Poznati povjesničar Ivo Lučić opisao je kako su prije četrdeset godina jugoslavenski policajci ubili njegovog ujaka Milu Alilovića.

“Proljeće je još zimus ugušeno, grmjelo je i sijevalo tog ljeta 1972. godine. Krv je prskala po hercegovačkom kamenju. Digla se milicija, teritorijalna obrana, vojska, treštali su zvučnici, televizija, radio, naslovnice novina. Svuda službena priopćenja o „upadu terorista“, napadu na bratstvo i jedinstvo. Borbeni pokliči, parole, akcija Raduša, akcija Feniks, mobilizacija, užurbanost, strah i sumnjičenja.

Gromoglasni zaključci partijskih sjednica upozoravali su i podsjećali na krvavu prošlost, kao da i sadašnjost već nije bila krvava, a budućnost neizvjesna. Ipak, sve se to gubilo u teškoj i mučnoj tišini i šutnji kojom je običan svijet odgovarao na histeriju vlasti.

Tek što su poubijani i uhićeni posljednji hrvatski gerilci iz Bugojanske skupine, u subotnju zoru petoga dana kolovoza 1972., dva milicionara ubili su moga ujaka Milu Alilovića. Tri su mu dana nedostajala do dvadesetog rođendana. Bio je jedan od najhrabrijih i najjačih momaka u gradu, rođeni vođa. Po tadašnjoj modi imao je dulju kosu, tek upisan fakultet u Zagrebu, djevojku u drugom gradu i duga svjetla na motoru.

Navodno su ga zbog njih, na ulazu u Vitinu, zaustavili tamošnji komandir milicije Manojlo Dželatović, odnekud iz istočnoga dijela Hercegovine i rezervni milicionar, inače mjesni gostioničar, Velija Dizdarević koji je nakon kraće svađe i naguravanja pucao u njega iz službenog pištolja.Rano ujutro tog petoga kolovoza probudio me je majčin plač. Otac je ušao u sobu i suznih očiju jedva izgovorio da je ubijen ujak. Kao da tražim milost, pitao sam da nije možda samo ranjen.

Pa u svim filmovima glavni junaci ne ginu, bivaju ranjeni, ali brzo se oporave, a on je bio moj glavni junak. Nakon sprovoda kakav do tada u našem kraju kažu nije viđen, a koji je na neki način bio sprovod svoj mladosti ubijenoj toga ljeta, ostao sam kod djeda i bake „da ne budu sami“. Drugi, stariji ujak, već je godinama bio u Kanadi i nije se vraćao. Djed se povukao u sebe, baka je sve više radila. U ožalošćenoj kući godinu dana nije se gledala televizija niti se slušao radio. Slušao sam rijeku što se provlačila ispod mosta zapljuskujući kamene stupove i obalu. Iza ujaka ostala je zaključana soba s nešto fotografija, gitara, gramofon s pedesetak ploča, kutija sa stripovima, ormarić s knjigama označenim njegovim potpisom i praznina koju više ništa nije moglo ispuniti.

S posljednjim danima tog ljeta svršilo je i moje djetinjstvo. Imao sam tek koji mjesec više od deset godina kada sam sjeo u klupu petoga razreda. Jednog jesenjeg dana nisam otišao u školu. Otac je mene i mlađega brata poveo u Mostar na suđenje ujakovom ubojici. Sjedili smo na drvenima klupama u hodniku stare, velike zgrade i čekali. Najednom, ugledali smo milicionare što prema sudnici vode neuglednog, niskog, proćelavog čovjeka, sa sakoom prebačenim preko ramena. Ruke je držao ispružene ispred sebe, a na njima su bile lisice.

Kada su se primakli, otac je stao pred njih. Obratio se čovjeku vezanih ruku i oborena pogleda: „Koliko god te osudili, znaj da ću te čekati! Ako ne bude mene čekat će te njih dvojica, a imam i trećega kući. Doveo sam ih da te vide i da te mogu prepoznati.“ Majka je neutješno plakala, a ja sam bezuspješno pokušavao uhvatiti pogled ubojice. Osuđen je na dvanaest godina zatvora, ali je cijelo vrijeme imao povlašten status konobara u Kuli kod Sarajeva. Ozbiljno sam shvatio očeve riječi. Toliko ozbiljno da me majka poslije godinama molila i zaklinjala da ne napravim nešto čime bih se izjednačio s čovječuljkom vezanih ruku, sivoga lica bez pogleda, u kaputu boje zemlje. Nisam.

Dan poslije sprovoda, u ponedjeljak sedmoga kolovoza 1972. godine novine su opsežno izvještavale o 257. Sinjskoj alci, pisano je o vodstvu koje Bobby Fischer ima nad Borisom Spaskim u šahovskom meču u Reykjaviku, o pogibiji dvije Talijanke na gliseru nedaleko od Lopuda i nesreći jednoga biciklista u Vukovaru, o ubojstvu u Bihaću i pokušaju ubojstva u Modriči, o pogibiji dječaka u Imotskom, o provalnoj krađi u Kaknju, o navodno 21 srušenom američkom avionu u Vijetnamu, pa i o zdravstvenom stanju Jasera Arafata. Pisano je i o „incidentu“ što se dogodio u Zagrebu na sprovodu Pere Pirkera kada je uhićeno desetak osoba koje su „izazivale političke provokacije“, o suđenju Budiši, Čičku i Paradžiku.

Najavljivan je i dolazak Džemala Bijedića slijedećeg vikenda u Posušje na proslavu „prvog oslobođenja grada“, kada će u promet svečano biti puštena cesta prema Lištici i položen kamen temeljac za hotel. Pisano je o svemu i svačemu, ali o ubojstvu u Ljubuškom, ili poslije o suđenju za to ubojstvo u Mostaru, ni jedne novine u Jugoslaviji nisu objavile ni retka”, napisao je Ivo Lučić.