Poznati kipar i HDZ-ovac emotivno o bleiburškoj tragediji: Kritizirao je Katoličku crkvu i hrvatsku vlast što su odustali od komemoracije u Bleiburgu

Poznati kipar i HDZ-ovac emotivno o bleiburškoj tragediji: Kritizirao je Katoličku crkvu i hrvatsku vlast što su odustali od komemoracije u Bleiburgu

Ivan Kujundžić, poznati kipar i HDZ-ovac, prisjetio se Križnog puta i tragedije koja je zadesila Hrvate nakon Drugog svjetskog rata. Njegovu emotivno objavu prenosimo u cijelosti.

“Ova kišna svibanjska jutra, svojim kapljicama iznova nas evociraju na patnje i stradanja Hrvata na putu svog bijega pred partizanskim i yugo komunističkim zločinačkima projektima armije pod zapovjedi maršala Tita, čiji ružičnjaci još krase parkove glavne nam metropole slaveći kresove ocvalog vremena, što još jedino kod nas podržavaju strukture vlasti.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Prilično bahato i bezobrazno: Pokušala spriječiti legalni prosvjed Hoda za život

Doista rijetke su hrvatske obitelji preživjele proljeće 45. bez osobni patnji i tragedija pa tako je svibanjskm proljeće smrti zadesilo i moju obitelj.

Moj did Marijantalo i baba Luca, jedna od šest sestara Livajuša, imali su desetero dice, Antu, Joku, Anđelka, Matu, Joku, Mariju-Kosu, Milu, Iku, Anu i moga ćaću Anđelka i još bratova malog Ikana, kog su partizani mučki ubili u kući. Živjeli skroman i blagoslovljen život, u škrtom kršu Imotske krajine.

U blagodati od Ivanbegovine do Varuša, s par volova od Mračaja i Brižina do Kovraga i Prosina, orali za ambar kuruza i par vreća ječam, za kruh sa sedam kora.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Liberalni novinar zgrožen ponašanjem Severine i medija koji bez provjere prenos njezine izmišljotine: Zdušno joj pomažu u prijevari

Pa tako na put do Duvna s malo rakije i vina Kujundžuše za trampu zelja i krompira. Tako opet sretni s ono malo blaga s puno duha i kriposti nasuprot sveg materijalnog. U stravu uz krunicu, više vjerovali, u Božji dar i mistiku Božansku.

Kipar Ivan Kujundžić

Poput većine Hrvata, preživjeli su tako dva svjetska rata no Bleiburg će postati sinonim, a Križni put znamen i njihove patnje i stradanja.

Kraj ll.rata donio im je tragediju, sudbinu sličnu stotinama tisuća Hrvata.

Dva mlada sina bili su žrtve od Zagreba put Dravograda i Bleiburga, Ante je tamo nestao, a Matea s mnoštvom ratnih zarobljenika krenuo na teški put patnje i mučenja, put Križnoga puta do Zemuna, pa bosih nogu s Tifusom, preko Bosne do Imotskoga.

Stric Ante rođ. 1920., uzorani momak, bio je pripadnik PTS, gdje je dočekao kraj rata, od kud je krenuo u zbjeg s kog se nikad nije vratio kući.

Dirljivi susret dva brata kod Dravograda; brat Ante i ja sredi smo se pored jedne kapelice, u Dravogradu, gdje smo dogovarali prelazak na slobodni saveznički teritorij i nipošto predaju Titovoj vojsci sluteći osvetu.

Pričao mi je često stric Mate o tom dogovorenom susretu. sa svojim bratom, sutradan, pokraj kapelice i nikad…. kroz suze i koščatog čvrsta portret i obraze protekle bi suze.

Dan koji je ostao nedosanjali san nepreboljena rana i pelina gorčina, prošao je križni put do Zemuna te se kroz Bosnu vratio kući oboljeli od tifusa.

Imao je 23. godine, a u junačkom tijelu od 188. cm bilo je tada svega 48 kilograma. Gotovo da je ostao samo duh duše i sjeme nade.

U tom nepovinitom i nesalomljivom, tijelu moga strica Mate kucalo je srce Hrvata i strica Ante!

Uvijek bi mi se po mom povratku iz Zagreba, u Ivanbegovinu sunovraćao u bolnu tužnu Bleiburšku priču, do suza ganut, razderana srca, u plaču za bratom Antom, kojem nije nikad više saznao za sudbinu.

A ja kao uvijek u ranom djetinjstvu dječjom znatižaljeom i danas se svraćam do škrinje babe Luce, tog blaga koje je skriva i čuva svu radost obiteljskih blaga i mirisa, zobnice tkane, pletilje i čipke ukrasne, srebrene očenaše koje i danas mole grleći obiteljske ikone i sliku nestalog strica Ante!

Na Bleiburškom polju povučen je zastor proljeća smrti, utihnulo je liturgijsko misno slavlje, crkve oslabljelje vjere bez dovoljno ponosa pijeteta i naroda i hrvatske vlasti.

Ostale su pulsirajuće slike žive, u škrinjama blajburške majke, ilustrirana biblija, obiteljske ikone pohranjene, u pismaricama korica Gospina plača i molitvenika Lautetanski litanija, za zbor anđeoski što nas tamjanovim mirisima prate na putu, u sveti grad Jeruzalem”, piše Ivan Kujundžić.

Na slici: Komemoracija u Bleiburgu kakva je nekada bila

Foto: Hina