U bijegu od jučerašnjeg tmurnog splitskog poslijepodneva obojanog južinom odlučio sam se utočište pronaći u toplom i šarenom sjedalu Kinoteke Zlatna vrata u koju sam s radošću navraćao za vrijeme studentskih dana. Zavalio sam se u sjedalo polupraznog kina, sa sjedalima naslovljenima Meryl Streep i Carol Reed u najbližem susjedstvu.
I tako sam napokon nakon višekratnog odgađanja prionuo gledanju filma Dnevnik Diane Budisavljević o spašavanju pravoslavne djece iz logora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrli hrvatski mainstream mediji ekspresno su proglasili film hrvatskom inačicom Schindlerove liste. Naslove su urednici vjerojatno smišljali i prije nego se film uopće krenuo prikazivati, dok su dežurni meštri od pera na stranicama tiskovina poput Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Novog lista, Novosti i sličnih glasila, počeli ispisivati svoje stručne kritike, natječući se pritom međusobno tko će pri glorifikaciji filma sočnije oklevetati vlastiti narod, a tko ispisati stilski uređeniju antifašističku parolu. Ali nije sve ostalo na malo tinte na papiru. Već njihove laude imaju i formalni biljeg budući da je film redateljice Dane Budisavljević na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu osvojio nekoliko Zlatnih arena uključujući onu u kategoriji najboljeg filma. No o kakvom se filmu ovdje zapravo radi?

Važno je napomenuti kako je film igrano-dokumentarni, što je i zapravo ključni motiv koji me privukao gledanju ovog filma jer takav hibrid pred redateljicu postavlja dodatnu odgovornost naspram povijesnih događaja i sudionika uvrštenih u radnju filma. Žarko me zanimalo u kakvom su međuodnosu igrani i dokumentarni dijelovi filma, odnosno uvažava li povijesni sloj u igranim scenama aktualne historiografske spoznaje o osjetljivoj povijesnoj problematici o kojoj je redateljica odlučila progovoriti ekranizacijom dnevničkih zapisa Diane Budisavljević, objelodanjenih još 2003. u nakladničkoj suradnji Hrvatskog državnog arhiva i Spomen-područja Jasenovac.

Posebice me taj aspekt povijesne autentičnosti filma zaintrigirao nakon što sam pročitao komentar Miljenka Jergovića koji je u Jutarnjem listu pisao kako Dnevnik Diane Budisavljević nije film koji optužuje, nego svjedoči, te naslov teksta Marka Njegića u Slobodnoj Dalmaciji u kojem se film najavljuje kao istinitu priču o najboljim ljudima u najgorim vremenima odnosno film o spasiteljici srpske djece od ustaških logora. I naravno ne valja nikako zaobići ni komentar Ante Tomića kako je ovaj film nešto najistinitije, najvažnije i najaktualnije što ćemo vidjeti unatrag mnogo godina. Taj Tomićev komentar možda bi se mogao odnositi na njega i njegov mali kružok, s obzirom da on iz šešira kvalifikacije dijeli po ideološkom ključu, uslijed čega je i nedavno opaljen po džepu zbog vrijeđanja Zlatka Hasanbegovića. Sudeći po njegovom osvrtu na film Dnevnik Diane Budisavljević proizlazi kako Tomić ne gleda baš mnogo. Ili možda ipak gleda, ali to što gleda nikako ne može biti istinito. Za razliku od Tomića ja kad gledam, znam što gledam, jer u međuvremenu nešto suvislo i čitam. Tako sam primjerice pročitao tekst Dnevnika Diane Budisavljević prema kojemu je film navodno snimljen, kao i objavljene historiografske radove iz kojih je moguće doznati ponešto o Diani Budisavljević.

