Kada se jednom bude pisala kronika o propasti Ine, nekad najmoćnije hrvatske kompanije, jedno od važnijih poglavlja u tom uratku svakako će pripasti Jozi Petroviću. Bio je član Uprave Ine, a potom i lobist Mola, mađarske energetske kompanije koja je sputava u razvoju pretvarajući je postupno u svoju beznačajnu podružnicu.
U toj kronici Petrović, poznat po svojim vezama kojima je umrežavao moćne krugove, će se pojavljivati na svim važnijim događanjima koja su vodila srozavanju Ine. Spomenuto je to i u Saboru u srijedu tijekom rasprave o novom Vladinom prijedlogu kojim se, navodno u ime usuglašavanja s europskom pravnom stečevinom, Mađarima ili nekom drugom, dopušta da je potpuno preuzme i radi s njom što hoće.
Mostovac Miro Bulj nazvao je taj prijedlog zakona „smrtovnicom koju potpisuje Jozo Petrović“ dodavši pritom da je „simbol za sve pljačke koje je počeo SDP, a završio HDZ“. No, češće nego u Saboru Petrovića se spominje na sudskim procesima koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera zbog prodaje upravljačkih prava u Ini Molu za mito od 10 milijuna eura.
Robert Ježić, Uskokov svjedok, koji je zbog svog ‘putra’ na glavi, zapravo više pokajnik, spomenuo je i Petrovića kao sudionika sastanka u Banskim dvorima na kojem su, prema optužnici, Sanader i Zsolt Hernadi, tadašnji šef Mola, dogovorili tu transakciju. Ježić govori kako mu je rečeno da pričeka u hodniku dok je Sanader s njima unutra valjda utanačivao pojedinosti.
Jozo je očito služio kao posrednik s obzirom na to da je u to vrijeme bio član Uprave, a istovremeno i osoba od velikog Sanaderovog povjerenja. Koliko su bili bliski pokazuje i knjiga ulazaka u Banske dvore po kojoj je u godinu i pol dana službeno bio 38 puta s bivšim premijerom prije nego što će ovaj poručiti da je „odradio svoju dionicu“.
Ali, ta Petrovićeva uloga u povezivanju Hernadija i Sanadera nije došla slučajno. Čuvao je leđa Sanaderu i u nekim ranijim spornim situacijama. Tako ga se spominje kao sudionika sastanka u Veroni gdje je navodno dogovorena prodaja Plive, još jedne hrvatske kompanije koja je privatizirana tako da se ni danas ne zna tko je od onih koji su se skrivali iza skrbničkih računa dobio najveći dio tog kolača.
Kad je pak pod pritiskom optužnica protiv Sanadera u vezi s Inom morao otići iz te kompanije, Petrović nije ostao bez posla. Tijekom sukoba koji je hrvatska strana vodila s Mađarima tražeći da se ponište ti dogovori do kojih je došlo mitom, Petrović je otišao na drugu stranu. Postao je Molov lobist obavljajući pritom za njih i neke specifične zadatke za što je primao izdašnu naknadu.
Čak toliku da je s njegovog računa išao novac za navodne konzultantske usluge supruzi Tomislava Karamarka. Kad je to otkriveno, Karamarko je već bio potpredsjednik u Vladi iz koje je zbog utvrđenog sukoba interesa na kraju morao i odstupiti. Ubrzo je otišao i s čela HDZ-a te je ispalo da su mu, među ostalim, i aranžmani njegove supruge s Petrovićem, u koje možda i nije bio neupućen, dokrajčili političku karijeru.
Da se to nije događalo bez njegova znanja sugerira poslovna suradnja Karamarka i Petrovića iz ranijeg razdoblja zbog čega se ne može žaliti da je u suradnji s njim loše prošao. Samo su mu neki računi došli na naplatu. Naime, otkriveno je da je Karamarkova tvrtka Soboli dobivala unosne poslove s Inom upravo u vrijeme kada je Petrović bio član njene Uprave. Izvješća koja su slali toj kompaniji dolazila su na Jozin stol.
I nije tu bio kraj aktivnosti Sanaderovog i Hernadijevog čovjeka od povjerenja. Tijekom arbitražnog procesa između hrvatske i mađarske strane u vezi s Inom i Petrović je dao iskaz kao svjedok. Ne treba ni nagađati je li pritom zastupao interese Mola koji ga je, nakon što su se ta izvješća pojavila u hrvatskim medijima, javno branio da je njihov konzultant, kako su ga formalno zvali, samo iznosio činjenice.
I da ne bi ispalo kako je većina onih s kojima je Petrović surađivao završila ili na optuženičkoj klupi ili je zbog nečasnih poslova morala napustiti politiku ili se poput Hernadija, naći na tjeralici Interpola, a da se njemu nije dogodilo ništa, i Petrović se jednim dodatnim angažmanom priključio toj ekipi. Naime, prije nekoliko godina našao se među petnaestero optuženih zbog kupoprodaje podataka o tajnim Uskokovim istragama.
Polovica te skupine bili su policajci, od kojih su neki odmah priznali krivnju i nagodili se u zamjenu za svjedočenje, a ostatak su bili poduzetnici, a među njima i Jozo kojeg se držalo jednim od ‘mozgova’ te operacije. I taj sudski proces ide, kao i većina takvih u Hrvatskoj, s odugovlačenjima, tako da ni danas nema pravomoćne presude. U slučaju Joze Petrovića to nije ni bitno.
S obzirom na broj onih koje je svojim posredništvima zadužio, i na krugove u kojima se kretao, nema puno dvojbi da će se u međuvremenu pojaviti neki svjedok koji će prilagoditi svoj iskaz ili iznaći neki paragraf na temelju kojeg će ga njegovi skupi odvjetnici izvući iz tog taloga u kojem je zaglavio.
No, to neće promijeniti sliku o njegovoj ulozi u propadanju nekad moćne hrvatske kompanije. I o njegovoj karijeri koja je mogla biti časna, ali se zbog sudjelovanja u dogovorima, kojima je prema riječima tužiteljice Uskoka za „pišljiv novac“ izdana država (s obzirom na to da je riječ o naftnom biznisu), pretvorila u potpunu suprotnost.
Foto: Denis Carić/Hina