Novinar Branko Vukšić komentirao je na svom facebook profilu situaciju u kojoj se našao posrnuli seksualni predator Dalibor Matanić koji je godinama zlostavljao svoje mlade kolegice. Komentar Branka Vukšića prenosimo u cijelosti.

“Uz popriličan broj godina nakupilo se i ponešto iskustva. Pa i o pijanstvu, i o opijenosti. Odrastao sam u obitelji u kojoj se strepilo zbog alkohola. Nakon 21. počeo sam se družiti sa znatno odraslijim ljudima, mahom novinarima i umjetnicima; glumcima, redateljima, slikarima, glazbenicima, plesačima… A gdje je umjetnosti, znali bi mi govoriti, tu je i opijata.

„U moje vrijeme“ riječ je uglavnom o alkoholu, mada sam znao, i znam, ljude koji su s porocima zaglibili malo žešće, bespovratnije. Imao sam sreću sazrijevati s prijateljima koji su mi – zbog godina – mogli biti očevi (i/li majke). Bilo je među njima i pijanaca, i alkoholičara. Kada smo putovali izvan Zagreba, vozio je onaj koji lumperajku može otrpjeti bez kapi alkohola. Imali su u mene povjerenje zbog toga što nisam naročito podnosio alkohol. A kad bih se napio, a znao sam se napiti, osim što sam ispaštao nekoliko dana s glavom širom od najširih ulaznih vrata, ispaštao sam i zbog neugode. Alkohol me toliko udobrovoljavao da sam – pijan – grlio i ljubio ljude u birtiji.

Proveo sam mnoge noći za šankom. Jedne od takvih, u drugom dijelu osamdesetih, probdio sam za šankom hotela u Brnu.Zaiskrilo je debelo iza ponoći između srpskih (koji su snimali Seobe) i hrvatskih (s kojima sam bio na kazališnoj turneji po istočnoj Europi) glumaca. Dio se povukao u svoje sobe, a preostali su se međusobno častili za Hrvate i Srbe „uobičajenim“ etiketama. Zasmetala mi je ta verbalna agresija, pa sam svom subesjedniku, velikom Nikoliću rekao: „Dragane, ne mogu više ovo slušati. Idem u sobu.“ Dragan me prijekorno pogledao i rekao: „Ne ideš ti nigdje. Idemo ti i ja na sredinu šanka, razdvojimo ih… Ma, Branko, pobit će se te pijane budale…“

Zamolili smo konobara da im prestane točiti piće i da proglasi fajrunt. Bez goriva ponestajale su i riječi. Počeli su se, jedan po jedan, osipati.

U vrijeme rata često sam se sjetio Brna i glumaca za šankom. Najpijaniji i „najratoborniji“ za šankom bili su i najglasniji – svatko na svojoj strani – i u vrijeme kad su topovi grmjeli.I za šankom u „Gavelli“, gdje sam svojevremeno bio čest gost, bile su dvije vrste pijanaca. Oni koji su ispoljavali grubost, i oni koje bi alkohol oraspoložio, navukao im na lice osmijeh, blagotvornost, želju za razgovorom. Znadete onu uzrečicu: „Što trijezan misli, to pijan kaže!“?

Jesu li to slabići? Ne znam, ali znam da im je pijanstvo opravdanje za grubost. I u riječima i u djelima.

Slučaj Matanić me nije iznenadio, nisam – poput mnogih – konsterniran, jer me više ništa u životu ne može iznenaditi, i malo što konsternirati. Ali na zlo, glupost, zločestoću, lopovluk, tlačenje slabih… reagiram tugom, koja prerasta u srdžbu.

Najmanje me može iznenaditi licemjerje onih koji Matanićevo „Kajem se!“ tretiraju kao hrabro, gotovo herojsko djelo. Nakon desetljeća predatorstva to javno pokajanje je svojevrsna – imam dojam; proračunata, savjetovana – molba za društvenim oprostom, čak i opravdanje (bio sam pijan, drogiran!?). Čitajući neke od reakcija na Matanićevo „Kajem se!“ opazio sam da se etabliranog redatelja žali. Jer, pobogu, izgubio je sve poslove. I radio je dobre filmove. Žale ga mahom žene.

A to pak ne mogu shvatiti. Pogotovo što sam cijeli svoj profesionalni život surađivao s više žena nego muškaraca, te sam si utvarao da poznajem žene.

