Pilot Selak: Neponovljiv govor Rudijeve kćeri Daliborke, danas sam presretan i tužan

Pilot Selak: Neponovljiv govor Rudijeve kćeri Daliborke, danas sam presretan i tužan

Pilot Ivan Selak je na Facebooku objavio dirljivu poruku o svom  pokojnom kolegi  Rudolfu Perešinu, ali i njegovoj supruzi Ljerki  i kćeri Daliborki.  Selakov post prenosimo u cjelosti.

“Majčin dan
Majčin dan je blagdan posvećen majkama i majčinstvu koji se slavi u velikom broju zemalja pa tako i kod nas. I to tako zaista i treba biti. Svim majkama koje to jesu, a i onima koje će to biti sretan vam vaš dan. Vi ste naše kraljice, vi ste jedinstvene, vi ste moje (naše) heroine.
Nisam imao namjeru objaviti nikakav post, ne o majkama ali morao sam. Danas sam morao o dvije žene, obje su majke, jedna je majka i žena mog kolege hrvatskog viteza Rudija Perešina, a druga je njena kćer također majka dvije prekrasne kćerke Daliborka ( Dacika jer tako ju je Rudi zvao).
A zašto rekoh heroine? Zato što to i zaista jesu. I one i mnoge druge žene i majke koje su prošle takav križni put. Na žalost u ratu je takvih sudbina veliki broj. Ja ću samo o njima, jer njih znam, jer znam jako dobro kroz što su prošle, jer je njihov suprug i otac bio moj kolega, moj prijatelj, moj zapovjednik eskadrile i moj susjed Rudi. Vrt do vrta, dijele nas čempresi, a od balkona do balkona 10 metara.
Danas sam presretan i tužan u isto vrijeme. O sreći ću. Onaj tko danas nije bio na trgu ispred zgrade MORH propustio je puno. Rudijev avion vraćen je tamo gdje i pripada. Vraćen je narodu kojem je pripadao Rudi, vraćen je jer to ne zaslužuje samo onaj koji je učinio to herojsko djelo, vraćen je jer to zaslužuju i svi oni koji se kao i naš Rudi nisu vratili svojim majkama, ženama i djeci.
Rekoh propustili ste puno. Tu ne mislim da ste propustili ceremoniju otkrivanja aviona, ne mislim ni na avion kojeg možete vidjeti kad hoćete, mislim na govor koji je održala kćer poginulog viteza Perešina. E to ste propustili, jer to je nešto neponovljivo. Bio sam tamo i gledao sam je. I nisam vidio nju. Vidio sam Rudija. Bio sam tamo i slušao sam je. I nisam čuo nju. Čuo sam Rudija . Smireno, staloženo, samouvjereno, sigurno. Riječ po riječ izlazile su iz usta. Rečenica za rečenicom, a svaka riječ, svaka rečenica pogađa i dira ti srce . Tako je govorila kćer pilota, tako je govorila kćer hrvatskog viteza, takva je Dacika, takav je bio njen tata, takav je bio naš Kajče. Rekla je da joj srce treperi, da je uzbuđena, ali to nitko primjetio nije. Upravo onako kakav je bio Rudi kada smo otišli na njegovu zadnju zadaću. Rekao je idemo dečki. I otišli smo. U kišu, u nemoguće, ali otišli smo zbog onih koji su činili nemoguće, zbog junaka gardijskih brigada, zbog policije, zbog hrabrih domobrana, zbog svih koji se vratiti neće. Nije se vratio ni njen tata, a pokušajte zamisliti kako je djetetu kad čeka da sazna istinu. I kako se osjeća kad ta agonija toliko traje. A danas ovako čvrsta, snažna, ponosna. Danas je i Rudi bio sa njom jer ja drugo objašnjenje nemam. Moja heroina. I točka.

Pukovnik Ivan Selak sa svojim zapovjednikom Rudolfom Perešinom

A Ljerka, supruga heroja, Dacikina mama, slutite li uopće kroz što je ona prošla. Znam da slutite ali ja si to ne mogu ni zamislit. Koja je to majka, koja je to žena. Eto ispričati ću priču jer mi došlo, nek se ljuti.
Godina je 97. Ljeto. Saznali smo Rudijevu sudbinu i idemo po njega. Idemo na razmjenu. Mrtvog za žive i mrtve. U ustima mi gorčina i danas. Ljerka me zamolila da idem sa njom. Odlazimo u Gradišku. Razmjena će biti na mostu iznad rijeke Save između dvije Gradiške. Sa nama su i ljudi koji te poslove obavljaju, liječnik, policija…
Dolazimo tamo, naravno sve se razvlači. Traje to, gledam Ljerku, u ruci krunica , bezgranična hrabrost, odlučnost ,staloženost, smirenost. Govori mi “ samo da ga vratim doma”, a meni srce u grlu, trudim se biti normalan . Bojim se da mi ne ide to, ali se trudim. Na sredini mosta šator, dvije strane koje su jučer ratovale. Mi sjedimo u nekoj prostoriji, Ljerka prebire krunicu po prstima, čvrsta kao brački kamen, dođe mi da vrisnem “ pa odakle ti hrabrost ženo, od čega si sazdana” -ali takva je, to je žena viteza, to je Dacikina mama, to je Ljerka.
Dolaze po nas, donijeli su posmrtne ostatke u šator na mostu, trebamo otići pogledati. Ljerka mi kaže idi prvo ti pa… a ja ću … Odlazim do šatora, ulazim ,poznati ostatci anti g odijela … zubi, njegov šeretski osmjeh i njegovi zubi koje ne zaboravljaš…To je naš Kajče, ne dvojim, molim liječnika one druge strane da prekrije salvetom … da se vide samo zub , Ljerka je radila kod nas u stomatološkoj i znam da će prepoznati… Odlazimo nazad, ona me gleda u oči i kažem … koja je to osoba, drži krunicu i ne trepće , odlazimo sad skupa da se i ona uvjeri . Rekoh samo nešto što nisam ni trebao jer sam sa heroinom. Rekoh “ budi hrabra pokaži im kakva si ti .. jer gleda nas druga strana “. Moje su riječi bile suvišne, jer to je Ljerka , majka Dacike, supruga pilota. Imao sam osjećaj da lebdim dok smo hodali mostom, nikada doći, pred šatorom onako hrabro, jasno, ne dvosmisleno “ sama ću, ne brini”. Rekoh onako bez veze, suvišno “budi hrabra”, a u sebi zahvalih što ne moram biti sa njom.
Sve je trajalo koju minutu, a meni je prolazila vječnost. Izašla je heroina vani i još jednom se oprostila, zahvalila se Bogu rekavši “ samo da nam ga daju da ide sa nama doma da se ne vratim bez njega”. Naravno bilo je i tada komplikacija ali vratili smo se sa Rudijem. Eto to je moja heroina Ljerka. Obje. I Ljerka i Dacika.
Još jednom… propustili ste kako govori kćer pilota, viteza, junaka.
Kajče danas si i ti ponosan na svoje heroine, počivaj u vječnosti ili leti nebesima sa svim našim kolegama”, napiso je pilot Selak.

Facebook Comments