Andrej Plenković uložio je puno svog političkog ugleda u kampanju Kolinde Grabar Kitarović pa je sasvim razumljivo da mu nije najbolje sjeo poraz njegove kandidatkinje od Zorana Milanovića kojeg je on pojeo za doručak na prošlim parlamentarnim izborima prije nešto više od tri godine. Svaki poraz boli, ali i u porazu se ne samo ne treba „uniziti” nego ga treba i objektivno analizirati. Umjesto da dubinski i bez milosti seciraju poraz Kolinde Grabar Kitarović, vodeći HDZ-ovci su počeli nabacivati neuvjerljiva opravdanja koja više ne mogu prodati ni najfanatičnijim stranačkim aktivistima u Gornjoj Dubravi.

Njihove su „analize” toliko providne da čak i površni promatrač može vidjeti da su zapravo stilizirane samo da bi mogle optužiti neprijateljsku frakciju u stranci ili u najboljem slučaju skinuti odgovornost s aktualnog vodstva. Jednako tako su promašeni i udarci s boka na Andreja Plenkovića i analize koje ga unaprijed žele proglasiti jedinim Kolindinim crnim labudom.

Nevjerojatno je da netko može tvrditi da je Kolinda Grabar Kitarović izgubila zbog toga što je previše desničarila u drugom krugu. Ako i prihvatimo ovu tezu kako ćemo onda objasniti da je još uvijek aktualna predsjednica ostvarila onako loš rezultat u prvom krugu kada nije bilo desničarskog crnog labuda. Očito su dublji uzroci Kolindina poraza.

U vrijeme velike popularnosti Kolinde Grabar Kitarović upozoravao sam da su izbori još daleko i da treba voditi računa o nekim dosadašnjim iskustvima i aktualnim trendovima koji nikako nisu išli u prilog aktualnoj predsjednici.

Još od smrti Franje Tuđmana nikada nije pošlo za rukom kandidatu vladajuće stranka pobijediti na predsjedničkim izborima. Mudrost hrvatskih narodnih masa uvijek je vodila k tome da se ne stavljaju sva jaja u isti košaricu pa se to redovno događalo i na predsjedničkim izborima.
Kolinda je imala i drugi problem jer je prije pet godina, iako je bila osvježenje u hrvatskoj politici, tijesno pobijedila bezličnog Josipovića s tridesetak tisuća glasova, dok je ta razlika u Hrvatskoj bila nešto veća od 2 tisuće. Svatko tko je i malo pratio kampanju i sve ono što se događalo oko Kolinde prije pet godina i usporedio s onim što se događalo na ovim izborima morao je primijetiti da nije bilo onog žara i entuzijazma od prije pet godina. Kolindina kampanja bila je korektna, ali nije bio one političke erotike koja izaziva uzbuđenje i najavljuje pobjedu.

Osim neumitne statistike, Kolinda se morala boriti s brojnim „urocima” koji su joj bitno smanjivali izglede za ostanak na Pantovčaku. Kao i svaki vladar tijekom petogodišnjeg mandata tako ni ona nije ispunila neka obećanja, a ono najpompoznije i najveće – da će Hrvatska postati najbogatija zemlja na svijetu – nije niti mogla ispuniti. Još bi joj birači i oprostili neispunjenje tog obećanja koje je izrečeno u pobjedničkoj euforiji da Kolinda nije vrludala u svojoj politici, a posebno se zamjerila najvjernijem biračkom tijelu na desnici. Šutjela je kada su se lomila koplja oko Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, a napravila je i stratešku grešku kada je riječ o suradnji s Plenkovićem. Predsjednica na odlasku se dobro držala tijekom tri godine „meke kohabitacije” s Plenkovićem tako što je dovoljno žestoko kritizirala premijera pa neki nepopularni potezi njegove Vlade nisu i njoj mogli našteti. I sada umjesto da to zadrži u izbornoj godini, ona se iznenada priklanja Plenkoviću i njegovoj Vladi. Mogla je napraviti kompromis i otpustiti utjecajnog i „razigranog” savjetnika Matu Radeljića, ali je morala zadržati neovisnost i kritičnost ako je zaista željela dobiti izbore. Nije izdržala pritisak kojemu je bila izložena i postala je „lutka na koncu” Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića. Čak i da je tri godine bila u savezu s Plenkovićem, morala je u izbornoj godini barem hiniti neslaganje i kritiku. Ona je napravila suprotno.
Ovako je poput gromobrana na sebe lijepila kritike za propuste i neuspjehe Plenkovićeve Vlade. Sigurno je dobar dio glasača koji je nezadovoljan s Plenkovićem svoj bijes iskalio na Kolindi.

Plenković ima tri skupine nezadovoljnika koji više ne žele glasati za HDZ, što bi mu moglo predstavljati veliki problem na parlamentarnim izborima. Najbrojniji su svjetonazorski nezadovoljnici koji Plenkoviću ne mogu oprostiti Istanbulsku konvenciju, koaliciju s HNS-om i Miloradom Pupovcem. Ovi glasači pripadaju konzervativnijem dijelu HDZ-ova biračkog tijela i do sada su bili najlojalnija skupina iako su vrlo rijeko bili na gozbama kada se dijelio izborni plijen.

Oni se smatraju zapuštenima i izdanima jer su uvjereni da su stranci puno dali, ali da nikada nisu imali korist od te izborne pobjede. Financijski su profitirali neki drugi, a umjesto da se implementiraju njihovi svjetonazorski zahtjevi oni su bili etiketirani u medijima kao ognjištari.
HDZ-om su nezadovoljni i dijelovi umjerenog desnog centra jer smatraju da je vladajuća stranka, iako je nominalno demokršćanska i konzervativna, zapravo prilično socijalistička kada je riječ o porezima i gospodarskoj politici. HDZ nije proveo reforme u zdravstvu, državnoj i lokalnoj upravi i uopće nije pokušao dovesti u red javni sektor koji u prosjeku bolje živi od privatnog.
Drugim riječima, iako ova Vlada ima neke solidne makroekonomske pokazatelje, nije uspjela stvoriti optimističnu klimu u državi. Sve što je dobro doima se nekako privremeno i nategnuto.

Plenković je kao i svojedobno Zoran Milanović imao otvoren prostor za radikalne rezove, ali to nije učinio na vrijeme, a sada je kasno i da hoće to učiniti.
Treća skupina su nezadovoljnici koji ne mogu prihvatiti da u HDZ-u veliki utjecaj imaju političari koji se percipiraju kao korumpirani, na primjer Božidar Kalmeta, a pogotovo im nije jasno da je u vladajućoj koaliciji Milan Bandić kojemu je Kolinda tako neporezno i politički potpuno neshvatljivo obećala nositi kolače u zatvor. Centristički birači teško prihvaćaju i suradnju s optuženikom Sauchom i kompromitiranim Ivanom Vrdoljakom. Naravno, uz sve to su se zaredali neki neshvatljiv gafovi u kampanji koji su dodatno smanjili Kolindine izglede. Kada se sve ovo stavi na kup, onda je Kolinda i dobro prošla. Za gubitak izbora svakako je ona najveći krivac, ali svoj dio odgovornost mora preuzeti i Andrej Plenković.
Sve drugo je nojevsko zabijanje glave u pijesak, što može biti jednako opasno kao i pojava misterioznog „crnog labuda” Roberta Kopala.

Foto: Lana Slivar  Dominić/Hina