Sukladno tomu, gledanju sam pristupio cum grano salis, te pozornost usmjerio na način prikazivanja povijesnog sloja i stvaranja povijesnog konteksta unutar fikcionalnog prostora filma. Čini mi se kako se za popisane komentatore isto ne bi moglo reći, jer kad bi imali iole znanja o povijesnom kontekstu i događajima na koje se film referira, znali bi kako ovaj film ne „svjedoči“ već manipulira, znali bi da nije „nešto najistinitije“ već prije nešto pristrano, kao što bi znali da nikako nije korektno napisati „spasiti od ustaških logora“ budući da je i formulacija „spasiti iz ustaških logora“ već sama po sebi dovoljno problematična. Ali ne čudi me što naša pera pišu o onome o čemu znaju jako malo, a misle da znaju sve. Intelektualna lijenost kod hrvatskih intelektualaca ili pak kvazi-intelektualaca polako, ali sigurno postaje karakteristikom ličnosti.

Film očigledno koristi potresnu i emocionalno nabijenu problematiku, dodatno kontaminiranu polustoljetnom mitomanijom i voluntarizmom jugoslavenske historiografije te njenih postjugoslavenskih šegrta, u svrhu kreiranja lažne slike povijesti. Koristeći se selektivno dokumentarnom građom bez popratnog objašnjenja uzročno-posljedičnih veza, redateljica filma ciljajući na emocije gledatelja stvara sliku koja najprostije opisana izgleda otprilike ovako: goloruka građanka Diana Budisavljević usprkos ustaškim vlastima spašava pravoslavnu djecu iz ustaških logora u kojima su zatočena zbog pripadanja pogrešnoj vjeroispovijesti, kako bi tamo bila biološki uništena. Takvu zamjenu teza postiže prvenstveno ignoriranjem uzročno-posljedičnih odnosa te prešućivanjem povijesnog konteksta.

Primjerice, protagonistica koju utjelovljuje Alma Prica u jednoj sceni prima nekakvo pismo nakon čega gledatelji mogu doznati kako ustaše čiste pravoslavna sela oko Kozare, odvode ih u logore i kako se sprema katastrofa. Pritom se ne objašnjava uzrok migracije tog stanovništva. Ne spominju se njemačko-hrvatska vojna djelovanja na kozaračkom prostoru u lipnju i srpnju 1942. koja su za posljedicu imala desetke tisuća izbjeglica koje su vlasti NDH najprije sprovele u sabirne logore gdje je provedeno daljnje postupanje i zbrinjavanje. Među njima je bilo izgladnjele djece, često oboljele od tifusa ili dizenterije. U filmu se ne spominje ni kako su hrvatske vlasti u dogovoru s njemačkim predstavnicima nastojale riješiti nastalu humanitarnu krizu, a pritom ostaviti prostor Kozare pacificiranim, o čemu svjedoče dokumenti koje u svom radu „Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece“  citira povjesničar Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest. Film nigdje ne spominje liječničku skrb i mjere koje su hrvatska tijela poduzela kako bi osigurala djeci njegu, no smrtnost djece i dalje je ostala visoka.

Najveći obračun sa zdravim razumom predstavlja teza koja se provlači kroz film kako je pravoslavno stanovništvo u NDH dijelilo nesretnu sudbinu Židova odnosno da ga se pokušalo fizički eliminirati isključivo zbog pravoslavne vjeroispovijesti. Kako je to neistina, lako je dokazati. Na prostoru NDH prema predratnom popisu živjelo je oko 30% pravoslavaca. Znači li to da su svi oni bili proganjani i ubijani? Popisi stanovništva provedeni 1948. demantiraju takve gubitke unutar korpusa pravoslavnog stanovništva, kao i čitav niz dokumentiranih primjera, posebice od 1942. kada NDH vodi mnogo pomirljiviju politiku prema pravoslavnom stanovništvu, unatoč tome što je pravoslavno stanovništvo stradavalo prvenstveno zbog sudjelovanja u partizanskim i četničkim vojnim djelovanjima.

