Igor Mandić je bio jako ljubomoran: “Poludio” je kada je njegova supruga slavica zaprijetila “erotskim memoarima”

Igor Mandić je bio jako ljubomoran: “Poludio” je kada je njegova supruga slavica zaprijetila “erotskim memoarima”

Velimir Visković je objavio još jedan nastavak svojih memoarskih zapisa o Igoru Mandiću. Tekst donosimo u cijelosti.

“Pojavom autobiografske knjige Igor se našao u potpuno novoj životnoj situaciji; dotad je Mandić izrazito polarizirao čitatelje: ili su ga voljeli ili mrzili; nerijetko su i na promocijama njegovih knjiga protivnici izražavali svoje negodovanje; on je imao već izoštren obrambeni gard, znao je spretno parirati i iz obrane brzo prelaziti u napad. Sad se prvi put našao u situaciji općeprihvaćenog, voljenog pisca. Reakcije na njegovu knjigu bile su mahom pozitivne, čak do razine ushita. I sam sam im više puta svjedočio kad bih s Igorom sjedio u nekoj kavani ili kafiću, ili samo prolazio ulicom: prilazili su mu čitatelji, čestitali, zahvaljivali na knjizi u kojoj su uživali, pitali kad će uslijediti nastavak…Zanimljivo, iako je knjiga naišla na nepodijeljeno dobar prijem i u medijima i u javnosti, žiriji najuglednijih nacionalnih književnih nagrada uporno su je zaobilazili.

Dobila je samo nagradu Kiklop Pulskog sajma kao knjiga godine. Igoru je puno značilo što konkurencija u kojoj je valorizirana knjiga nije bila kritika ili esejistika, natjecao se u kategorijama pripovjedne književnosti. I sam je sve češće o knjizi Sebi pod kožu govorio kao o “romanu”.Nakon zagrebačke promocije uslijedile su promocije knjige u drugim hrvatskim gradovima (i u različitim zagrebačkim bibliotekama).

No, posebno je Igora intrigirao Beograd. Na beogradsku promociju s Igorom je putovao glavni urednik Profila Drago Glamuzina. Kad su se vratili, Drago mi je zapanjeno pripovijedao kako je na Igorovoj beogradskoj promociji prodan nevjerojatan broj knjiga. Promocija je bila zakazana u knjižari u podnožju zgrade SANU, u prostoru koji može primiti stotinjak ljudi. Okupio se, međutim, višestruko veći broj zainteresiranih građana, večer prije promocije Igor je nastupio u jednoj gledanoj televizijskoj emisiji (mislim da se radilo o Utisku nedelje Olje Bećković).

Njegov tv nastup imao je takav odjek da je prostrana Knez Mihajlova bila zagušena ljudima koji su došli čuti i vidjeti Igora. U tren je planulo nekoliko stotina primjeraka knjige koji su poslani s našom ekipom. Potom su hitno dopremljeni svi primjerci iz beogradskog skladišta Profila, pa iz drugih beogradskih knjižara. Ukupno se prodalo oko tisuću primjeraka knjige (a valja imati na umu da se prodaja stotinjak primjeraka na promociji u normalnim uvjetima smatra izuzetnom).Hm, stvarno izuzetna prekogranična prodaja knjige za jednoga “bugarskog” pisca.Uzlet popularnosti Mandić je iskoristio da tiska i neke knjige upitne komercijalne zanimljivosti. Godine 2007. iz tiska će mu izići zbirka prastarih kolumni Notes, u kojoj je sabrao svoje gotovo četiri desetljeća stare kolumne iz VUS-a; suvremenom čitatelju onodobni kulturno-politički kontekst bio je uglavnom potpuno nepoznat, sumnjam da je izdavač prodao nešto više od nekoliko stotina primjeraka te knjige unatoč mogućim poticajima visokokomercijalne Mandićeve autobiografske proze. Mandić je kao hit-autor postigao da i ovaj segment njegova novinskog stvaralaštva uđe u korice knjige; očito je to bio dio njegova nauma da sve bitnije tekstove ukoriči i učini lako dostupnima.

