Mirjana Hrga odgovorila je Jutarnjem listu koji je napisao negativnu recenziju o hrani u njezinoj konobi. Mirjana Hrga smatra da je negativna recenzija naručena i tendenciozna. Uostalom, članak je objavljen s opakim naslovom: Restoran Mirjane Hrge: Ne nasjedajte na reklamu, lokali poput ovoga ne bi se smjeli nazivati konobom

“Kad bi popljuvali jednu od mojih najdugovječnijih kolegica, s impresivnom karijerom, ona ne bi pitala za sadržaj teksta nego sliku:”Kako sam ispala? To me jedino zanima”.
Žena se odlično zezala s medijskim miševima i naručenim tekstovima.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Mirjana Hrga: Ana Hanžeković je izravno odgovorna što je Jutarnji list organizirao mrzilački napad na mene

Ove slike ispod su odlične, tekst je pisala osoba za koju sam se morala raspitati kod nekoliko kolega tko je ona i sto uopće zna o gastronomiji? Jedva sam saznala.
Ipak, hvala joj u ime odlične ekipe na reklami, jer i losa reklama je reklama, ali očigledno ili nema pojma ili … bit ću pristojna i tu ću stati.

Ipak, danas pišu o hrani i oni koji nisu otišli dalje od lokalne zalogajnice. Dovoljno je vidjeti naše recenzije pa dobiti dojam. Tekst su pisali gosti iz različitih dijelova svijeta, koji su ovdje uistinu bili, jeli i rekli svoje mišljenje.
Dakle, u potpunosti je uvredljivo da netko dopusta publiciranje ovakvih laičkih svinjarija poput ove u Jutarnjem, jer upravo je suprotno:

1. Ribu imamo samo kad se lokalna koca iz Osora vrati s ulovom (ovisi od vremena). Smrznutu iz uvoza sigurno nećemo staviti na stol. Ako je to grijeh, fakat smo bezveznjaci.
2. Janjetinu nismo imali mjesecima, jer da novinarka ista zna, onda bi znala da su nam divlje svinje na otoku pobile stada. Kupovnu iz Australije ne bismo gospođi servirali pa sve i da nam je rekla da ce nas nahvaliti
3. Na otoku imamo napokon od ove godine siranu. Rade ovčji i kozji sir i skutu. E, pa mi smo jedan od 5 restorana koji kupuje upravo taj sir i ponosni smo da imamo tu priliku.
4. Otok u sastavu Malog Lošinja su i Unije, drži stada boškarina. Normalno je da imamo boškarina, koliko god gastro gospođa mislila drugačije i iz toga pogrešno izvlačila zaključak “tko bi a tko ne bi trebao biti konoba”.
5. Osim prosecca, sva vina, rakije, ginovi su hrvatski jer promoviramo hrvatsko.
6. Kruh pečemo, ne kupujemo štruce i onda preprodajemo.
7. Slastice sami radimo.
   

Kruh pečemo, ne kupujemo štruce i onda preprodajemo.
Slastice sami radimo.

Možda smo odlični, možda samo dobri, možda osrednji, ali životu nismo u jelo stavili ni Vegetu ili vrhnje za kuhanje, kupili meso u supermarketu na rasprodaji i podvalili na tanjur, ali znalci poput autorice daju si za pravo da ubijaju upravo takve koncepte. Nisu joj zabavni. A ona “zna”.
Gospođo, na najboljem ste putu da zajedno sa svojom novinarskom kućom uništite i zadnje pokušaje borbe upravo za lokalno. Nadam se da ste zadovoljni “odrađenim” i da autorica nema veze s Lošinjem, npr kuću koja nosi veze s lokalnom zajednicom i sl. ili … stat ću.

Sto se nas tiče, mi ćemo živjeti i uživati upravo onoliko koliko nam se da. Svima drugima želimo da budu bolji od nas jet samo tako ćemo biti sretno a ne zlobno društvo.
Mi guštamo…Onima kojima je hrana biznis, nije to lako shvatiti.
I da. Imam prijatelje koji objavljuju ozbiljne tekstove o gastronomiji, ali nikada mi nije palo na pamet to koristiti”, piše Mirjana Hrga.

Podsjetimo, Jutarnji list je objavio negativnu recenziju konobe Mirjane Hrge.

“Na jelovniku su bistro hrana te predjela, glavna jela, salate i deserti. Ovako nabrojano možda i zvuči bogato, ali kad malo “zagrebete” u potrazi za lokalnim namirnicama tipičnima za otočnu konobu, zapravo se razočarate. Tim više što je jelovnik predstavljen u koricama koje pričaju o ribi i jelima od ribe kao što su buzara ili gregada te jelima ispod peke, od janjetine do hobotnice, a od toga u srcu sezone na otočju, koje je poznato i po ribarstvu i po ovčarstvu, nema ništa.

Još pod dojmom ambijenta koji je, pokazat će se kasnije, najbolji dio ove priče, naručujemo za predjelo kozice u tempuri (14 €) i frigane lignje s domaćim krumpirićima (18 €) jer bi to moglo biti lokalno. Na stol nam stižu lijepo predstavljena jela, kozice u mini fritezi u kakvoj u burger barovima serviraju krumpiriće, a lignje na duguljastom keramičkom pladnju s prženim krumpirićima. Kozica je bilo pet u porciji, ali nisu bile pripremljene u tempuri, već pohane. I pritom su bile baš prepečene, a dominirao je intenzivan egzotičan začin zbog kojeg, da zažmiriš, nemaš pojma što jedeš. Ni lignje nas nisu oduševile, iako se prodaju pod jadranske, jer možemo nabrojati barem tri zagrebačke zalogajnice koje služe bolje frigane lignje – i to patagonijske. Također, ni krumpirići nisu bili dovoljno pečeni”, piše između ostalog u spornoj recenziji Jutarnjeg lista.

“Pokušavamo ih opravdati: sve tri terase su gotovo pune, malo je osoblja, u lokalu nije gazdarica… Za glavno jelo želimo kušati rižoto od jadranskih lignji i dimljenih dagnji, ali ne uspijevamo jer ovdje rižoto rade samo kad se naruče dvije porcije. I to je u redu jer za dobar rižoto, reći će vam iskusni chefovi, treba vremena ako želite da bude onakav kakav bi trebao biti. Uz odabrani tuna steak (21 €), alternativa za rižoto nam je pasta s tri vrste rajčice i kozjom skutom (18 €). No, ova večera nikako nije nailazila na “plodno tlo”. Prvo, iako je tuna bila lijepo pečena, servirana je položena na pire od krumpira s crnim tartufom koji nikako nismo mogli izbjeći, a umaci od limuna i naranče bili su toliko kiseli i slatki da se nikako nisu uklapali u priču. Umak od paste s rajčicama nije bio svilen, a ni sladak kako bismo očekivali, confit od češnjaka uopće se nije osjetio, a da ne govorimo kako je jelo bilo toliko ljuto da je već nakon drugog zalogaja bilo nejestivo. Na naš prigovor, konobarica je slegnula ramenima, rekla da će prenijeti poruku u kuhinju uz komentar da je “moguće da im je malo pobjeglo”, stoji u recenziji.