Plenković nije uspio skupiti dvotrećinsku većinu za obuku ukrajinskih vojnika, ali je iz rovovske borbe u Saboru, gdje se pucalo iz svih političkih oružja, izišao kao pobjednik bez obzira na to što oporba pokušava prikazati upravo suprotno. Oporbenjaci su još jednom pokazali da ne znaju detektirati slabe točke Plenkovićevog HDZ-a, da se ne znaju fokusirati, da ne znaju senzibilizirati javnost za svoje ideje. Presudne bitke biraju stihijski, bez prave analize i nekog racionalnog uporišta pa su onda i porazi u ovakvim bitkama logična posljedica.

Kako se može dogoditi da Domovinski pokret, kojeg povezuju s ruskim kapitalom, zastupa poziciju koja odgovara Rusima? Most pokušava voditi neovisnu politiku, a onda se čvrsto drži, ili tako izgleda u javnosti, Milanovića kao pijan plota. Karolina Vidović Krišto ima jasne stavove o svemu, ali je nema u Saboru kad se glasuje o Ukrajincima. O Peđi Grbinu ne treba trošiti riječi sve dok ne pokaže i dokaže da se emancipirao od Milanovića i da ga se ne boji. Možemoisti su tako izgubljeni u vremenu i prostoru, a Plenkovićevu klopku je prozreo samo stari politički lisac Zlatko Hasanbegović. Ne može oporba biti ozbiljna ako se ravna po ridikuloznom Hrvoju Zekanoviću koji je postao „ekstremni” HDZ-ovac.

I nakon što je završila saborska rasprava o ukrajinskim vojnicima još uvijek nije jasno zašto je oporba šiljila na pitanju na kojem je teško mogla postati pobjednik, a vrlo lako skliznuti u gubitničke vode.
Vjerojatno su u pravu kada prigovaraju Plenkoviću i Radmanu da su solirali i da se nisu na pravi način konzultirali s drugim političkim akterima o svojim namjerama i planovima. Sasvim sigurno su u pravu kada prigovaraju Plenkoviću da ima velike ambicije za lukrativne pozicije u Europskoj uniji ili nekim drugim međunarodnim institucijama i da je u velikom iskušenju da trguje nekim hrvatskim interesima kako bi izgradio svoju poziciju u međunarodnim gremijima koji će ga jednog dana lansirati na željenu poziciju. Plenkovićev je problem što je apsolutni šef u HDZ-u i Hrvatskoj pa objektivno postoji velika opasnost da prijeđe onu finu nit koja dijeli legitimne ambicije i karijerizam. Jer nitko se u HDZ-u ne usudi reći velikom šefu da pretjeruje i da ne može „prodati” Hrvatsku zbog svojih ambicija.

Plenkovića se, itekako, može rušiti na „nagodbenjačkoj” domaćoj politici koja nema onog potrebnog elektriciteta i hrabrosti za ozbiljne reforme u zdravstvu i javnoj upravi, a pogotovo je „tanak” kad je riječ o korupciji.
Zaista je nevjerojatno da se oporba, koja ima takvu priliku za kritiku i ljuštenje pozlate s Plenkovića, upušta u nepotrebni sukob na pitanju oko prijeko potrebne pomoći Ukrajincima.

I, što je još gore, to nije neko pitanje koje je došlo od Mostove ili SDP-ove baze nego ga je, htjela to oporba priznati ili ne, nametnuo frustrirani predsjednik Zoran Milanović. Iako „antiukrajinska” oporba od toga bježi kao vrag od tamjana, njezina suverenistička, odnosno „nesvrstana” pozicija se može usporediti s narativom koji zagovara Aleksandar Vučić kad se poziva na nekakvu neutralnost. Hrvatska jednostavno nije u poziciji da može biti neutralna i što je još važnije ne želi biti u takvoj poziciji.
Treba li ponavljati da se svojim članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu jasno pozicionirala. Nisu to idealne vojne i političke organizacije, ali u ovom surovom i jako opasnom svijetu nema ništa bolje i kvalitetnije. I zato je dobro da Hrvatska nije nesvrstana jer bio nam se sada po Zagrebu šepurili razni izaslanici Vladimira Putina i sultana Erdogana.

