Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak na početku školske godine s ponosnom je najavljivala početak eksperimentalnog programa “Škola za život” koji se ove godine počeo primjenjivati u 73 osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Svi zajedno imamo cilj da obrazovni sustav unaprijedimo tako da učenici budu u središtu procesa obrazovanja, da učenici rade tako da su spremni za život, da znaju rješavati probleme, kritički razmišljati, ali jednako tako da osvijestimo kako toga ne bi bilo da nije spremnih, kompetentnih i hrabrih učitelja, rekla je nedavno ministrica pohvalivši se kako je Europska komisija u svom monitoringu istaknula da se u Hrvatskoj provode ambiciozne reforme na svim razinama obrazovnog sustava te posebno apostrofirala projekt “Škola za život”.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja osiguralo je tako 13,5 milijuna kuna za opremanje 73 eksperimentalne škole. Školama je na raspolaganju iznos od 100.000 do 250.000 kuna, ovisno o ukupnome broju učenika pojedine škole prijavljene u eksperimentalni program ‘Škola za život’.

Ministarstvo je u lipnju najavilo da će školama poslati katalog s više od 1.000 artikala, a škole su same trebale odabrati koje artikle žele u sklopu svoga financijskog limita u vrijednosti od 1 kune do čak 100.000 kuna. U katalogu su mogli birati artikle od magneta, preko ampermetra, bicikla, pribora za nastavu fizike, sve do meteorološke postaje, glazbenih instrumenata i peći za keramiku.

Katalog je osmišljen prema prijedlozima iz škola, a prvi put škole same mogu odabrati upravo onu opremu koja njima treba. Prijedlozi škola su raznovrsni i pokazuju promišljanje o razvoju različitih kompetencija učenika – od prirodoslovnih preko čitalačkih do digitalnih i socijalnih. Tako se, navodi Ministarstvo, potiče autonomija škola te omogućava kvalitetno podizanje standarda škole u onim područjima za koje škole procjenjuju da im je to potrebno. Osim sredstava iz državnog proračuna, sve navedeno sufinancirano iz Europskoga socijalnog fonda i potporu Europske komisije u vrijednosti više od 200 milijuna kuna.

Na žalost, dva mjeseca od početka školske godine eksperimentalni program pokazao se doista kao jedan veliki eksperiment koji, sudeći prema informacijama koje smo dobili od roditelja čija djeca pohađaju ovaj program, ima velike nedostatke i zbunjuje kako nastavnike tako i učenike. Ministrica gotovo na svakom pojavljivanju u javnosti ističe važnost ovog projekta, no pri tome joj je, čini se, važnije što o ovom projektu misli Europska komisija nego hrvatski nastavnici, profesori i akademska zajednica.

U okviru projekta, škole su mogle naručiti i informatičku opremu i djecu su u nekim zagrebačkim školama dočekali tableti koje su trebali koristiti na nastavi i u učenju kod kuće. No, umjesto učenja, djeca su tablete donosila kući i koristila ih za igranje igrica i surfanje po internetu, a najmanje za učenje. Problem je što podijeljeni tableti nisu imali instalirane aplikacije koje bi djeca koristila za učenje, a nisu bili instalirani niti svi udžbenici.

Pojavio se i infrastrukturni problem jer dvadesetak učenika u razredu nije imalo gdje uključiti tablete za punjenje baterije s obzirom na to da postojeći broj utičnica nije bio dovoljan. Roditelji koji imaju djecu različite dobi primijetili su da su djeca koja pohađaju niže razrede u okviru predmeta matematike dobila zadatke koji su u “normalnoj” školi bili predviđeni za više razrede. Učenici su i prije “Škole za život” koristili internet za učenje. Nakon dva mjeseca roditelji djece koja pohađaju eksperimentalni program “Škola za život” smatraju da je slogan “škola za život”, daleko od stvarnog života i životnih potreba. Ispada da je sva dosadašnja škola i učenje bilo usmjereno protiv života. A nije, kažu oni dodajući kako za to ima puno primjera.

Prema riječima jedne majke, trenutačni obrazovni sustav nije ni izbliza dobar, a kamoli savršen i treba ga mijenjati., ali, naglašava, način na koji je to, bahato, dekretom i bez kvalitetne pripreme, napravljeno uvođenjem eksperimentalnog programa u pojedine škole, protivi se zdravom razumu i svakoj pedagogiji.

Roditelji s kojima smo razgovarali pobrojali su i probleme s kojima se suočavaju učenici obuhvaćeni projektom “Škole za život”: “Školska torba je i dalje jednako teška, a knjige koje su trebale biti lakše, na žalost, lakše su samo zato što je iz njih kao sjekirom odsječen i izbačen dio gradiva bez da se gledalo na logiku i povezanost s ostatkom gradiva ili uspoređivalo predmete i razrede. Gradivo je ispremiješano po predmetima i različitim razredima, tako da djeca u petom uče ono što njihovi kolege uče u sedmom ili osmom razredu i što je prikladnije za stariju dob i mentalnu i socijalnu zrelost djeteta. Reforma je u tome da je sve ispremiješano i porazbacana po razredima – bez puno smisla i logike. Manjak zadataka za vježbanje, višak ekrana i lakih priča… razmišljanja najmanje. Ako su do sada podučavana da misle “u okviru”, sada su dobili i okove u vidu nepotrebne tehnologije. Grafo-motorika, osobito nižih razreda, potpuno je zanemarena i zapostavljena. Budućnost će pokazati kakve će biti posljedice ovakvog eksperimenta.” Pitaju se što je ovdje reforma za život.

