Velimir Visković piše o životnom putu Viktora Žmegača. Tekst objavljujemo u cijelosti.

“Viktora sam sreo zadnji put prije razdoblja korone; zašao je već u devedesete, ali mozak mu je radio savršeno. Onako vitak, sav izdužen, bio je još gibljiv, u dobroj tjelesnoj kondiciji. Pričao mi je tada o novoj knjizi koju priprema. Mislio sam, doživjet će sigurno stotu. I napisati još neku knjigu dok ne stigne do te okrugle brojke.

Govoreći na jednoj njegovoj promociji prije desetak godina, zadivljen tom njegovom vitalnošću, rekao sam kako me ne bi iznenadilo da potrči u svojim osamdesetima još za tramvajem; samo se veselo nasmijao klimajući potvrdno glavom (da, da, još uvijek potrči).Upoznali smo se 1976.godine, kad sam u časopisu „Pitanja“ objavio esej dug dvadesetak kartica o njegovoj knjizi „Književnost i povijest društva“. Ta knjiga bila je nešto posve drugo u odnosu na ono što se tada zvalo „Zagrebačkom stilističkom školom“. Za razliku od „stilističara“ koji su zagovarali imanentni pristup tekstu, istraživanje formalnih aspekata „umjetnosti riječi“, Žmegač je na temeljima Adornove neomarksističke estetike i „estetike recepcije“ pisao o važnosti socioloških aspekata teksta, od mijena horizonta recepcije kod publike do medijske evolucije koja snažno determinira prirodu teksta, pa i njegove izražajne elemente.

Viktoru se jako svidjelo što sam upozorio na njegovu različitost, originalnost u okviru hrvatske teorije književnosti te smo se počeli povremeno susretati i razgovarati. Primijetio sam da je jako osjetljiv na pohvale, pa i neprikriveno tašt, ali zna prepoznati radi li se o pukom laskanju ili pohvala ima i stvarnu supstancu. Zbližili smo se posebno kad sam 1985. u Leksikografskom zavodu pokrenuo prvu našu personalnu enciklopediju, „Krležijanu“, posvećenu životu i radu Miroslava Krleže. Pozvao sam Viktora da uđe u uredničko vijeće enciklopedije, što je on rado prihvatio.

Krležom se on već dosta bavio, pogotovo njegovim ekspresionizmom, čak je vrlo efektno pokazao kako su Krležine ekspresionističke „legende“ napisane prije glavnih djela njemačkog ekspresionizma. Krleža je bio njegov pisac (jednako kao što je na njemačkom govornom području to bio T. Mann). Krleža je bio pisac iznimne erudicije, kompleksne misaonosti, zanimljive umjetničke fraze. Znam da je Žmegač, cijenjen i u Njemačkoj kao vrstan germanist, osobnim vezama utjecao na to da cijenjeni nakladnik Atheneum izda Krležina izabrana djela na njemačkom u sedam svezaka.Svoje krležološke tekstove Žmegač će 1986. sabrati i u zagrebačkom Znanju objaviti pod naslovom „Krležini evropski obzori“. Ja sam, pak, o svojem uzoru napisao hvalospjev na duplerici „Danasa“.

Knjiga je to doista zasluživala.Naša suradnja u „Krležijani“ tekla je idilično i na obostrano zadovoljstvo sve do izbora 1990. godine. Dotad osvjedočeni sljedbenik frankfurtske škole, kako je Saša Flaker uz svoj smiješak ispod brka govorio, u Njemačkoj prepoznavan kao uzorni marksistički povjesničar njemačke književnosti, odjednom počeo pomalo nervozno govoriti prigodom svojih dolazaka u Leks o povijesnom krahu ljevice. Nije me iznenadilo kad mi je pred izbore rekao kako će glasati za Koaliciju; uostalom, i sam sam se premišljao hoću li za SDP ili Koaliciju. Družio sam se u to vrijeme dosta s Tripalom, Gotovcem i Goldsteinom i da oni nisu bili u koaliciji s tipovima poput Gabelice nije isključeno da bih i ja , kao „liberalni ljevičar“ glasao za Savku i Tripala.

