U prostorijama Centra za obnovu kulture (COK) snimljeno je predavanje Robina Harrisa (na hrvatskom jeziku) povodom obljetnice smrti blaženika Alojzija Stepinca za kojega vlada opći konsenzus među hrvatskim katolicima da bi trebao postati i svetac jer je to definitivno zaslužio.

To je jedan od glavnih razloga zašto je Harris, koji je inače povjesničar i bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher, imao potrebu objasniti i dodatno naglasiti ulogu i značenje blaženog Alojzija Stepinca za Crkvu – i za Hrvatsku. Harris ističe velik dug koji svi Hrvati – katolici i nekatolici uključujući i posljednju generaciju mladih Hrvata koji znaju premalo o njemu – duguju Stepincu i njegovoj hrabrosti i vjernosti Katoličkoj crkvi koju je vodio. Bez Stepinčeva primjera, integriteta i žrtava vjerojatno ne bi bilo današnje demokratske i suverene Hrvatske.

Harris je inače dobitnik Reda Danice hrvatske 2008. i nagrade Andrija Buvina za iznimne zasluge u promicanju kršćanske kulture. Među njegovim se knjigama ističu: “Dubrovnik –  A History”, “The Conservatives – A History” i “Not for Turning – The Life of Margaret Thatcher”. Ta je knjiga bila na listi najprodavanijih knjiga Sunday Timesa. Knjigu “Stepinac – Njegov život i vrijeme” objavio je 2016. i upravo je kroz pisanje te knjige Harris stekao izniman uvid u život blaženika Stepinca. Harris je jedan od rijetkih izvornih govornika engleskog s izvrsnim znanjem hrvatskog koji je pročitao sve prijašnje pisane materijale i istražio sve dokumente povezane sa Stepincem koji se čuvaju u arhivima Velike Britanije i SAD-a. Također je istražio materijale o Stepinčevim odnosima s NDH i komunističkom partijom u Hrvatskom državnom arhvu iskoristivši navlastito opsežan „Dosje Stepinac“ OZNA-e/UDBA-e i druga izvješća tajne policije. Zbog toga je Harris bez imalo sumnje najbolji strani poznavatelj ove tematike.

U ovom predavanju možete doživjeti britki stil izričaja koji inače imaju vrhunski britanski povjesničari kada obrađuju određenu temu. Predavanje odmah započinje i objašnjenjem razloga smrti blaženika Stepinca koja se dugo krila za vrijeme komunističkog vremena što Stepinca čini i mučenikom, ne samo za Crkvu nego i za Hrvatsku.

Dovodi se i u pitanje sporost kanonizacije blaženika Stepinca gdje izlagač ističe kao problem kontinuiranu orkestriranu kampanju Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) i kako se manifestira. Jako je dobro podsjetiti se tih trenutaka koji su se dogodili i koji još traju.

Harris kaže “Njegova je vjernost Crkvi, katoličkom nauku i papi bila bezuvjetna“ i time naglašava blaženikovu postojanost kroz sva teška vremena kroz koja je prolazio. Autor naglašava da je i u tim vremenima blaženik Stepinac uvijek do kraja činio dobro – brinuo o Crkvi osnivajući nove župe, spašavao Židove i sve koji su bili u opasnosti i kontinuirano se opirao svakoj vrsti pritiska i manipulacije bilo od karađorđevićevskog režima, ustaškog režima ili jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima. Harris kasnije u predavanju prolazi i kroz cijelu karijeru i život blaženika Stepinca od vojne službe u Prvom svjetskom ratu do kardinalskog šešira.

Harris govori i o odnosima koje je blaženik Stepinac imao s dr. Antom Pavelićem i Josipom Brozom Titom i kako su se oni konkretno odvijali u tim teškim vremenima. Zanimljivo je vidjeti kako je blaženik Stepinac i pred komunističkim sudom, na kojemu mu je prijetila i smrt, i do kraja života ustrajao u tvrdnji da Hrvati imaju pravo na vlastitu državu.

Na kraju Harris završava ovim citatom: “Hrvatska sve ovo duguje Stepincu i Katoličkoj crkvi – kojoj je Stepinac služio, koju je ljubio i za koju je dao život – i koja će ga – ako Bog htjedne – prije ili kasnije moći štovati, zajedno s cijelim svijetom, kao novog kanoniziranog sveca Hrvata.“

U nastavku donosimo transkript predavanja Robina Harrisa.

Mnoštvu elemenata katoličkog kršćanstva koje nekršćani i mnogi nekatolici smatraju nerazumljivima pripada i katoličko slavljenje – ne samo spominjanje nego upravo slavljenje – mučeništva naših svetaca. Od najranijih se vremena smrt mučenika u Crkvi opisuje kao dies natalis, odnosno njegov ili njezin rođendan. Trenutak u kojemu mučenikova tegobna patnja postane preteška za njegovo tijelo označuje ujedno i njegov slavni i radosni rođendan uNebu.

Ovdje ću govoriti o blaženom Alojziju Stepincu, kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu, čiji se dies natalis zbio desetog veljače tisuću devetsto šezdesete, a koji je prije smrti također iskusio patnju duha i duše, kao i teške, dugotrajne, klinički neobrađene i neublažene bolove. Na beatifikaciji, trećeg listopada tisuću devetsto devedeset osme, papa sveti Ivan Pavao Drugi opisao je Stepnica kao mučenika premda mu (prema papinim riječima) „u strogom smislu riječi nije prolivena krv… Njegovu je smrt prouzročila dugotrajna patnja koju je iskusio.“

Zapravo postoje uvjerljivi dokazi da je ubijen po nalogu komunističkih vlasti Jugoslavije i da je njegova rijetka bolest krvi – Polycythaemia Rubra Vera, pogibeljna umnožba crvenih krvnih stanica – posljedica ozračenja iz susjedne čuvareve ćelije za vrijeme njegova utamničenja u Lepoglavi. U svakom slučaju, Stepinac je preminuo od materijalnih uvjeta u koje je doveden nakon montiranog sudskog procesa, a sve je to pretrpio zbog okorjele mržnje komunista prema njemu i prema katoličkoj vjeri – fraza je in odium fidei.