Nekad sam imao prilike sam birati suradnike, pa se činilo logičnom odlukom da izaberem žene; jer su odgovornije, postojanije, vjernije, mudrije, obrazovanije, radišnije, otvorenije, hrabrije… Ponekad me – kao urednika – dočekala „ženska redakcija“, u kojoj sam najlakše uspostavio profesionalni odnos. Bilo je perioda (i sad je jedan od tih) kad su mi žene šefovale. Ali nikad ni s jedne, ni s druge strane nije prijeđen prag.

Uz ambroziju alergičan sam i na predatore, ali i na predatorice, jer i njih ima. Zapravo, ne podnosim nasilje, ni fizičko, ni mentalno. Zlostavljače prezirem.

Živio sam s ljudima iz medija, kulture, umjetnosti, pa i politike, ali nikad nisam ni davao, ali ni primao nemoralne ponude. Poslove s vrtoglavim plaćama sam odbijao zbog onih koji su posao nudili. Pa i u vremenima kada sam bio bez posla i od prijatelja posuđivao da preživim.

U slučaju Matanić na strani sam, bez dvojbe i ikakve ograde – žrtava. U tom gnjusnom, dugogodišnjem predatorstvu Matanića na opravdavaju ni droga ni alkohol. Jer, poučen iskustvom, on je pio i drogirao se upravo zato da bi imao opravdanje za zlo koje je činio. Nikakvo ga pokajanje ne može opravdati. Njega treba na optuženičku klupu posjesti.

Za Matanića, i ljude poput njega, bez obzira jesu li seksualni predatori ili politički kleptomani, lažovi, obmanjivači… javni posao bi zauvijek trebao postati zabranjeno područje. Međutim, kao što žene opravdavaju nasilne muževe, kao što predsjednici stranaka opravdavaju lopove u svojim redovima, kao što razne crkve i njihovi vjernici relativiziraju zločine koje čine „božje sluge“ nad djecom, u ovom najnovijem slučaju žene sažalijevaju zlostavljača. Dive mu se na hrabrosti. Jer Matanić je, vidi vraga, izgubio sve poslove… a radio je dobre filmove. Radio je dobre filmove kao producent i najpoznatiji svjetski seksualni zlostavljač Harvey Weinstein, koji pak zlostavljanje žena opravdava svojom ružnoćom. Nudio je posao u zamjenu za seks. Kao što to čine, tvrdi Weinstein, i mnogi drugi.

Ako čine, a vjerujem da čine, jer da ne čine svijet bi bio idiličnije mjesto za život, da (je) to čini(o) u Hollywoodu jedino Weinstein, a u hrvatskoj kinematografiji Matanić, zbog čega se ne razotkrivaju i preostali zlostavljači? Naročito nakon sveopćeg pokreta MeToo.

Što čini društvo, što čini sustav da ohrabre žene u razotkrivanju zlostavljača? I, što čine (same) žene da ohrabre zlostavljane u razotkrivanju zlostavljača?

Društvo i institucije čine sve da se opisani zločini gurnu pod tepih, da ne bude sankcija, da se zaboravi, da se žrtve utišaju, obeshrabre, da se žrtve stigmatiziraju.

Najveće moralno prostituiranje događa se u političkoj areni. A to prostituiranje građani ne da ne osuđuju, već ga nagrađuju.

Ali ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim, uređenijim državama. SAD su pravi primjer.

Globalno sve više tonemo u mulj. S neslućenim posljedicama.

Kad na poruku najmoćnijeg čovjeka u državi: „Ako ste nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, sretan vam put. Gute Reise. Bis bald. Auf Wiedersehen.“ tobožnji partneri i svjetina frenetično aplaudiraju, tada podržavamo umjesto promjena (na bolje) – zlo. Pravo jednih da progone druge.

Iz toga, naravno, proizlazi, neizravno, i: „Ako mi se ne podaš, sretan ti put. Nađi drugog redatelja. Drugi film. Gute Reise.“

Kako iz tog gliba, iz tog mulja?

Pobunimo se!

Protiv svakog zla. I onog zla koje se ne čini nama, već drugima. Jer, ako se pobunimo protiv zla koje se čini drugima, doći će red i na nas.

Na naš um (dušu; princip života, htijenje, osjećaje) i tijelo. I možda neće više biti nikoga – prema poznatoj Niemollerovoj izjavi – da nas brani. Na institucije u ovom trenutku ne možemo računati. Zato; obranimo se sami. Pobunimo se protiv predatora i onih koji predatore štite”, ističe Branko Vukšić.