Utjecajni hrvatski filozof: Ne znam po čemu je Žmegač bio velik. Pa on je bio zagriženi marksist, a onda se preokrenuo

Utjecajni hrvatski filozof: Ne znam po čemu je Žmegač bio velik. Pa on je bio zagriženi marksist, a onda se preokrenuo

Utjecajni hrvatski filozof Neven Sesardić komentirao je javno djelovanje nedavno preminulog akademika Viktora Žmegača. Tekst objavljujemo u cijelosti.

“Jučer sam na HTV3 pogledao emisiju iz 2017. o Viktoru Žmegaču. Želio sam doznati po čemu je on bio toliko značajan, ali sam se začudio da u tih sat vremena nisam čuo ništa konkretno ili sadržajno o nekom njegovom akademskom doprinosu, originalnoj ideji, zanimljivom argumentu, novom pristupu nekoj temi, ili ma čemu sličnom. Bilo je puno tvrdnji da je bio velik, međunarodno priznat, da je objavio te i te (važne) knjige, dobio neke nagrade, ali nije baš bilo informacija o tome što je on to točno napravio zbog čega bi ga trebalo slaviti.

Nije sasvim jasno zašto u emisiji o opusu zagrebačkog germanista nije bilo bar nekoliko riječi o njegovim najvažnijim idejama kojima je ostavio traga u akademskoj literaturi. (Slično je bilo i u mnogim novinskim napisima povodom njegove smrti.)U emisiji se, između ostalog, spominje i to da je Žmegač 1977. dobio Nagradu Grada Zagreba za svoju knjigu *Književno stvaralaštvo i povijest društva* iz 1976. Ali ni tu se ne kaže što je posebno vrijedno u tom djelu. Zanimljivo je da se na početku te knjige kao moto nalazi dugi citat Karla Marxa, a najcitiraniji autor je također rečeni Marx. Nakon njega dolaze Adorno, Lukács, Brecht, Benjamin koji se svi spominju s velikim uvažavanjem.

Nema, naravno, ništa a priori loše u tome što se tako često citiraju marksisti, ali problem je u tome što je tako snažno autorovo oslanjanje na marksizam nakon nekoliko godina potpuno prestalo — bez ikakvog objašnjenja. (U stvari, možda nije niti trebalo išta objašnjavati, jer je sve bilo kristalno jasno.)

U članku “Mogućnost marksističke kritike” iz 1970. (koji je bio ponovno dvaput pretiskan u sljedećih desetak godina) Žmegač je napisao da u mogućnost stalnog obogaćivanja kritike iskustvima i teorijom autentičnog marksizma “ne bi trebalo sumnjati“ i da su misaoni impulsi marksizma “neophodni“.

Nije naveo nikakav argument u prilog tim tvrdnjama. One su bile puke javne deklaracije njegove vjere u marksizam, filozofiju koja je tada bila pod državnom zaštitom.

Neven Sesardić

Negdje na početku emisije Žmegač manifestira svoju nediscipliniranost u mišljenju kad citira paradoksalnu rečenicu pjesnika Paula Valéryja “Sretni ljudi su nesretni, a nesretni ljudi su sretni” i kad toj rečenici pokušava dati smisao tvrdeći dvije stvari: (1) da su sretni ljudi obično uspješni, a onda zbog svoje uspješnosti imaju tenziju, što ih pak čini nesretnima; i (2) da su nesretni ljudi u tako lošem položaju da su zapravo sretni jer im može samo biti bolje.Ovakva je interpretacija očigledno logički neodrživa.

Naime, ako analizirajući situaciju onih ljudi koje smatramo sretnima dođemo do zaključka da oni u stvari nisu sretni, pogrešno je reći da smo doznali kako sretni ljudi nisu sretni (što bi bilo besmisleno!). Naprotiv, tada bismo trebali jednostavno konstatirati da smo pogriješili kad smo na početku te ljude proglasili sretnima.

Slično je i stvrdnjom (2). Paradoksalno zvučeće, proturječne rečenice ponekad se prikazuju kao vrlo duboke istine, a zapravo je riječ o bombastičnim tvrdnjama koje nekima mogu izgledati intrigantne, ali koje su nužno neistinite te stoga i potpuno nezanimljive. Fascinacija kontradikcijama proizvodi samo konfuziju i iracionalnost”, zaključuje Sesardić.

Naslovna fotografija: Viktor Žmegač

Foto: Hina