Glavni urednik Profila Glamuzina prihvatio mu je ideju da se reprintira knjiga Zbogom, dragi Krleža. Nisam sudjelovao u dogovaranju tog reprinta, a i nemam bog zna kakvo mišljenje o toj knjizi, ali pretpostavljam da je glavni urednik procijenio kako ta knjiga može biti interesantna jer nikad nije tiskana u Hrvatskoj, a pisana je vehementno, mandićevski, što može privući njegove najodanije poklonike.Ja sam, pak, s Mandićem počeo planirati novu autobiografsku knjigu, nastavak Sebi pod kožu; znao sam da nam je ostalo dosta tema koje nisu apsolvirani u prvoj knjizi. U ovoj smo knjizi manje išli na dnevnik, a više i izravnije na memoarsko-autobiografski sloj.

Igor je sada imao znatno više samopouzdanja, nije toliko tražio moju psihološku podršku.Meni se u jednom trenutku učinilo kako autobiografiji ipak nedostaje erotička dimenzija; jest Igor pisao o svojim mladenačkim ljubavima, ali lijepi i romantični zapisi o udvaranju mladoj Zdravki Krstulović uglavnom su platonskog karaktera; dojmljivi su i ljubavni zapisi o Slavici koju Igor nesmanjenim žarom obožava i u zrelosti njihovih života.-Šteta što nisi bio kurviš.

Tvoji porno-eseji iz Erotike, Prijapov problem pokazuje koliko je snažan tvoj erotski drajv, koliko je razvijena tvoja seksualna mašta!Kao da ga je malo zapeklo moje aludiranje na njegovu bračnu vjernost. Eh, sinonim za dosadan seksualni život! Nekoliko dana iza tog razgovora Igor je donio baš izrazito seksualizirane fragmente, nazvao ih je autofikcijama u kojima je opisao svoje “hipotetične” erotske avanture u Beogradu.

Nije ni meni htio priznati do kraja jesu li te ljubavne pustolovine autentične, ili samo plod živahne autorove seksualne uobrazilje. U svakom slučaju, potpuno izmišljene nisu bile.Slavica se sve do promocije knjige nije posebno osvrtala na te Igorove erotske epizodice; bila je dovoljno samouvjerena, sigurna u čvrstoću ljubavi svojega supruga. Erotiku u novoj knjizi očito je shvaćala kao ustupak zahtjevima žanra, čisto profesionalno. Međutim, na večeri nakon zagrebačke promocije, nakon nekoliko boca vina, Rade Šerbedžija je počeo pričati baš o tim Igorovim seksi epizodama; očito ga je to navelo da i sam razmišlja o tome da u svoju autobiografsku knjigu ubaci erotske scene.

Velimir Visković i Igor Mandić

Taj razgovor je zasmetao Slavici, sa dvosmislenim smijehom nam je dobacila: -Samo vi pričajte, možda bih i ja mogla napisati neku “autofikciju”!Isti tren je iz Igora provalila ljubomora:

-Ti to nećeš pisati, i što bi ti imala pisati?!Vidjelo se da smo zašli na skliski teren; naglo smo prekinuli razgovor o toj temi.Ponovili smo isti model prezentiranja knjige koji smo iskušali na Sebi pod kožu: najprije smo poglavlja knjige tiskali u Književnoj republici, a nakon otprilike godinu i pol, 2009., tiskana je i knjiga U zadnji čas. Izbor naslova jasno je napućivao na autorovu ideju kako napunivši sedamdeset godina ulazi u razdoblje starosti; ovu knjigu tretira kao možda i zadnje što će napisati, pred smrt, u zadnji čas.

Bude li imao vremena i snage, sabrat će još neku knjigu svojih još neuknjiženih novinskih članaka. Iz razgovora koje sam tih dana vodio s Igorom mogu posvjedočiti kako je bio uvjeren da neće još dugo poživjeti, najviše 76 godina, što je prosječan vijek muškarca u Hrvatskoj.Knjiga U zadnji čas imala je nešto manju nakladu nego prethodna, ali opet je bila među najprodavanijim naslovima u Hrvatskoj. Uspjeh je pomogao Igoru da se nosi s depresijama vezanim za Adinu smrt; kolikogod on naizgled bio namćor, neovisan o emocijama publike, ipak je volio odlaziti na tribine, putovati, komunicirati s ljudima koji ga čitaju i vole.Igoru nije promaknulo da sam, paralelno s njegovom drugom autobiografskom knjigom, počeo raditi s Mani Gotovac na njezinoj autobiografiji.

