Znamo da takva promjena političkog kursa nije laka, da zahtijeva vremena, ali je antifašistička strana spremna čekati, samo kad bi postojala jasna volja Vlade da promijeni politiku i da na njoj ustraje.

Međutim, dok su se odvijale prve konzultacije o ponovnom ujedinjavanju jasenovačke komemoracije, stigla je vijest da je Katolička crkva u Koruškoj zabranila misu na komemoraciji u Bleiburgu. Više je ministara kritiziralo tu odluku, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković je izjavio kako je “Jugoslavenska armija na Bleiburškom polju u svibnju 1945. godine ubijala žene, djecu i nedužne hrvatske vojnike”, piše Ivo Goldstein u Jutarnjem listu

Ove su izjave, pogotovo Jandrokovićeva, kao drugog čovjeka u državi, pokazale svu dubinu problema. Ne može se Jasenovac komemorirati izdvojeno, izvan konteksta Drugog svjetskog rata, kao što se izdvojeno ne može komemorirati ni Bleiburg. Jasenovac i Bleiburg dio su jedinstvenog povijesnog kompleksa.

Jandrokovićeva je izjava jednostavno – laž. Ona je samo ponavljanje proustaške propagande o onome što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945. godine. Najmanji je problem što na Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja. Mnogo je veća laž da su ubijane žene i djeca, jer djeca nisu ubijana, a u pravilu ni žene, nego su puštani kućama. Još je gora opaska o “hrvatskim vojnicima” – to nisu bili “hrvatski vojnici”, već ustaško-domobranska vojska, odnosno – kako se onda službeno zvala – to je bio HOS ili Hrvatske oružane snage kao vojska NDH. Neka Jandroković još jednom pogleda što piše u Ustavu na koji se zakleo kad je preuzimao visoku dužnost.

Najgora od svega je formulacija “nedužni hrvatski vojnici”. Naime, ni proustaška emigracija, ni desna hrvatska politička scena, a ni revizionistička historiografija nisu se nikad zapitali, kao što je to prije više od 20 godina učinio Ivan Lovrenović – “nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzroka! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da su svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’ – neki manje, neki više krivi, neki potpuno nevini i naivni – postali taoci i bili dovedeni na Bleiburg”… da se “nađu u takvoj strašnoj situaciji… k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili”. Nitko se, naravno, nije ni osvrnuo niti na riječi Stanka Lasića, neposrednog očevica povlačenja prema Austriji, koji je govorio o “ustaškom ludilu tih dana”. Naposljetku su se uzroci i posljedice Bleiburga svodile vrlo površno i shematski kao mržnju na hrvatstvo, što nije točno.

Bleiburg i Križni put samo su dio “obračuna s narodnim neprijateljem” koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije, zaključuje Goldstein.

Foto: Lana Slivar Dominića/Hina