Odavno slušamo kako interes, a ne ljubav vlada u politici. Taj interes je, čini se, razlog iznenadnoj provali radosti američkog veleposlanika u Hrvatskoj Roberta Kohorsta. Radi se o terminalu za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na Krku. Nakon što je Plenkovićeva vlada u srijedu objavila da će taj energetski objekt graditi, dobrim dijelom hrvatskim novcima, veleposlanik Kohorst ni ne prikriva oduševljenje.

U petak je, putem priopćenja, uputio javnu čestitku premijeru Plenkoviću i ministru zaduženom za energetiku, Tomislavu Ćoriću, zbog njihovog odobrenja financiranja LNG terminala. „Drago mi je što naš strateški partner i saveznik preuzima pozitivnu ulogu lidera“, rekao je Kohorst. Dodao je kako će LNG terminal omogućiti uvoz „iz širokog raspona dobavljača, a to će natjecanje osigurati najbolje cijene plina“. Veleposlanik SAD-a je u pravu. Tim pravcem Hrvatska i druge zainteresirane zemlje iz jugoistočne i srednje Europe dobivaju novi dobavni pravac za uvoz tog energenta.

Dosada su uglavnom bile oslonjene na Rusiju odakle plin stiže cjevovodima, a sada će brodovima moći stizati s raznih strana svijeta. Primjerice, iz Alžira, Katara, ali i iz SAD-a koje su zadnjih godina, crpeći ga iz škrljevca, postale jedan od najvećih proizvođača plina. Problem s tim plinom koji će dolaziti na LNG terminal na Krku jest što je od 20 do 30 posto skuplji od onog, uglavnom ruskog, koji dolazi cjevovodima. U vrijeme kada nema političkih potresa između Rusije i Ukrajine te drugih okolnih zemalja, nema puno zainteresiranih za taj plin.

Međutim, u slučaju drukčijeg razvoja događaja, LNG terminal na Krku dobio bi na značenju. Uostalom, u Europi već postoji više od 100-tinjak takvih terminala te nije loše otvaranje dodatnog pravca kojim se ovaj dio Europe iz posve drugih izvora može snabdijevati tim energentom. Za Hrvatsku je možda razočaravajuće što za taj terminal na Krku nije bilo više zainteresiranih. Naime, Europska unija za taj objekt daje bespovratnih101 milijun eura. Ostatak do 234 milijuna eura koliko sve skupa košta (u ovoj fazi), trebalo je biti podijeljeno između investitora, zainteresiranih kompanija koje će zakupiti kapacitete skladišta plina na Krku i Hrvatske.

Na kraju je ispalo da će sve to morati platiti Hrvatska. Za izgradnju potrebne infrastrukture i kupnju tankera koji će se prenamijeniti za tu svrhu, Vlada će dati 100 milijuna eura, po 50 milijuna ove i sljedeće godine. Ostatak od 32,6 milijuna eura osigurat će LNG Hrvatska, HEP i Plinacro. Također, zasada su kapacitete u terminalu zakupile samo hrvatske tvrtke: Ina 120 i Hrvatska elektroprivreda 400 milijuna kubnih metara. Kapacitet je inače 2,6 milijardi prostornih metara, a da bi terminal bio isplativ trebalo bi biti zakupljeno 1,6 milijardi.

Očekivalo se da će neke mađarske energetske kompanije pa i one iz Ukrajine ući u taj posao. Zasada od toga nema ništa iako, prema ministru Ćoriću, postoje neka ozbiljna pisma namjere u tom pogledu. Ne treba odmah dramatizirati, možda se u međuvremenu situacija nešto poboljša pa terminal na Krku dobije još pokojeg klijenta. Pozitivno je i što će brod koji će poslužiti kao plutajući terminal imati zatvoreni sustav tako da neće, ili barem, ne bi trebalo, biti onečišćenja od kojeg se ranije strahovalo.

Terminal bi trebao biti završen do kraja 2020. godine. Tada ćemo vidjeti iz koje zemlje će početi stizati prvi brodovi s ukapljenim plinom. Radost koju je zbog odobrenja za njegovu gradnju iskazao američki veleposlanik u Zagrebu možda ne ostavljaju previše mjesta toj dvojbi.

Naime, uoči preuzimanja veleposlaničke dužnosti, Kohorst je tijekom saslušanja pred Odborom za vanjsku političku američkog Senata kazao je da će jedan od važnijih prioriteta njegova diplomatskog mandata u Zagrebu biti „poticanje doprinosa Hrvatske energetskoj sigurnosti u regiji te otvaranje novih tržišta za američke izvoznike plina“. Na traženje senatora da detaljnije pojasni kako se to može ostvariti, Kohorst je izrijekom spomenuo LNG terminal na Krku.

„Taj program trenutno je u procesu, a otvaranje se očekuje 2019. godine. Time će se osigurati tri sjajne pogodnosti: unaprijedit će se hrvatsko gospodarstvo, potencijalno će se osigurati energetska opskrba jugoistočne Europe – što može smanjiti ruski energetski utjecaj na tom području – te ujedno predstavlja ishodište izvoza američkog plina na jugoistok Europe“, zaključio je je tada Kohorst koji pak sada može biti zadovoljan jer se ostvaruje ono što je najavljivao kao cilj svog mandata u Zagrebu.

Neki drugi u Hrvatskoj, pa i oni u Banskim dvorima, ali ne samo zbog nesretnih izraelskih zrakoplova koji ipak neće doći u Hrvatsku, nego vjerojatno i zbog cijene koju Hrvatska plaća za taj projekt, baš i ne mogu u potpunosti dijeliti tu sreću, iako stalno govore da je riječ o geopolitički jako važnom te „strateškom državnom projektu koji je potreban s obzirom da daje sigurnost dobave plina za Hrvatsku“.