Osim toga, Stepinac je u neku ruku i mučenik za Hrvatsku. Ova predodžba nije široko rasprostranjena među današnjim Hrvatima, a svakako bi to trebala biti. Bez njegove snage, svjedočenja, primjera i vodstva, Katolička bi crkva u Hrvatskoj bila podrivena, postala bi popustljiva, te bi potonula, a time bi i povijesni identitet hrvatske nacije bio strahovito oslabljen. Stanovnici Jugoslavije bi nesumnjivo povratili osobne slobode koje su izgubili pod komunizmom nakon što se sustav urušio tisuću devetsto osamdeset devete, ali bi čvrsti temelj identiteta Hrvatske i osnova hrvatske državnosti bili ostali sakriveni i izgubljeni u ruševinama kompromisa i kolaboracije.

Čini se da su danas neki veoma plahi kada treba govoriti o Stepincu. Možda su zabrinuti da će se time zamjeriti papi Franji ili nekim istaknutim vatikanskim službenicima. Raširen je osjećaj – među javno poznatim vjernicima koje bismo mogli nazvati profesionalnim katoličkim laicima – da je Stepinac previše kontroverzan. Govoriti o njemu i njegovu slučaju drži se „ne-ekumenskim“ – drugačije rečeno, to smeta Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a potencijalno može smetati i važnijoj Ruskoj pravoslavnoj crkvi (kao i samom Vatikanu, naravno).

U stvarnosti je veoma lako smetati SPC-u, ako ste kojim slučajem Hrvat i katolik. Zapravo ne trebate ništa učiniti. Jedino što se od vas očekuje je da se neprestance ispričavate – u suprotnom ste revizionist ili netko još gori.

Razmotrimo što se dogodilo u Stepinčevu slučaju.

Stepinac je tisuću devetsto devedeset i osme kao što sam spomenuo bio proglašen blaženim. To je smetalo SPC-u, ali su se pomirili s time.

Zašto i ne? Katolička crkva nikada nije pokušala spriječiti nijednu kanonizaciju SPC-a. SPC je dvije tisuće treće svetim proglasila episkopa Nikolaja Velimirovića, glasovitog i nepatvorenog antisemita, a od katolika se nije mogao čuti ni tih jecaj u znak osporavanja.

Obilje svjedočanstava o Stepinčevim junačkim krepostima pomno je prikupio njegov postulator, monsinjor Juraj Batelja. Sav je materijal podrobno pregledan i ovjerovljen u Rimu.

Kardinal D’Amato, pročelnik Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, govorio je dvije tisuće četrnaeste o skorašnjoj odluci u postupku kanonizacije. Krajem dvije tisuće petnaeste je potvrđeno i čudo potrebno za kanonizaciju.

Međutim, u tom je razdoblju patrijarh Irenej pisao papi Franji izrazivši svoj prosvjed zbog Stepinčeva ponašanja za Drugog svjetskog rata. Papa je tada ustuknuo od proglašenja Stepinca svetim i imenovao vatikansko povjerenstvo katoličkih i pravoslavnih biskupa te stručnjaka koje je zajednički obradilo sve optužbe tijekom dvije tisuće šesnaeste. Izvještaj je podnesen u lipnju dvije tisuće sedamnaeste.

Sastavljen je niz članaka, a sve sadržajne i važne sastavila je katolička strana kao odgovor na optužbe. Ti su članci podrobno obradili uvjete koji su prevladavali za vrijeme okupacije od Sila osovine i istaknuli oduševljenu suradnju biskupskog vodstva SPC-a s nacistima. Njihova je suradnja bila kudikamo opsežnija i dublja od one za koju se optužuje katolička hijerarhija. Sadržaj članaka je bio potisnut i još je uvijek nedostupan. Ne može se pročitati – ja ga mogu čitati jer posjedujem primjerak, ali ne posjedujem pravo tiskanja.

Razlog je potiskivanju, pretpostavljam, što bi se time prepriječio put ekumenizmu. Dvije su se zanimljive stvari dogodile otada.

S jedne je strane bivši zagrebački metropolit i današnji patrijarh SPC-a Porfirije javno djelovao i intervenirao protiv stabilnosti Crne Gore i njezine autokefalne – to je državne ili „narodne“ – crkve, a time i neizbježno poticao nasilje. S druge je strane moskovski patrijarh Kiril javno podržao i ohrabrio brutalan, krvavi rat koji je Putin pokrenuo u Ukrajini. Valja se zapitati je li ekumenizam s pravoslavcima dovoljno valjan razlog da se odbije kanonizacija čovjeka kojeg su najdublje istrage ocijenile svetim.

Kampanja za diskreditaciju Stepinca još uvijek traje. Otvaranje arhiva pape Pija Dvanaestog otvorilo je širom vrata srpskim istraživačima i zato omogučilo njihovim medijski dobro povezani petokolonašima među Hrvatima da otkriju dokumente koji se mogu prikazati kao novi štetni dokazi. Neki su već isplivali na površinu. Sigurno će ih se još pojaviti. S druge strane, Hrvatski očito ne pronalaze ni vremena ni razloga da odu u Rim i sami provedu istraživanja.