Umjesto da budemo sretni što su se naši nacionalni interesi poklopili s velikim geostrateškim planovima SAD-a i Europske unije, neki oporbenjaci svojim iracionalnim stavom oko Ukrajine dovode u pitanje temeljne pozicije naše zemlje. Nisu odgovorili na pitanje koje to vitalne hrvatske nacionalne interese ugrožavaju NATO savez i Europska unija. Naravno da ne mogu ništa pametno reći jer je, to treba stoput ponavljati, Hrvatska svoju neovisnost stekla i održala uz pomoć i potporu NATO saveza i Europske unije. I ova hrvatska samostalnost se ne podrazumijeva sama po sebi nego je treba čuvati i pažljivo njegovati savezništva.

Jer da nije tako onda ne bi Hrvatska na svoju potpunu samostalnost i neovisnost trebala čekati toliko stoljeća. Osim toga, dovoljno je pogledati hrvatsku povijest u posljednjih 150 godina da se vidi kako su granice nesigurne i promjenljive. U kojim se sve državama nalazila Istra ili Rijeka i sve su mislile, kada su se dokopale tog dijela hrvatskog teritorija, da će to ostati zauvijek. Pa jesu li Šveđani i Finci glupi i ludi kada sada, u jeku rata u Ukrajini, žele pristupiti NATO savezu?

Stoga Hrvatska mora biti odgovorna saveznica koja uvažava svoje prijatelje i u nekim situacijama, kada im je to bitno, treba im izaći u susret. Naravno, to nikako ne znači da Hrvatska treba biti američka pudlica i slijepo izvršavati zapovjedi i želje najveće vojne i gospodarske sile na svijetu.
A upravo je rat u Ukrajini situacija u kojoj se to može pokazati. Valjda više nitko ne spori da je Rusija brutalni agresor koji ne samo da želi osvojiti Ukrajinu nego je pritom želi i potpuno razrušiti i uništiti.

Naravno da NATO nije bio cvijeće nakon pada Berlinskog zida, ali u slučaju Ukrajine NATO je samo izlika za Putinovo osvajanje teritorija i negiranje ukrajinske nacije. Nisam od onih koji misle da je Milanović ruski čovjek, ali se mora priznati da se neke njegove izjave mogu doživjeti proruskim.

Posebno je problematična njegova fascinacija „ruskim medvjedom”, kojeg bi se valjda zato što je snažan i beskurpulozan trebali svi plašiti, a onda i šutjeti dok on dere kožu svojim susjedima. Ali ako mu je to glavni kriterij, onda ni tu nije dosljedan. Jer bi u tom slučaju trebao još više strahopoštovanja i respekta pokazati prema SAD-u koji je vojno, gospodarski i tehnološki nemjerljivo jači.

Hrvatska, dakle, treba podržati Ukrajinu, ali to nikako ne znači da treba širiti antirusku histeriju. Jedino što možemo u ovom trenutku napraviti, a koliko se može vidjeti to se i radi, je to da mi ne budemo u prvoj liniji onih zemalja koje će plijeniti rusku imovinu ili ne daj Bože zabranjivati ruske umjetnike, što se, nažalost, događa u nekim zemljama.
Oporba je upala u stupicu koju joj je namjestio Plenković, ali je ne treba zbog toga žaliti jer je sama dopustila da se koprca u njegovoj mišolovci. Lukavi Andrej je izvozao oporbu kao što je Messi izvozao mladog i neiskusnog Gvardiola. Ali to više govori o skromnoj i provincijalnoj kvaliteti naše oporbe nego o Plenkovićevoj svjetskoj klasi.

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.