Naša sugovornica ukazuje i na hrpu rupa i nesnalaženja i more neusklađenosti koje će se “rješavati u hodu”.
“Pa, zaboga ne možete ni sarme kuhati u hodu i odmotavati zelje nakon što ste ga napola skuhali, a da bi ste ubacili rižu koju ste zaboravili ili zamijenili neki krivi sastojak. Obrazovanje djece je temelj i stup njihovog budućeg života i profesionalnog usmjerenja i s njim se ne eksperimentira kako se netko sjeti. Tako važne promjene nitko ne može provesti kvalitetno i dobro a da je priprema trajala svega nekoliko mjeseci. Ni ovdje ne treba otkrivati toplu vodu, jer i stručnjaci za obrazovanje u zapadnim i uspješnim državama tvrde da je reforma školstva proces koji se priprema godinama i kada se napravi sve što se smatra da se treba i može napraviti, tada se krene u ‘eksperiment'”, ogorčeno kaže naša sugovornica i ističe kako je kod nas sve napravljeno navrat nanos, političkim dekretom, a onda što bude, jer vladajuće nije briga ako jedna generacija propadne.  “Ne bi bilo prvi put”, kaže.

Prema njezinim riječima najveća i najtužnija promjena koja se uvela pod parolom velike reforme je uvođenje upotrebe tableta u nastavi.

“I, ako po strani ostavimo cijeli cirkus oko njihove nabave, loše tehničkih karakteristika, kašnjenja u roku isporuke, mutne priče oko njihova održavanja… ostaje činjenica da se naša djeca pretvaraju u zombije koji cijeli dan bulje u ekran i gledaju u pokretne slike. Postaju promatrači života, a ne aktivni sudionici. Najbanalnije eksperimente moraju provoditi doma s roditeljima, jer nemaju za to uvjeta u školi. Gdje su tu eksperimenti? Laboratoriji kemije, fizike i biologije? Tko je njih opremio i dao novce da naša djeca dobiju poticaj i želju za znanošću i promišljanjem, znanjem!”, pita naša sugovornica.

“Filaju nas pojmovima poput ishoda, strategija, uvida  koji zvuče jako promišljeno, a u stvari ne znače ništa sami po sebi. Nigdje znanja i stjecanja znanja i nigdje prave tehničke i ljudske podrške da se ta znanja i spoznaje konkretno usvajaju. Umjesto toga, pretvaraju se u promatrače tuđeg života, jer im je omogućeno da po cijeli dan vise na tabletu, pod izlikom da rade za školu. Sada roditelji koji se sizifovski bore protiv raznih gadgeta, kojima su djeca dnevno izložene u prevelikoj dozi (to tvrde svi stručnjaci, od psihijatara, psihologa, pa i tvoraca te tehnologije), muku muče sa službenim sustavom koji ih na to potiče. Neka nam ministrica navede zemlje i škole u zapadnoj Europi i SAD-u gdje se uvodi ovakva obrazovna reforma?”, zaključuje naša sugovornica.

Kako vidimo, u izmijenjenom programu Škole za život, računalna pomagala sada malo ili nimalo koriste učenicima. Ukratko, i roditelji i učenici, a kako vidimo, i neki ravnatelji profesori očito su zbunjeni i ljuti što su se našli u ovakvoj situaciji. Jer vrijeme ide, a učenici neće moći usvojiti potrebna znanja. I ministrica Divjak nedavno se osobno suočila s kritikama nekih ravnatelja i nastavnika prilikom predstavljanja “Škole za život”. Na regionalnom skupu o predmetnim kurikulumima eksperimentalnog programa u varaždinskoj Prvoj gimnaziji prošloga mjeseca požalila se da joj je ravnateljica jedne škole priznala da je prestravljena. “I ja sam prestravljena i svi smo prestravljeni, ali ako ne krenemo onda ne možemo nigdje stići”, rekla je Divjak. Rekla je da ima jako puno onih koji, za razliku od Europske komisije koja prepoznaje vrijednost ovog projekta, isključivo traže pogreške, rekla je. “Ako pogriješimo, možemo to ispraviti, naprijed možemo samo ako su spremni učiti, iz ciklusa u ciklus, a važno je da će se proces kontinuirano promatrati i evaluirati, istaknula je ministrica. “I to se radi! To se radi tako da se održi godinu ili dvije eksperimentalnog programa, da se onda podvuče crta i netko zbroji pluseve i minuseve,” zaključila je Divjak.

Bez obzira kakav će biti rezultat tog zbrajanja, ministrica, kojoj je, očito, najvažnije što o projektu misli Europska komisija, a ne roditelji, akademska zajednica, nastavnici i profesori, u četvrtak najavila da počinje edukacija za više od 30 tisuća učitelja radi frontalne provedbe kurikularne reforme iduće školske 2019./2020. godine, te ocijenila kako je to podatak s kojim javnost nije dovoljno upoznata. Nakon svega ostaje pitanje treba li ići u frontalnu provedbu nečega što nije do kraja osmišljeno te hoće li, nakon zbrajanja pluseva i minusa iz Škole za život, za te minuse netko na kraju i odgovarati.