To međutim ne iznenađuje, kada uzmemo u obzir da Hrvatska trenutno nema ni veleposlanika pri Svetoj stolici da zastupa njene interese – zbog unutarnjopolitičkih i u biti irelevantnih razmirica.

Toliko o svemu tome…

Moja glavna tema nije Stepinčeva duhovna vrijednost, ali svatko tko pročita njegov životopis otvorena uma i s predznanjem o katoličkom nauku o vrlinama – povrh svega bogoslovne kreposti vjere, nade i ljubavi – bit će nadahnut veličinom Stepinčeva kršćanskog značaja.

Svaki katolik koji vojuje na polju kreposti, čak i onaj kojem to lako polazi od ruke, ostat će pod dojmom Stepinčeve čistoće i asketizma.

Od ranih je godina do zadnjeg trenutka života njegovao gorljivu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Prednjačio je u promidžbi i uređenju Marije Bistrice u službi hrvatskog nacionalnog svetišta – hodočastio je onamo svake godine od tisuću devetsto trideset pete do tisuću devetsto četrdeset pete.

Njegova je vjernost Crkvi, katoličkom nauku i papi bila bezuvjetna. Veoma je teško trpio zbog toga.

I katolici se i nekatolici podjednako dive njegovom energetičnom dobrotvorstvu – na primjer, njegovu uređenju zagrebačkog Caritasa za siromašne u vremenu gospodarske krize – tisuću devetsto dvadeset devete do tisuću devetsto trideset i treće.

Njegovo djelovanje u korist Židova koji su tisuću devetsto trideset i osme istjerani iz Austrije i Čehoslovačke bilo je domišljato i aktivno – kao što ću opisati. Njegovo štićenje Židova u NDH bilo je još domišljatije i aktivnije – i to ću opisati.

Kada se uzme u obzir sve što je pretrpio, po mome mišljenju je Stepinčeva najizuzetnija osobina njegova sposobnost da oprosti onima protiv čije se ideologije borio i koji su ga zbog toga progonili.

Sačuvan je podroban prikaz nadbiskupovih misli, riječi i djela u dnevniku Josipa Vranekovića, župnog svećenika u Krašiću, gdje je Stepinac zatočen od tisuću devetsto pedeset i prve do tisuću devetsto šezdesete. Opetovano je inzistirao na potrebi da se oprosti svojim neprijateljima, uključujući i onima koji su ga špijunirali i izdavali. Kada je čuo za tiraninovu smrt, smjesta se pomolio za Staljinovu dušu.

Dopustite mi da kažem nešto o Stepinčevu karakteru.

Bio je veoma obrazovan i načitan, ali nije bio intelektualac. Bio je pametan, ali ne i originalan. Njegove su propovijedi vrijedne, ali nisu uzbudljive.

Bio je doduše veoma neobičan zagrebački nadbiskup.

Borio se u Prvom svjetskom ratu, vidio je ubijanje, bio je uhvaćen i zatvoren kao ratni zarobljenik.

Za razliku od gotovo svih svojih prethodnika, nije bio plemićkoga roda. Bio je čvrsta seljačkoga podrijetla. Njegova je obitelj pripadala prepoznatljivom, dobrostojećem staležu zemljoradničkih zemljovlasnika koji je posve iščeznuo u današnjem vremenu, a na kojem se zasnivao temelj stabilnosti srednje Europe.

Alojzije je bio veoma mlad kada je postavljen za biskupa (koadjutor s pravom sukcesije na nadbiskupsku stolicu Zagreba). Imao je trideset i četiri godine što je niže od kanonima propisane dobi te je stoga morao dobiti dozvolu iz Rima.

Bio je pun žestine.

Bio je radikalan. Pokojni mi je Ivo Banac jednom rekao da je bio “scary”, odnosno da je izazivao nespokoj. Siguran sam da je bio takav. Plašio je sve one koje su željeli miran i lagodan život.

To je uzrokovalo napetosti s bogatim kanonicima katedralnog Kaptola u tridesetim i pedesetim godinama – doduše zbog različitih razloga. U prvom su razdoblju pojedini kanonici smatrali da se ne bi trebalo razbacivati novcem pri osnivanju novih župa. U drugom su razdoblju mislili da bi se mogli dogovoriti s komunistima oko otvorenih pitanja u namjeri da zaštite svoje kurije. Stepinac nije htio ni čuti za to.

Pokrenuo je stvaranje novih župa kako bi odgovorio naglom rastu stanovništva u Zagrebu. Početnim peterima župama dodao je s vremenom četrnaest novih tako da je većinu današnjih zagrebačkih župa osnovao Stepinac.

Ovakva njegova djelatnost dovela ga je u probleme s komunistima koji su pridobivali na svoju stranu industrijski radnički stalež. Osnivanje župe sv. Josipa u radničkoj četvrti Trešnjevka smatrano je provokacijom. Stepinac je tu u propovijedi napao Marxa i postavio sv. Josipa za uzor radnicima. Tako je od tridesetih navukao na sebe suparništvo i neprijateljstvo komunističke partije.

U tridesetim su se godinama pojavile dvije važne političke enciklike Pija Jedanaestog, obje iz ožujka 1937, a koje su važan dio Stepinčeve priče.

Mit Brennender Sorge je osudila nacionalsocijalizam.

Divini Redemptoris je osudila ateistički boljševizam.

Dvostruko odbacivanje neljudskog, štoviše protuljudskog, totalitarizma bila je osnova Stepinčeva političkog nazora u godinama koje su uslijedile. Nije ga zanimala politika i pokušavao je sebe i svoje svećenike držati podalje od nje, a to mu nije uspjevalo. Bilo kako bilo, u svakom je trenutku znao što neupitno odbacuje.