Uostalom, nisam ni tajio da sam Mani počeo nagovarati jer sam vidio kao neku vrstu ženskog pandana Igoru Mandiću: strastvenu, talentiranu, nekonvencionalnu, kontroverznu. Kako se kroz rad produbljivalo moje i Manino prijateljstvo, Igor se osjećao pomalo zapostavljenim. Pogotovo kad se 2010. pojavila prva Manina knjiga Fališ mi i postala hit u rangu prve Igorove autobiografske knjige.

Mani i Igor dobro su se poznavali još iz splitske Klasične gimnazije, išli su u isti razred, bilo je između njih i adolescentske simpatije, ali ljubavno nerealizirane. Sad se pojavila s Igorove strane “prestižna ljubomora”. Očitovala se ona u nekim djetinjastim postupcima. Recimo, za splitsku promociju Manine knjige Profil nam osigurao veliki, udobni automobil, dovoljno prostran za nas troje. Igor, međutim, nije želio putovati s nama, već je za sebe tražio avionski prijevoz. Uzalud sam ga uvjeravo kako će mu i za avionski prijevoz na koncu trebati 3-4 sata, kao i za automobil. I još će stalno morati mijenjati prometna sredstva, baš gnjavaža.

Da ne spominjemo dodatni trošak. Svejedno, Igor je tražio poseban status. Ali na samoj promociji, koja je umnogome podsjećala na najbolje njegove, govorio je vrlo efektno. S jednom erotskom asocijacijom: -Ja sam Mani bio prvi… I sad dok mi svi iščekujemo da nam Igor kaže kako je bio Manina prva ljubav, ljubavnik, što li već, on s osmijehom doda: -Ja sam joj bio prvi urednik, u našem školskom listu!

Zanimljivo, Mani inače hirovita, osjetljiva, pa i narcisoidna kad joj se činilo da netko dovodi njezin umjetnički status u pitanje, pred Igorom je uvijek osjećala strahopoštovanje. U svakom slučaju, iako mi to nikad nije rekao izravno, Igor je moj rad s Mani i njezin uspjeh osjećao kao neku vrst mojega izdajstva: više mu nisam bio jedini. Utoliko prije što sam s njom radio isto kao i s njim, uz puno psihoanalitičkih razgovora.Godine 2011. beogradski nakladnik Službeni glasnik objavio je Mandićevu zbirku kritika o srpskim autorima Kaj ste pisali, bre?/ Šta ste napisali, bre. Urednik knjige Gojko Tešić i sam Mandić zamolili su me da knjigu predstavim na beogradskom Sajmu knjiga.

Slavica, Igor i ja uputili smo se mojim autom, taj izlet sam opisao u reportaži objavljenoj u zagrebačkom magazinu Aktual. Putovati s Igorom nije jednostavno, neprekidne neobjašnjive promjene raspoloženje, stanovite nepodudarnosti u krugu naših beogradskih prijatelja i s tim povezane moje eskivaže; sve sam opisao u posebnom tekstu, čitajte!

Raskol u Profilu

Nekako u to vrijeme došlo je do raskola u Profilu, glavni urednik Drago Glamuzina prešao je u VBZ; naravno, pobrinuo se da sa sobom povede i ponajbolje Profilove autore. Ja sam ostao još neko vrijeme u Profilu, ali radio sam sa sve manje entuzijazma jer je od mene traženo da mi svi autori koje biram budu komercijalni. A recimo čak ni Ivo Brešan nije bio tretiran kao komercijalno zanimljiv pisac.