Međutim, nakon izbora Viktorova je nervoza kad su posrijedi politička pitanja postala sve izrazitija. Na Filozofskom fakultetu postao je vatreni zagovornik HDZ-a, znam da se istaknuo u korteširanju prilikom izbora hadezeovskog rektora sveučilišta, a prednjačio je i u javnom obračunu s Dubravkom Ugrešić u povodu njezina „nedomoljubnog teksta“ u prestižnom „Die Zeitu“. U tom okršaju državotvoraca s jednom „apatridkinjom“, Ugrešićeva je, po jednima svojevoljno, napustila Filozofski fakultet, po drugima „bila otjerana“ s njega.Neki su mi prijatelji tih dana pričali kako je Viktor po fakultetskim hodnicima govorio da se odriče svojih ranih marksističkih radova; rado bih povjerovao kao je to njihovo zločesto pretjerivanje. Ali nešto se s Viktorom tih dana događalo.

Jednom je došao k meni u Leks (1992.godine) i imperativnim tonom zahtijevao od mene da u cijeloj prvoj knjizi „Krležijane“ moramo izmijeniti pisanje Evropa u Europa.-Ali, Viktore, hoćemo li onda to mijenjati i u Krležinim djelima? Hoće li, recimo, „Evropa danas“ postati „Europa danas“?! A koliko znam i jedna briljantna knjiga eseja o Krleži poznata je isključivo pod naslovom „Krležini evropski obzori“.Shvatio je moju ironiju, nije mu bila draga, ali nije mogao ništa protiv fakata. Dogovorili smo se kompromisno: u autorskim tekstovima dopustit ćemo i Europa i Evropa, nećemo nasilno ujednačavati, a u naslovima djela i citatima ostaje onako kako je tiskano, mahom Evropa.Imao je tih dana Viktor dosta problema s Krležom; ipak je slovio za jednog od glavnih krležologa, a njegov omiljeni pisac, možda ne ortodoksni komunist, ali svakako ljevičar, titoist, nije se baš „nosio“ u novim vremenima.

Tad je Žmegač odlučio da Krležu ipak „spasi“, izišao je s tezom kako Krležino ljevičarstvo nije bitno: on je veliki „umjetnik riječi“ i kao takav zaslužuje visoko mjesto u hrvatskom književnom kanonu.Mislio sam – slušajući te Viktorove riječi, koje je ustrajno ponavljao u medijima – to ti je otprilike kao da za Brechta ili Sartrea kažeš kako je njihovo ljevičarstvo nebitno za njihovo djelo!Bio sam spreman upustiti se u javnu polemiku. Godine 1993.kad se obilježavala stota obljetnica Krležina rođenja pozvala je urednica HTV-a Neda Ritz nas dvojicu u svoju emisiju da govorimo o Krleži. Međutim, polemika je posve izostala; obojica smo objektivistički govorili o Krležinu ljevičarskom angažmanu koji je neodvojiv od njegova djela. Žmegač je ponovo bio onaj stari. Samo ja više nisam osjećao udivljenje pred svojim pametnim profesorom; ostao je gorki talog u meni.

Godine 1993.objavili smo prvu knjigu „Krležijane“, 1999. drugu i „Bibliografiju“ u zasebnoj, trećoj knjizi; Viktor je bio naš pouzdan suradnik; odnosi među nama bili su profesionalno korektni, ne više od toga. Očekivao sam da ću 2000.godine za svoju knjigu „Krležološki fragmenti“ dobiti nagradu Miroslav Krleža, koju dodjeljuje Krležin fond, čuo sam da je baš Viktor bio protiv toga. Dobio sam „utješno“ Krležinu povelju za „Krležijanu“ (bez novčanog dijela nagrade). Nema veze, treba pamtiti lijepe stvari, loše što prije zaboraviti. Viktor je veliki znanstvenik bez obzira na to volio me ili ne!Godine 2002. prihvaćen mi je u Leksikografskom zavodu projekt „Enciklopedije hrvatske književnosti“. Trebao je ići u tri sveska, ukupno 240 tisuća redaka; godinama sam radio na tom projektu osmišljavao ga, prevrtao različite svjetske književne enciklopedije i, vjerujem, naposljetku osmislio nešto naše, originalno.

Bio sam lud od sreće. Bez problema sam prihvatio Ladanov zahtjev da se enciklopedija preimenuje u, „hrvatskije“, „Hrvatska književna enciklopedija“, meni to nije baš semantički isto, ali nek ga voda nosi, ne namjeravam zanovijetati oko toga.Oformio sam svoju ekipu, doduše, ne baš sa svim ljudima koje sam želio, moj nekadašnji „pripravnik“, sadašnji Vujićevom milošću postavljen ravnatelj Bogišić oteo mi je neke ljude, ali one najvažnije Vesna i Jasna ostale su sa mnom. A moj najbolji prijatelj, sjajni, prepametni Zoran Kravar prihvatio je da bude zamjenik glavnog urednika. Viktor je, pak, od samoga početka bio jedan od najvažnijih suradnika i urednika, nosivih stupova projekta.U našu je redakciju dolazio svako malo, i kad nije imao leksikografske obveze, uglavnom birajući one termine kad je i Kravar u redakciji. Zbližili su se njih dvojica posebno radeći na projektu „Književni protusvjetovi“.