Ranije sam spomenuo Stepinčevu važnost kao Hrvata. Prezrivu opasku predsjednika Françoisa Mitterranda, koja je kasnije postala naslov knjige Alaina Finkelkrauta „Comment peut-on être Croate?“ („Kako se uopće može biti Hrvat?“), sažima problem s kojim se hrvaju moderni Hrvati u nastojanju da potvrde vlastiti identitet.

Hrvati su se našli pred izazovom ponovnog stjecanja i uspostave kontinuiteta s povijesnim hrvatskim identitetom koji je postojao prije fašizma i komunizma. Trebao im je temelj za samopoštovanje i samopouzdanje. U jednu je ruku, hrvatski domovinski rat postigao taj cilj – doduše uz strahovitu cijenu. Gledajući pobliže na iskustva s totalitarizmima možemo ustvrditi da Stepinac igra posebnu ulogu.

Stepinac Hrvatima pokazuje način – spomenimo se da „martyr“ (odnosno mučenik) na grčkom doslovno znači „svjedok“ – način promatranja događaja očima domoljubnog Hrvata koji je u svakom trenutku života želio činiti ono što je pravedno, dobro i milostivo.

Imao je posla s trima veoma neugodnim režimima. Sa svakim se ponašao i odnosio uzorno – s prvom Jugoslavijom od tisuću devetsto osamnaeste do tisuću devetsto četrdeset i prve; zatim s NDH od tisuću devetsto četrdeset i prve do tisuću devetsto četrdeset i pete; te naposljetku s komunističkom Jugoslavijom od tisuću devetsto četrdeset i pete do svoje smrti tisuću devetsto šezdesete.

Ukratko ću se pozabaviti sa svakim od ovih režima, pokušat ću rasvijetliti neke nesporazume i usput pobiti neke laži.

Stepinac je odabran za pomoćnog biskupa s pravom nasljeđivanja tisuću devetsto trideset i četvrte zato što je bio jedini kandidat koji je bio prihvatljiv istovremeno Vatikanu i kralju Aleksandru. Držalo se da je pouzdan Jugoslaven jer je bio solunski dobrovoljac – odnosno borio se, premda su neprijateljstva već bila dokončana, na jugoslavenskoj strani na kraju Prvog svjetskog rata.

Katolička je crkva u početku s ushitom i pomalo naivno bila za novu Jugoslaviju. Stav se ubrzo promijenio nakon ubojstva hrvatskoga vodstva tisuću devetsto dvadeset i osme u beogradskoj skupštini, a osobito nakon odbijanja beogradske skupštine – pod pritiskom SPC-a – da tisuću devetsto trideset i sedme potvrdio konkordat s Vatikanom. Prva je Jugoslavija do krhkog postignuća hrvatske autonomije u Banovini Hrvatskoj tisuću devetsto trideset i devete u svojoj suštini bila Velika Srbija prerušena u krinku federalnih državnih institucija. Zloporabe su bile mnogobrojne i nepodnošljive. Državni udar da se zbaci jugoslavenski knez i namjesnik Pavle imao je prema vani povod u pristupu Trojnom paktu sa Silama osovine, a unutrašnju svrhu u rušenju novog konfederacijskog uređenja države.

Stepinac je – kao i većina Hrvata – pozdravio raspad Jugoslavije i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske u travnju tisuću devetsto četrdeset i prve. Naredio je da se izvede Te Deum u čast tom događaju. Nikada nije požalio ili se pokajao zbog toga, a na svome je suđenju i do kraja života ustrajao u tvrdnji da Hrvati imaju pravo na vlastitu državu.

No, Stepinac je uvijek bio suparnik nacista, a i oni su općenito sumnjali u njega, kao i novi vladar, Ante Pavelić, poglavnik i vođa Ustaša – hrvatskog fašističkog pokreta.

Gestapo u Gratzu ga je već otprije opisao kao „protunjemačkog – deutschfeindlich“ zbog njegovih pokušaja da spasi Židove.

Pavelić se žalio na Stepinčev stav i pristup na svojem prvom sastanku s Hitlerom.

Stepinac je imao hladne, ali formalno uljudne odnose s Poglavnikom. Njihov je prvi sastanak trajao samo četvrt sata. Na sastanku je Stepinac pitao Pavelića je li bio povezan s atentatom na kralja Aleksandra tisuću devetsto trideset i četvrte. Pavelić je vjerojatno pitanje smatrao naivnim i slagao rekavši da nije imao veze s tim.

Tri tjedna nakon proglašenja nove države, Stepinac je Paveliću uputio snažno prosvjedno pismo zbog ubojstva dvjesto šezdeset Srba u Glini.

Nastavio je pisati prosvjedna pisma. Na početku je čini se vjerovao da i sam Pavelić želi zaustaviti ubijanje koje je prouzročilo sveopći srpski ustanak u ljeto tisuću devetsto četrdeset i prve.

Stepinac je uskoro postao još otvoreniji u javnoj kritici. Ove su kritike izrečene u obliku propovijedi za velike blagdane. Katolički je tisak bio veoma cenzuriran, ali su velike propovijedi privlačile ogromne mase ljudi. Stepinčeve su propovijedi prenosili Radio Vatikan i zapadne radijske kuće, te su se tiskale u zapadnim novinama. Evo izvatka iz propovijedi na blagdan Krista Kralja, dvadeset petog listopada tisuću devetsto četrdeset i druge, u kojoj se obrušava na rasistički nauk:

EXTRACT A

Politika NDH o ubijanju Srba bila je njihova vlastita – iskaz pretjeranog hrvatskog nacionalizma i osveta. Politika ubijanja Roma je vjerojatno posuđena od nacionalsocijalizma, ali je provođena u skladu s vlastitim domaćim pobudama i sklonostima. Politika likvidacije Židova je međutim bila zahtjev Trećeg Reicha, a osobito Himmlera. Ustaše su je preuzele i iskoristile prigodu da preotmu imovinu Židova, ali je stalno bilo potrebno poticati vlasti NDH da je nastave revno provoditi.