Od mene se očekivalo da zadržim Igora Mandića kao kućnog autora. Ja se nisam želio ni mogao natjecati s Glamuzinom jer je on imao odriješene ruke, mogao je Igoru ponuditi veći honorar, iznad limita kojima sam ja raspolagao u Profilu. Mogao je, također, Mandiću reprintirati i honorirati stare naslove, što Profilu ne bi bilo dovoljno “komercijalno”. Osim toga, nisam ni ja čovjek posve lišen osjetljivosti: ako Igor sam ne osjeća zahvalnost i osobni dug prema meni zbog onoga što sam uložio u dvije njegove autobiografske knjige, ne treba ga silom ni zadržavati.U svakom slučaju, Igor je napustio Profil, napustio je i mene kao urednika, a ja sam se trudio da ne pokažem povrijeđenu taštinu; baš sam se trudio da ostanemo u prijateljskim odnosima.

Nalazili smo se na zajedničkim ručkovima (ponekad i s Brunom Kragićem, ravnateljem Leksa, koji nas je znao pozvati Kod Draška), ponekad i na nedjeljnim sajmovima anikviteta na Britancu. I govorio sam na nekim Igorovim promocijama, recimo – na promociji reprinta Prijapova problema.Glamuzina je znao dobro kako je zapravo jedina mogućnost da Mandić napiše bestseler da se vrati autobiografskom žanru. Izišla je 2014. treća Mandićeva autobiografska knjiga Oklop od papira. Na silu sklepana knjiga, nešto recikliranih restlova prethodnih knjiga, dosta starih intervjua, puno ponavljanja. Igor je pokušao knjigu učiniti atraktivnom nekim ekscesnim fotografijama poput svoga akta s nudističke plaže. Knjiga se slabo prodavala, vjerni Mandićevi čitatelji osjećali su se prevareno.

Činilo se da je ovom knjigom okončan Igorov spisateljski opus. Na vlastito iznenađenje nadživio je svoju sedamdeset i šestu godinu, koju je stalno spominjao kao “kritičnu”. A onda mi je, sjećam se prvi put u kafiću na Britancu, počeo govoriti kako misli da će ipak napisati još jednu knjigu: o smrti, kombinaciju autobiografije i tanatološke esejistike. Tema ga je sve više opsjedala, pisanje je napredovalo. Iako u prvi mah tema nije izgledala komercijalno atraktivnom, Glamuzina ga je sustavno podupirao. S pravom, Igor je u svojoj sedamdeset i osmoj godini objavio izvrsnu knjigu, koja je doživjela široku recepciju i postala hitom godine.

Počasni doktor Riječkog sveučilišta

Igor je često gostovao u Rijeci i Bakru, gdje mu je dosta posjećene promocije organizirao Nikola Petković, profesor Kulturalnih studija na Riječkom sveučilištu. Razvilo se među njima lijepo prijateljstvo.

U jednom trenutku Nikola se javio i meni, kako bi volio predložiti Igora za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Hoću li biti jedan od službenih predlagatelja, kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije? Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv, napisao svoje obrazloženje, jer doista Igora smatram jednim od pionira kulturalnih studija kod nas:”Igor Mandić je doista iznimna, vrlo specifična pojava u hrvatskoj književnosti i kulturalnoj teoriji proteklih šezdesetak godina. Njegov životni i spisateljski kredo ponajbolje simbolizira naslov njegove prve knjige Uz dlaku. Mandić je permanentno, uporno pokazivao sklonost nemirenju s ustaljenim predodžbama, stereotipima, klišejima, ne samo u umjetnosti, već i na planu životnih preferencija, pa i politike.

