i prodaju svoje proizvode.

„Kada bi se dogodilo da naša Banovina postane nukelarno odlagalište, percepcija javnosti za cijelu Sisačko-moslavačku županiju bila bi katastrofalna“, kazao je petrinjski gradonačelnik. Ocijenio je da plan odlaganja nuklearnog otpada na Trgovskoj gori nije spojiv sa životom u tom kraju. Cilj mu je da uz neke druge gore i Trgovska gora postane regionalni park prirode, a ne odlagalište nuklearnog otpada.

Iako je Dumbović, kojemu su se priključili i proizvođači ekoloških proizvoda zatražio potporu i ostalih dužnosnika s tog područja, Ivo Žinić, župan Sisačko-moslavačke županije, uzvratio mu je da je to što govori – politikanstvo. Po njemu, Petrinja nije ugrožena jer se nalazi 60 do 70 kilometara od Trgovske gore.

Žinić je ponovio ono što je ranje rekao ministar Ćorić, da će se kod Krškog sve do zatvaranje nuklearke i dalje skladištiti otpad od istrošenog nuklearnog goriva, a nisko i srednje radioaktivni te medicinski otpad, radioaktivne igle, gromobrani, zaštitna odjeća i sl.,bi išli u skladište na Trgovsku goru. Sisačko-moslavački župan još je dodao da možda već sada tog otpada ima, osim na brojnim drugim lokacijama u zemlji, i u „vojnim skladištima i bunkerima u Čerkezovcu“.

Stanovnici Krškog, zanimljivo, ne primaju naknadu za odlaganje otpada nego naknadu za život „u blizini nuklearnog reaktora“. Hrvatska i Slovenija im za to plaćaju oko šest milijuna eura godišnje. Ako bi nuklearni otpad ipak došao na Trgovsku goru, lokalna zajednica bi, kako se pretpostavlja, za život „u blizini nuklearnog odlagališta“ dobivala oko milijun eura godišnje.

Slovenci su inače ponudili da će skladištiti hrvatski dio nuklearnog otpada iz Krškog kroz zajedničku izgradnju odlagališta na lokaciji Vrbina, nizvodno od Krškog prema Zagrebu. Problem je što je ta lokacija poplavna, a i nalazi se na području koje je vodonosnik iz kojeg se napaja Zagreb.

Uz to, prema prvim izračunima, to bi koštalo oko 600 milijuna eura, s tim da bi bitno više od polovice tog iznosa išlo na poreze i naknade slovenskoj državi i lokalnoj zajednici. Hrvatska u tom baš i nema neku računicu, to tim više jer bi opet morala pronaći neku lokaciju za skladištenje onog dijela nuklearnog otpada koji nastaje u zemlji neovisno od nuklearke Krško. Odluka nije baš jednostavna.

Foto: Admir Buljubašić/Hina