Katolička crkva u Hrvatskoj je bila u sukobu s židovskim intelektualcima. Neki su od njih bili slobodni zidari. Židovski su liječnici bili spremni izvoditi pobačaje. No za razliku od Srbije gdje je Pravoslavna crkva – poput ostalih pravoslavnih crkava – davala oduška antisemitizmu, Katolička crkva u Hrvatskoj nije bila antisemitska. Važno je i često zaboravljeno da je njemačko vojno zapovjedništvo moglo prijaviti da je Srbija slobodna od Židova – judenfrei – godinu dana prije nego što su posljednji Židovi nakon posjeta Himmlera uhvaćeni u Hrvatskoj.

Stepinac je osobno imao dobre odnose s Židovima. Dočekao ih je tisuću devetsto trideset i osme na zagrebačkom kolodvoru kada su bježali iz Austrije i Čehoslovačke. Pomogao je židovskoj zajednici da dobiju isprave kako bi mogli otići u sigurnije zemlje. Na zahtjev Židova koji su mu dolazili je obavljao privatna krštenja kako bi mogli tražiti – ili pokušati tražiti – pravnu zaštitu koja se pružala obraćenicima.

Tvrdoglavim odbijanjem da umukne i nabadanjem na nos Paveliću dvoličnosti Ustaša zato što je izvjestan broj među njima – Pavelićeva je žena bila polužidovka – bio oženjen Židovkama, Stepinac je spasio od likvidacije Židove koji su bili vjenčani s nežidovima.

Bio je osobito blizak s glavnim zagrebačkim rabinom, Miroslavom Šalomom Freibergeru. Na njegovu molbu je intervenirao da se evakuiraju židovska djeca. Nadbiskup je organizirao prijevoz rezidenata židovskog staračkog doma i tajno ih smjestio u svoju ljetnu rezidenciju do kraja rata spasivši ih tako od slanja u Auschwitz. Kada je u svibnju tisuću devetsto četrdeset i treće došla zapovijed za posljednje sakupljanje Židova, Stepinac je ponudio Freibergeru i njegovoj obitelji smještaj u nadbiskupskoj palači. Glavni je rabin odbio odlučivši da mora slijediti svoj narod u Auschwitz. Židovska je zajednica povjerila svoju knjižnicu na čuvanje nadbiskupiji koja ju je nakon rata vratila netaknutu. Esther Gitman, povjesničarka koja je istraživala spašavanje Židova u NDH koja je i sama preživjela holokaust, napisala je u svojoj knjizi o ovoj temi:

“Za mojih putovanja po zemljama bivše Jugoslavije, po Izraelu i Sjedinjenim Državama, ime na koje sam najčešće nailazila u svojih sedamdeset i dva svjedočenja bilo je ono nadbiskupa Stepinca“.

Na montiranom sudskom procesu protiv Stepinca tisuću devetsto četrdeset i šeste nije bilo ni spomena Židova, što nije iznenađujuće, pa stoga nisu iznesene i nikakve činjenice. Čak štoviše Židovski su svjedoci bili savjetovani od stepinčevog odvjetnika da ne dolaze zbog rizika. Srbi koji su bili voljni svjedočiti za njega su sprječavani prijetnjama i drugim opstrukcijama.

Jedna od glavnih optužbi protiv Stepinca i Katoličke crkve tiče se prisilnih prelazaka pravoslavnih Srba na katoličku vjeru. Ovo treba raščistiti jer se, kad se sve zbroji i oduzme, radi o besmislici.

NDH je provodila politiku dogovorenu s Hitlerom da premjesti velik dio srpske populacije iz Hrvatske u Srbiju koje bi zamijenili Slovenci dovedeni iz Slovenije koju je anektirala Njemačka. Pod okriljem ovakve politike su ustaške skupine – moguće i bez Pavelićeva odobrenja, ali znajući da neće odgovarati – terorizirale i ubile mnoštvo hrvatskih Srba. To je prouzročilo ustanak i jačanje srpskih četničkih skupina koje su se već povezale pod neformalnim vodstvom Draže Mihajlovića i koje su ubijale i pljačkale Hrvate i muslimane s ciljem ostvarenja etnički čiste Velike Srbije. U međuvremenu se i u potpunoj tajnosti odvijao proces masovne likvidacije. Za to je znao je samo malen broj ustaša predvođen Pavelićem i Maksom Luburićem – u jasenovačkom logoru i na drugim lokacijama.

Kada je u prvoj fazi propala deportacija Srba, NDH je pokušavala umiriti preostalo stanovništvo. Dio je ovog procesa prije posljednje faze bilo i stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve kojoj su lojalni pravoslavni hrvatski Srbi mogli pristupiti, a dogodio se i kratak period u kojem su mnogi Srbi pokušali primiti katoličku vjeroispovijest u nadi da će tako spasiti svoje živote jer se katolički identitet smatrao dokazom privrženosti hrvatskoj državi.

Vlasti NDH su to poticale kraće vrijeme šaljući svećenike misionare s uputama sekularnih vlasti da obave tražene vjerske prelaze. Tisuće Srba su iskoristile prigodu.