Započeo je kritičarsku karijeru u časopisu Razlog, časopisu koji je okupljao autore rođene oko 1940. godine: njegovi prvi kritičko -esejistički tekstovi obilježeni su intelektualističkom pretencioznošću karakterističnom za taj književni naraštaj. Ubrzo, međutim, odustaje od tog časopisnog intelektualnog rezervata, odlučuje se za pisanje u novinama i traži novi tip autorskog diskursa, bliži prosječnom novinskom čitatelju i tematski provokativniji i atraktivniji stil. To mu je ubrzo i uspjelo pa je potkraj šezdesetih postao iznimno popularan, izazivajući vrlo eksplicitne izraze naklonosti, ali i osporavanja. Iako mu je dobar dio književnog establišmenta prigovarao zbog “novinskog estradiziranja književnosti”, Mandić se nije obazirao na osporavanja. Uporno je gradio svoj jezgrovit, ironičan stil, začinjen povremenim kalamburima, ali pokazujući i teoretsku obrazovanost, pozivajući se osobito na Rolanda Barthesa (kao uzor u analizi “fenomena svakodnevnice”) i Marshalla McLuhana (kao teoretičara medija).Iako isprva dominantno književni kritičar, Mandić se neće zadržati samo na polju književnosti i elitističkom prostoru kulturne rubrike dnevnog lista “Vjesnik”, već će ubrzo početi pisati i o ozbiljnoj i popularnoj glazbi, televiziji, gastronomiji, modi, feminizmu, erotici, trivijalnoj književnosti te o nizu fenomena svakodnevice koji su “ozbiljni literati i kritičari” tog vremena doživljavali kao niževrijednu topiku.

Po temama o kojima je pisao, pa i načinu kako im je pristupao, Mandić je doista preteča suvremenih kulturalnih studija.Iako prvorazredni intelektualac, velike erudicije, Mandić nikad nije podcjenjivao fenomene popularne kulture; izlagao se nemilosrdnim napadima zbog svoje sklonosti da pozove na kritičko preispitivanje ikona visoke književnosti, glazbe, filma, a i spremnosti da ozbiljno govori o autorima popularne kulture. Danas nikome ne izgleda neobično kad se jednog Arsena Dedića tretira kao jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika, ali tome je pridonio upravo Igor Mandić svojim pisanjem o Dediću u vrijeme kad je taj kantautor bio rangiran kao stvaralac niževrijednih oblika književnosti i glazbe.Ne treba zaboraviti da je Mandić izazivao veliku pozornost i kao komentator političkih zbivanja (osobito u rubrici Notes Igora Mandića potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih), brojnim polemikama koje su osim kulturnjačkih tema imale i političku pozadinu u sedamdesetim i osamdesetim godinama, kad je Mandić obilježen kao politički disident i “protivnik socijalizma” (te kažnjen onemogućavanjem pisanja za “ozbiljne novine” u svojoj matičnoj medijskoj kući).

Nakon promjene političke vlasti 1990. godine Mandić i dalje ostaje svojevrsni politički disident, odupirući se dominantnoj nacionalističkoj ideološkoj matrici, vrlo često namjerno izazivajući i skandalizirajući vladajuće političke strukture i medije. Za to plaća i skupu cijenu, povremeno ostaje i bez stalnog radnog mjesta, čak i bez honorarnih poslova, ali njegova autorska personalnost, vještina pisanja i lucidnost analize uvijek iznova dovode ga u središte pažnje javnosti. Posljednjih desetak godina Mandić je zapažen i čitan prije svega kao autor nekoliko knjiga autobiografske proze, u kojima ima elemenata esejizma i rekapitulacije glavnih toposa o kojima je pisao u svojim kritikama, esejima i feljtonima.

Mandić je uvijek intrigantan, zanimljiv, provokativan, bez dlake na jeziku, nikad banalan, autor koji je pomicao granice među žanrovima, autor koji je rado demitologizirao posvećene veličine, a upozoravao na vrijednosti prezrenih formi i autora.Iako je uvijek više težio priznanju širokog čitateljstva nego akademskih krugova, Mandić (možda upravo i zbog toga) zaslužuje priznanje za svoje pionirske doprinose na planu “kulturalnih studija” u Hrvatskoj.

O mnogim temama nekoć podcijenjenim, a o kojima se danas pišu disertacije, Mandić je pisao prije svih, inteligentno, čak i teorijski potkovano, a uvijek zanimljivo i stilski dojmljivo.U Zagrebu, 26. 3. 2018. Doista, naš prijedlog je prihvaćen i Igor je s dosta velikom medijskom pompom izabran za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Zaobilazile su ga u životu književne nagrade, unatoč svojih tridesetak knjiga, nitko ga nije zvao u HAZU, a sad jedna renomirana institucija njegov književnoesejistički opus valorizira kao vrhunsku vrijednost. Baš lijepo priznanje”, piše Velimir Visković.