Viktor je bio očito fasciniran Kravarom, njegovim filozofskim znanjem, književnom i teorijskom informiranošću. Posebno ih je povezivala ljubav prema klasičnoj glazbi. Svaki put je Viktor donosio diskove koje je želio da Kravar presluša. Ne sjećam se, pak, da je Zoran (koji je posjedovao diskoteku od 4 tisuće diskova, sve samih originala) posuđivao svoje diskove Viktoru. Satima su razgovarali o kompozitorima i izvođačima glazbe, uspoređivali različite orkestre i izvedbe. Bili su to razgovori kojih se ne bi postidjeli ni profesori prestižnih glazbenih konzervatorija. Razgovori u kojima sam ja mogao biti samo publika, ako nisam bio zauzet kakvim drugim poslom.

To su godine kad Viktor biva u masovnim medijima tituliran kao „najveći hrvatski intelektualac“, ne bez utjecaja naše leksikografske redakcije. Naime stalan gost naše redakcije i revni suradnik enciklopedije bio je Marko Grčić, koji je unatoč odlasku u mirovinu još imao jak utjecaj na EPH-ove medije. Mislim da je osobno dosta pridonio stvaranju barnumskog nimbusa slave oko Žmegača. Ne zbog toga što Žmegač tu slavu nije zaslužio, nego što mnogi koji su to jednako tako zasluživali nisu ušli u fokus medijske pozornosti.I ja sam sam u nekoj mjeri pridonio približavanju Žmegača širim čitateljskim krugovima. Kako sam u to vrijeme usporedo s radom na „Književnoj enciklopediji“ bio vanjski urednik u Profilu, gdje sam uređivao ediciju „Velimir Visković bira za vas“ stalno sam nagovarao Žmegača da za mene napiše zbirku kraćih eseja, po mogućnosti ispovjednih, autobiografskih, namijenjenih široj publici. Bila bi to knjiga koja bi pokazala nasmijano lice ozbiljnog profesora koji piše samo duboke misaone knjige.Ideja mu se svidjela i godine 2010. donio mi je rukopis knjige „SMS eseji“.

Zanimljivo, u to doba Žmegač uopće nije imao mobitel i nije pisao SMS poruke. Ali napisao je zbirku zabavnih, kratkih eseja, crtica, vinjeta, glosa, u kojima se prisjećao različitih zgoda i ljudi iz svojega djetinjstva, ili pregnantno, humoristički govorio o nekim ozbiljnim pojmovima kojima je u drugim knjigama pristupao ozbiljno, analitički, filozofski.Knjiga je izvrsno odjeknula, sjajno se prodavala, dobila Kiklopa. Viktor je bio jako zadovoljan; ubrzo mi je donio još jednu, sličnu knjigu „Filozof igra nogomet“; nije doživjela baš uspjeh „SMS eseja“, ali je i ona bila hit. Godine 2014. došao je s novim rukopisom za mene „Europa puta deset“, zbirkom 10 eseja u kojima raspravlja o različitim pojmovima tijesno povezanim s idejom Evrope.

To i nije baš knjiga za široku publiku, ali bez obzira na to što nije bila ultimativni bestseler, drago mi je što sam je potpisao kao urednik.Godine 2015.prestao sam biti urednik u Profilu, književna enciklopedija je završena i objavljena, Zoran je prerano umro, Viktoru je ipak postalo prenaporno penjati se meni na drugi kat Leksa, nismo razvili naviku susretanja na drugim mjestima, tako su se naši susreti prorijedili.S udivljenjem sam pratio njegova djela koja su izlazila u Matici hrvatskoj, ali više mi se nije dalo pomno ih iščitavati.

Čini mi se kako je tu bilo ne samo neprijeporne erudicije nego dosta i evidentnog napora da se dokaže vitalnost misli i svestrana upućenost Velikog uma. Vjerojatno sam ja, iako 22 godine mlađi, više ostario od Viktora. O kojem napisah ove retke spontano s pomiješanim osjećajima: tuge, divljenja, ali i gorčine”, piše Velimir Visković.