Kao što je Stepinac istaknuo na svome sudskom procesu, to nije bilo „prekrštavanje“ – što su komunisti neprestano tvrdili. Katolička crkva priznaje pravoslavno krštenje. Katolička je crkva bila sklona, barem u ono doba, privesti šizmatike – kakvim smatra pravoslavce – u puno jedinstvo Crkve. No, ni Pio Dvanaesti ni Stepinac – koji je u svakom trenutku održavao prepisku s papom i neprestance uživao njegovu podršku – nisu željeli neiskrena obraćenja. Shodno tome a slijedeći kanonsko pravo, biskupi su javno inzistirali na potpunom procesu i katehetičkoj uputi, te na dokazu iskrene namjere da se postane katolik prije dopuštanja pravoslavcima (ili Židovima) da pristupe Katoličkoj crkvi.

Katolički su biskupi javno odbijali pokušaje vlasti NDH da se umiješaju u proces i odbijali su djelovanje neodobrenih misionara. Molbe za prelaskom su dolazile od samih Srba. Tragično je međutim da im to često nije spašavalo živote. Ustaške su skupine dolazile i ubijale neovisno o vjerskom prelasku. Komunistička je propaganda od ovog pitanja napravila veliki skandal koji još uvijek ljudi koji ne poznaju činjenice često spominju kao dokaz o netoleranciji Katoličke crkve.

Zapravo je Stepinac osobno držao drugačiju liniju – što nije priznao na sudu. Premda mu je to moglo pomoći u postupku, čvrsto se držao kanonskoga prava koje je prekršio time što je – kako smo već rekli – krstio Židove koji su ga to molili zato da se spase. Jednako je tako poslao povjerljive upute svećenicima svoje nadbiskupije u vezi sa Srbima (i Židovima). Original je izgubljen, ali nema sumnje u autentičnost teksta, koji govori:

B.

Kao treće se moraju spomenuti Stepinčeve intervencije prema vlastima NDH u ime onih koji su bili pred progonom i ubijanjem. Zalagao se za Židove, Srbe, komuniste, taoce u njemačkom zatvoreništvu, pravoslavne klerike koje su Ustaše uhitile, slobodne zidare, žene, djecu, hrvatske vojnike koji su bili osuđeni na smrt i slovenske svećenike u logorima. Služio se institucijama Crkve, osobito Caritasa, da spasi i smjesti tisuće srpske djece u hrvatske obitelji. Svoj je vrt pretvorio u njihovo sklonište. Njegova ih je palača krila. Njegov je ljetnikovac bio zaklon starijim Židovima i židovskoj djeci.

Nadbiskupija je za potrebe obrane na suđenju sakupila popis njegovih intervencija, a radi se samo o manjem dijelu ukupnih intervencija. Popis sadrži više od dvjesto stranica s imenima i datumima.

Sada ćemo se vratiti na sudski proces i na pokušaj da se uništi ugled Stepnica i Crkve.

Treba odmah istaknuti da je službeni sudski izvještaj krivotvoren. Nedostaju mu Stepinčeva riječ obrane kao i ona njegova odvjetnika. Osim toga, nedostaje činjenica iz postupka da je zanijekao svoje autorstvo krivotvorenog dokumenta koji su mu pripisivali u postupku. Također su nestali za tužiteljstvo porazni iskazi nekolicine svjedoka obrane. Mogu se pronaći sada u prijepisu u Hrvatskom državnom arhivu.

Kada su partizani ušli u Zagreb, u utorak osmog svibnja, Stepinac je ostao. Postoje naznake da Tito koji ga mrzio je odlučio na mjestu ubiti, ali da su ga uvjerili da to ne čini. U svakom slučaju je takav Stepinčev potez bio veoma riskantan.

Prvotna smaknuća „kolaboracionista“ na kraju svibnja uključivala su druge vodeće klerike – biskupa Poppa, poglavara Luterana, Ismeta Muftića, zagrebačkog muftiju, vodstvo Hrvatske pravoslavne crkve i desetoricu katoličkih svećenika i dvije časne sestre.

Prema Stepincu su postupali veoma pažljivo. Pozivan je na partizanske proslave, vojne povorke – no doskora je odustao zgrožen svim ostalim događajima kojima je svjedočio.

Sve ovo navodim da istaknem kako isprva nije bio smatran ratnim zločincem.

Stvari su se promijenile. Njegovo prvo uhićenje i ispitivanje dogodilo se sedamnaestog svibnja tisuću devetsto četrdeset i pete. Bilo je to ispipavanje koje bismo danas nazvali „lov u mutnom“. Ispitivači su se osjećali frustrirano i bili su odlučni pronaći više materijalnih dokaza.

U međuvremenu se Tito susreo s vodstvom zagrebačke nadbiskupije u nadi da ih pridobije za plan stvaranja suradljive, filokomunističke Crkve.

Ovi su planovi bili nerazrađeni. Svakako mu je imponirao autokefalni model Pravoslavne crkve. Rekao je da želi „Crkvu s izraženijim nacionalnim karakterom“. Tito je tvrdio da to govori kao „katolik i Hrvat“. Bila je to tipična Titova laž, a riječ katolik je kasnije izbrisana iz izvještaja.

Tito je imao samo jedan razgovor sa Stepincem. Na njemu ga je Stepinac molio da razgovora i traži potporu od nekomunista. Tito je pak turobno govorio o pravdi. Nisu se više nikada sreli.

Sustavni se progon Katoličke crkve, usprkos obećanjima od vlasti, nastavio. Stepinčevi prosvjedi i pisma ostali su neodgovoreni, a prigovori su s prezirom odbijani.

