Poznati kanadski klinički psiholog i predavač na sveučilištu u Torontu Jordan B. Peterson postao je globalna zvijezda nakon objave svoje knjige “12 pravila za život – protuotrov kaosu”. Knjiga je postala svjetski bestseller jer na jednostavan, zanimljiv i činjenično potkrijepljen način, daje odgovore na teška životna životna pitanja povezujući istine drevnih tradicija s najnovijim znanstvenim otkrićima, zbog čega je poklonike stekao posebno među mladima. Ovo Petersenovo djelo i u Hrvatskoj je naišlo na dobar odaziv čitatelja koji u njoj mogu naći zanimljive i znanstveno potkrijepljene odgovore na mnoga životna pitanja poput onih kako nas živčani sustav jastoga može poučiti tomu koliko je stav tijela važan za uspjeh u životu, kojim strašnim putovima ljudi kroče kada postanu ogorčeni, osvetoljubivi i arogantni, zašto trebamo vlastitu kuću dovesti u red prije nego što počnemo kritizirati druge, zašto “sreća” nije cilj čovjekova života…

Na sva ova pitanja Petersen opsežno govori i na svojim predavanjima čije objave na YouTubeu imaju više od dvadeset milijuna pregleda. Uz to što je psiholog, znanstvenik, teoretičar ideologija Peterson je, ne htijući, zakoračio na užareno političko područje raskrinkavajući do gola perfidnu strategiju današnje ljevice, ili tzv. postmoderne, a u stvari notornih marksista, koja pod egidom “društvene pravde” polako i učinkovito nameće diktaturu novogovora kojom se, kako efikasno dokazuje Peterson, krše temeljne čovjekove slobode – pravo da misli i govori istinu. Iako je prema vlastitim riječima liberal i čovjek kojem je politika mrska, Peterson je seciranjem ljevičarskog novogovora u prijedlozima zakona i medijima, posebno na području rodne ideologije, postao neslužbeni lider i ikona novih konzervativaca i, s druge strane, žestoka meta “ratnika društvene pravde” i identitarijanaca koji su ga proglasili “desničarskim ideologom”.

Paradoksalno, sve to događa se u slobodarskoj i liberalnoj Kanadi. Peterson je gnjev ljevičara i tzv. ratnika društvene pravde navukao objavom kratkih videa o određenim spornim točkama i pozadini prijedloga dopune kanadskog zakona o ljudskim pravima pod nazivom Bill C-16. U intervjuu za Jutarnji list pojasnio je kako je riječ o zakonu koji je rodni identitet i rodni izraz podignuo u ravan zaštićenih kategorija. A u stvari, tvrdi, “radi se o tanko zabašurenoj neznanstvenoj inicijativi koja je u zakon pokušala progurati, i u tome je uspjela, čitavi postmoderni pogled na spol. Zakon je bio napisan tako da se interpretira u kontekstu politike koju je u Kanadi na provincijskom nivou već implementirala ontarijska Komisija za ljudska prava”.

Drugim riječima, kanadski zakonodavci su prema Petersonovim riječima u taj “sitni zakončić” ugurali i čitav rat protiv slobode govora. “Federalna je vlada ovom legislativom prekoračila zadane granice. Jer ovo se dogodilo; dakle, nije riječ tek o tome da se u zakon uvaljala kategorija po kojoj se spol, odnosno rod tumači kao društveno uvjetovana datost, nego je sukladno diktatu legislative mijenjan i jezik! U spornom zakonu koji je, zanimljivo, usvojen uz pomoć glasova dijela kanadskih konzervativaca, navodi se kako biološki spol, rod, rodna ekspresija i spolna orijentacija variraju neovisno jedno o drugom. Zabranjuje se diskriminacija na temelju rodnog identiteta što uključuje osobno iskustvo i osjećaj pojedinca glede vlastitog roda i rodne ekspresije odnosno izražavanje vlastitog roda u vidu govora tijela, odjeće, nakita… Ukratko, novi zakon ide u koristi isključivo “transrodnim” odnosno “ne-binarnim” osobama. Petersona je posebno zasmetao dio zakona u kojem se navodi kako je “svatko dužan oslovljavati drugu osobu onom zamjenicom koja odgovara njezinom rodu i/ili rodnoj ekspresiji, a koji opet ovise o tome kako se osoba osjeća. To ne uključuje samo zamjenice “on”, “ona” nego i neologizme poput eng. ze, sie, hir, co za koje na hrvatskom još nema odgovarajućih prijevoda, a koji nastaju istom brzinom kao i novi rodovi.

Peterson je javnu polemiku izazvao javnim odbijanjem korištenja rodno neodređenih zamjenica jer, kako je rekao “ne priča jezikom ljevice”. Pri tome naglašava kako se u privatnom razgovoru s nekim, na individualnom nivou može otvoriti dijalog o tome na koji bi način željeli da jedno drugog adresiramo, ali da je besmisleno da se to uređuje zakonom. “Pitam se kolike je milje država prešla kada si uzima za pravo subjektivnu organizaciju razgovora između dvije odrasle individue uređivati pravno i zakonski? I ljudi ne posjeduju zamjenice! Ti nemaš svoju zamjenicu, ona nije tvoja da ju posjeduješ”, tvrdi Peterson i dodaje: “Ne možeš zapovjediti ljudima da se ne koriste tvojim imenom! Riječi su javno, a ne privatno dobro! Pomislio bi čovjek da će ljevica to s vremenom i shvatiti s obzirom na njihovu hiper zabrinutost oko koncepta privatnog dobra”.
Peterson također ukazuje na sklonost ljevice da etiketira protivnike, pa su tako i njega označili kao figuru desnice, iako se u njegovom slučaju radi o “klasičnom liberalu britanskog tipa”.
Čitajući Petersonova razmišljanja o modernoj ljevici i njihovim metodama za uvođenje kontrole teško je ne primijetiti sličnosti s taktikom koju u Hrvatskoj provode lijevo-liberalne snage u slučaju Istanbulske konvencije, nametanja “dobrodošlice” ilegalnim migrantima. Također, postaje jasno i zašto liberalni dio vladajuće koalicije toliko inzistira na resoru obrazovanja, koje je prema riječima jednog od ideologa ljevice, dramaturga i bivši član Predsjedništva SDP-a i Akcije Socijaldemokrata Vjerana Zuppe uz kulturu i znanost, treba imati središnje mjesto u konstituciji jedne lijeve stranke jer se svijet “danas svijet može mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu”. O kakvoj promjeni je riječ, vidimo na slučaju Bill C-16 u Kanadi i zato je velik interes hrvatskih čitatelja za Petersonovom literaturom i opservacijama ohrabrujuće jer daje moćno “oružje” svima onima koji se danas usude suprotstaviti “ratnicima društvene pravde” u borbi za pravo na istinu i slobodu mišljenja i govora.