Počeli su pokušaji da se nad izvučenim stotinama milijuna kuna iz Uljanika (tužiteljstvo tvrdi da je nestalo više od milijarde kuna) rasprostre magla kako bi se politički zaštitnici onih koji su spiskali taj novac oslobodili odgovornosti i krivnje. Čelnici IDS-a, grupacije koja Istrom vlada neprekinuto skoro tri desetljeća, lopticu uporno pokušavaju prebaciti na politički teren tvrdeći da je ovo što se događa s pulskim brodogradilištem politički i ekonomski udar na Istru.

„Guranje Uljanika u stečaj doživljavam kao HDZ-ov pokušaj ekonomske destabilizacije Istre“, rekao je prije nekoliko dana predsjednik te stranke Boris Miletić. Za njim u toj demagogiji puno ne zaostaje ni Valter Flego, istarski župan koji priču s pljačkom Uljanika, iz valjda samo njemu znanih razloga, pokušava prebaciti na Drugi svjetski rat. Kaže da su pobijedili u tom ratu jer su „bili hrabri i odlučni, imali viziju i želju, dakle, sve ono što današnji politički Zagreb nema“.

Jedini koji se od vrhuške IDS-a ne oglašava je njihov stvarni šef, trenutno hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, Ivan Jakovčić. On uporno šuti, a kako pomalo isplivavaju detalji poslovanja Uljanika, jasno je i zašto. Otkriveno je da je uprava te tvrtke, koja nije mogla zasjesti u te fotelje bez prethodnog političkog blagoslova IDS-a, dala pozajmicu od 10 milijuna kuna sinu Danka Končara, nesuđenog strateškog partnera Uljanika.

Končar je na svom platnom spisku, kako je poznato, imao i samog Jakovčića, nagradio ga je s oko1,5 milijuna kuna, a Uljanik mu je dao tu pozajmicu za kupnju agregata od Kineza u trenutku kada nisu imali ni za plaće svojim radnicima. Treba li i reći da tvrtka Končareva sina nije vratila te novce Uljaniku, našla se u blokadi. A Uljanik je da bi došao do tih agregata morao opet platiti gotovo cijeli iznos Kinezima koji su očito znali s kime imaju posla pa te strojeve nisu htjeli dati dok im cjelokupni iznos ne sjedne na račun.

Tako je Uljanik za istu robu platio dvaput, Končarevoj tvrtci ostali su novci iz Uljanika, a obećanu apanažu od Končara uredno je primao i Jakovčić. I uprava Uljanika imala je novce za svoje visoke menadžerske ugovore i bonuse, jedini koji su u cijeloj priči oštećeni su radnici Uljanika koji su ostali bez ioanko skromnih plaća i država (dakle, porezni obveznici) koja je na taj i slične načine gubila milijarde kuna potpora ubrizgane zadnjih godina u Uljanik.

Ukupno, radi se o iznosi od oko 13,3 milijarde kuna koje su otišle u Uljanik grupu od oko 35 milijardi koliko je ukupno potrošeno za sanaciju, restrukturiranje i potpore svih hrvatskih brodogradilišta. Ali, uprava Uljanika i njihovi politički zaštitnici s takvim načinom poslovanja nisu uništili samo to brodogradilište nego i 3. maj iz Rijeke. I iz njega su, po sličnom modelu kao i u vezi s Končarom, kroz pozajmicu izvukli čak pola milijarde kuna i nikad je nisu vratili.

I ne samo to. Brodove koji su u Rijeci napravljeni plaćali su i kroz prijenos bezvrijednih dionica svojih paralelenih tvrtki 3. maju. Tako je vodstvo Uljanika poharalo ne samo pulsko nego i riječko brodogradilište i to tako da su spiskali i novac za brodove koji nisu ni započeti. Bili su toliko nerazumni i bahati i pohlepni da su, kada je javnost vidjela o kojim količinama ulupanog novca se radi, prisilili veći dio Hrvatske da im okrene palac dolje.

Stoga uzalud danas Miletić, Flego i drugi, manje znani IDS-ovci, pokušavaju priču s Uljanikom prebaciti na Drugi svjetski rat ili na odnos IDS-a s HDZ-om. Potporu za to ne da im ni SDP koji vlada Rijekom i nimalo im se ne sviđa što je pulski Uljanik njihov 3. maj pretvorio u – podrtinu. Ni Radimir Čačić, koji je svojedobno i predložio čelništvu Uljanika da privatiziraju to brodogradilište, ne daje im za pravo da taj gospodarski kriminal pretvore u političku priču.

Najizravniji je vjerojatno bio čelnik HSLS-a Darinko Kosor. Bez puno okolišanja uputio je istražna tijela da opljačkani novac trebaju tražiti kroz istragu dvaju krakova te hobotnice –Uljanik plovidbi, koji su osnovali bivši direktori te tvrtke i kooperantima. “Vrlo jasno se vidi iz ovog što se istražuje da je Uljanik radio brodove i za puno nižu cijenu ih davao društvu Uljanik plovidba s kojim nisu imali vlasničke veze. Drugi trag novca je u kooperantima. Osamdeset posto sirovina je izvana, sjedišta kooperanata su u drugim zemljama jer je tako lakše izvlačiti novac”, rekao je Kosor.

Pred istražiteljima je dug i složen posao razmrsiti krakove te hobotnice koja je financijski poharala ne samo Istru i Rijeku nego i državu. Tu priču treba rasvijetliti do kraja kako bi se vidjelo jesu li u pravu radnici Uljanika koji su u štrajkove, znajući očito detalje o tome kako se dolazilo u upravu tog brodogradilišta, išli s parolama „IDS mafija“ i „IDS lopovi“ ili pak čelnici IDS-a poput Miletića i Flege koji priču žele prebaciti ne samo na aktualni politički teren nego i u Drugi svjetski rat.

Istinu treba utvrditi. To se ne tiče samo donedavne uprave Uljanika, njihovih bivših direktora koji su se umrežili u Uljanik plovidbu i kooperantskih tvrtki za koje najprije treba istražiti tko zapravo stvarno stoji iza njih. Posebice bi trebalo rasvijetliti odnose s tvrtkama poput one sina Danka Končara koja je dobila pozajmicu od Uljanika, a nije je vratila te na kraju i ulogu lokalne političke elite koja je, kako su glasno najavljivali, odavno htjela maknuti Uljanik iz središta Pule kako bi nekretnine tog nekadašnjeg ponosa Istre pretvorila u – hotele i apartmane.

Foto: Daniel Sponza/Hina