Velika se promjena prema njemu dogodila nakon događaja u kojem su na njegovo inzistiranje katolički biskupi u rujnu izdali snažan i obuhvatan napad na zloporabe i umorstva koja je odobrio novi režim. Bilo je ubijeno nekoliko stotina katoličkih svećenika, sjemeništaraca i redovnika. Mnogi su dospjeli u zatvore. Crkvena imovina je bila konfiscirana, a crkvene institucije (uključujući Caritas) su potisnute, sjemeništa nisu mogla djelovati, katolički tisak je ugašen, raspela su izbačena iz škola, podučavala se ateistička propaganda.

Pastoralno je pismo bilo posljednje potpuno slobodno očitovanje Katoličke crkve u komunističkoj Jugoslaviji sve do raspada države. Ono završava ovako:

Stepinac je shvaćao da će posljedice biti teške, ali nikada nije požalio zbog onoga što je učinio.

Automobil mu je bio kamenovan.

Bio je praktično onemogućen da napusti Kaptol.

Nadbiskup je uvršten u zamršenu urotu povezanu s povratkom šefa ustaške tajne policije, Eriha Lisaka. Stepinčevo je ime dodano u sudski proces različitim ustašama, franjevcima i Stepinčevom tajniku. Uhićen je u pet i trideset ujutro u četvrtak osamnaestog rujna kada se pripremao za misu.

Treba istaknuti neke važne elemente u vezi sa sudskim procesom.

Bilo je pet točaka optužbe. Prva, pomaganje okupatorima. Druga, tzv. prisilna pokrštavanja – koja sam već obradio. Treća da je Stepinac bio vojni vikar u oružanim snagama NDH. To se je radilo o pukoj formalnosti. Biskupi su molili da ga se postavi za vikara katolicima koji su služili u jugoslavenskim oružanim snagama zato što su vojnici trebali svećenike za ispovijed. Također je tako bio – neslužbeno – sine titulo – vojni vikar i pod NDH. U svakom slučaju, Pavelić, a ne Stepinac, je zaista postavljao ustaške vojne kapelane. Četvrta je optužba bila podrška NDH. Konačno je bila optužba za neprijateljsku propagandu – koja je uzevši u obzir Stepinčevu odbojnost prema komunizmu jedina imala nekog temelja u stvarnosti.

Suđenje nije sadržavalo stvarni sudski postupak, odnosno imalo ga je samo formalno – nije postojala mogućnost da optuženik bude proglašen nevinim, a sama svrha suđenja je bila očigledno politička.

Svime je upravljala politička logika. Slučaj je pokrenut kao protuteža kojom se smirivalo srpsko javno mnijenje nakon osude četničkog vođe Draže Mihajlovića u lipnju tisuću devetsto četrdeset i šeste. Budući da je Pavelić pobjegao, Stepinac je bio najuglednija hrvatska protužrtva.

Stepinčeva eliminacija i diskreditacija imala je za svrhu uklanjanja prepreka stvaranju poslušne Katoličke crkve. Tito je to razumio, a sve je to još jasnije shvaćao monsinjor Svetozar Ritig koji je maršala savjetovao o tim pitanjima.

Tu nema mjesta iznenađenju. Budući da su bili totalitaristi, komunisti su bili odlučni uspostaviti totalnu kontrolu nad svim institucijama u društvu. Najvažnija nezavisna institucija u Hrvatskoj nakon podrivanja, sloma i iščeznuća Hrvatske seljačke stranke bila je Katolička crkva. SPC je, u opreci s time i uz par iznimaka, ubrzo postala poslušna. Dogovor o suradnji je simbolično potvrđen povratkom iz inozemstva u Srbiju patrijarha Gavrila u studenom tisuću devetsto četrdeset šeste. Otada nadalje SPC i beogradski komunisti su na istoj liniji u vezi Stepinca, Katoličke crkve i Pija Dvanaestog. I dan danas je tako.

Suđenje je imalo i vanjskopolitičku dimenziju.

Za uzor je imalo sovjetske montirane sudske postupke – sovjetska je umiješanost u planiranje procesa vjerojatna u ovom razdoblju.

Rani primjer takvih postupaka protiv vodećih katoličkih prelata – premda ne i prvi – onaj je protiv kardinala Josyfa Slipyja, poglavara Grkokatoličke crkve u Ukrajini iz tisuću devetsto četrdeset i pete.

Kardinal Josef Beran, nadbiskup Praga, iskusio je tisuću devetsto četrdeset i devete istu sudbinu.

Kardinal József Mindszenty, primas Mađarske i nadbiskup Ostrogona, doživio je iste godine osobito okrutan montirani sudski postupak.

Stepinčevo suđenje i popratna propaganda moraju se također razumjeti u svjetlu dugogodišnjeg programa širenja kleveta protiv Pija Dvanaestog. I još jednom, i dalje se radi o istom fenomenu. Ovakav je narativ ponovno preuzet u knjizi Hitlerov papa Johna Cornwella a koja se snažno oslanja na Šutnju Pija Dvanaestog Carla Falconija iz tisuću devetsto šezdeset i pete.

Falconijeva obrada Hrvatske, radi koje je surađivao s UDB-om kako pokazuju sada dostupni dokumenti, zauzima trećinu njegove knjige.

Suđenje nije bilo toliko okrutno kao Mindszentyevo, ali nije bilo ništa manje namješteno protiv optuženika.

Važni – i dan danas navođeni – falsifikat bio je velik dio te prevare – navodni izvještaj koji je Stepinac napisao Piju Dvanaestom osamnaestog svibnja tisuću devetsto četrdeset i treće u kojemu brani vladu NDH i izražava zadovoljstvo zbog masovnih prelazaka Srba na katoličanstvo.

Svjedoci koje je obrana željela pozvati bili su spriječeni voljom tužitelja Jakova Blaževića. Predstavljanje pisanih svjedočanstava je također bilo spriječeno. Dokumenti koji na to ukazuju, na kojima je tužitelj crvenim označio „da“ i „ne“, mogu se pronaći danas u Stepinčevu muzeju u Zagrebu.

Obrana je pozvala trideset i sedam svjedoka, bilo je dopušteno dvadeset i dva, a pojavilo se samo osam – od kojih je jedan istjeran. Druge su prekidali i rugali im se.

Na kraju je Stepinac osuđen na šesnaest godina strogog zatvora.

Poslali su ga u kaznionicu u Lepoglavi. Nisu ga mučili, ali je vrlo vjerojatno bio otrovan. Službeno izvješće nakon obdukcije je očigledno nepouzdano. Tijelo mu je pod sumnjivim okolnostima uništeno kiselinom, umjesto da je balzamirano. Srce, koje je katolički kirurg potajno odstranio kao relikviju, UDBA je otela i spalila – vjerojatno da sakriju tragove trovanja. Na kemijskom odsjeku Sveučilišta La Sapienza u Rimu tisuću devetsto devedeset i šeste pregledani su neki tjelesni ostaci prije beatifikacije te su otkriveni tragovi kadmija, arsena i kroma koji nisu trebali biti prisutni u normalnim okolnostima što ukazuje na vjerojatno ozračenje.

U Lepoglavi je Stepinac odslužio pet godina robije, a potom je pušten tisuću devetsto pedeset i prve – pod pritiskom SAD-a.

Otada je živio u kućnom pritvoru u župnoj kući u svome rodnom Krašiću.

Uvjeti su se pogoršali nakon što je tisuću devetsto pedeset druge od Pija Dvanaestog – istovremeno kada i na sličan način utamničeni varšavski nadbiskup Stefan Wyszyński – dobio kardinalov šešir. Ovo je imenovanje bilo povod da Jugoslavija raskine diplomatske odnose sa Svetom stolicom, ali to nipošto nije bio jedini razlog. Vlasti su u stvarnosti bile kudikamo zabrinutije oko Stepinčevih nastojanja da – prognan i uz pomoć par hrabrih biskupa – spriječi komunističko podrivanje Crkve kroz takozvana svećenička udruženja.

Stepinac je preko časnih sestara koje su brinule o njemu slao pisma u kojima je bodrio biskupe i svećenike da ostanu postojani u borbi.

Svećenici koji bi pristupili udruženjima mogli su uživati mnoge povlastice – u mnogim slučajevima čak i puštanje iz zatvora i zaštitu od okrutnog progona. Dobivali su mirovine i porezno izuzeće. Dokumenti su poprilično jasni – njihove je uloge smislila i njima kontrolirala tajna policija, UDBA. Komunisti su ostvarili veliki uspjeh u Sloveniji i Bosni i Hercegovini gdje su zaživjela svećenička udruženja, ali nisu uspjeli u Hrvatskoj – poglavito zbog Stepinca.

Stepinac je spasio Crkvu u Hrvatskoj da pođe putem Mađarske, odnosno da postane crkvena jedinica za komunističko djelovanje. Takvu je situaciju slikovito opisao kardinal Midszenty pišući u znak prosvjeda kada je smijenjen zbog vatikanske istočne politike (Ostpolitik) tisuću devetsto sedamdeset četvrte.

Podjednako je bilo važno kada je Stepinac potajno dobio dozvolu da Vatikan odobri posvećenje svojega pomoćnoga nadbiskupa s pravom nasljedstva Franje Šepera. Sekularne – komunističke – vlasti nisu bile niti konzultirane niti informirane. Za razliku od Mađarske i drugih zemalja, vlada Jugoslavije nije iskorištavala pravo veta protiv imenovanja katoličkih biskupa koje su vlasti smatrale sumnjivima.

Mnogi su – vjerojatno i većina – vodeći Hrvati pa čak i oni koji su se protivili komunizmu držali u tom vremenu da je bitka izgubljena. Međutim, Stepinac ni na trenutak nije povjerovao da će komunizam iznijeti pobjedu. Za njega je to jednostavno bilo pitanje vjere.

Kako je napisao svome prijatelju, kiparu Ivanu Meštroviću samo osam mjeseci prije svoje smrti:

Vrijeme je naravno pokazalo da je Stepinac bio u pravu.

Praktična je baština blaženog Alojzija Stepinca da je hrvatska Crkva, usprkos nekim doušnicima i suradnicima – arhivi ukazuju da ih je bilo na svim razinama – ostala postojano vjerna nauku Crkve i Rima. Posljedica je toga da su tisuću devetsto šezdeset šeste nakon ponovne uspostave diplomatskih odnosa između Svete stolice i Jugoslavije, te kada su tisuću devetsto sedamdesete uspostavljeni puni odnosi, komunisti na svoje negodovanje shvatili da su bitku za podrivanje Katoličke crkve izgubili. Vjernici su u šutnji i patnji ostali odani autentičnoj vjeri. Nije ih sebi privoljelo partijsko liberalno katoličanstvo utemeljeno na poluistinama. Katolička crkva u Hrvatskoj je pod vodstvom Stepinčeva duhovnog sina i cjeloživotnog poklonika, nadbiskupa Franje Kuharića, bila u položaju da pomogne uništiti komunistički režim u Hrvatskoj i osnažiti hrvatsku odvažnost i odlučnost u vremenima kušnje.

Hrvatska sve ovo duguje Stepincu i Katoličkoj crkvi – kojoj je Stepinac služio, koju je ljubio i za koju je dao život – i koja će ga – ako Bog da – prije ili kasnije moći štovati, zajedno s cijelim svijetom, kao novog kanoniziranog sveca Hrvata.