Na nereprezentativan i pristran način koriste se i iskazi četvero preživjelih svjedoka, koji iznose teške uvjete u kojima su kao mala djeca boravili u sabirnim logorima, iako i sami posredno priznaju kako nisu bili svjesni što se sve zapravo oko njih događalo. No bez obzira na to, ipak je u film uvršten iskaz u kojem gospođa svjedokinja insinuira da su neka djeca iz logora bacana u Savu, iako nije jasno odakle joj takav zaključak, kad postoji čitav niz dokumenata koji dokazuju upravo suprotno.
Ni sam Dnevnik Diane Budisavljević prema kojem je snimljen film, kao dnevnički zapis, ne možemo okarakterizirati kao prvorazredan povijesni izvor iste razine kao što su npr. interni spisi između tijela vojne ili civilne vlasti. Kad bismo ga i promatrali kao potpuno nepristran i točan iskaz, film i od njega znatno odstupa kako bi način zbrinjavanja djece prikazao što više zločinačkim. Primjerice, u dnevniku se u više navrata spominje njemački kapetan von Kotzian. Međutim u dnevniku se nigdje ne spominje scena u kojoj von Kotzian govori o Slavku i Eugenu Kvaterniku te izjavljuje kako odnos NDH prema pravoslavnoj djeci u logorima šteti Nijemcima. Ta scena očito je izmišljena za potrebe filma, kao i scena u kojoj ustaše tijekom pretresa stana Diane Budisavljević razbacuju stvari po stanu. Pretres stana detaljno se opisuje u Dnevniku na str. 30-31, i nikakvo nasilje se ne spominje već nenasilan pretres stana uslijed nekakve prijave za pomaganje partizanima.

U odjavi filma pojavljuje se natpis “U akciji Diane Budisavljević spašeno je više od 10 000 djece”. Time se ponovno aludira na netočan scenarij u kojem je Diana Budisavljević, sama protiv svih, od ustaškog Moloha spasila pravoslavnu djecu. Iako čak i u svom dnevniku Diana Budisavljević ističe značajnu ulogu socijalnog radnika Kamila Breslera iz Ravnateljstva za socijalnu skrb u spašavanju kozaračke djece i ratne siročadi, dok ga se u filmu spominje sporadično, kao marginalca, a u citiranoj odjavnoj rečenici filma potpuno ga se prešućuje.

I konačno, scena sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem u kojem ga se portretira kao kukavicu i pasivnog promatrača ustaških zločina, dok mu Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević održava govor o moralu. Takvim portretiranjem prešućuje se humanitarni angažman nadbiskupa Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata, o čemu detaljno i dokumentirano govori poglavlje knjige Kad hrabrost prevlada – Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941-1945. U filmu se gotovo i ne spominje uloga Crvenog križa, iako se na dokumentarnim scenama vide obilježja Crvenog križa na uniformama bolničarki, a angažman katoličkih organizacija spominje se i u samom tekstu dnevnika. Autori filma u svakom su slučaju zloupotrijebili Dianu Budisavljević i njen plemeniti angažman, svrstavši ju, umjesto uz bok Stepincu kao humanitarnu sljednicu fra Didaka Buntića, njemu usuprot.

Naveo sam ovdje samo nekoliko tipičnih primjera kako bih oslikao na koji način autori filma Dnevnik Diane Budisavljević manipuliraju poviješću. Čine to na poprilično perfidan, ali istančan način, prešućivanjem i zamjenom teza, dok u isto vrijeme gledatelje izlažu šokantnim dokumentarnim videozapisima bolesne i umiruće djece. Prosječnog se gledatelja, neupućenog u povijesne činjenice, u borbi za emocije odvaja od stvarnih uzroka prikazanog stanja, te ga se smjernom izmjenom ciljanih kadrova vodi prema konstruiranju nužno pogrešnog zaključka. Istom se metodom, bilo kojeg potencijalnog kritičara, uvlači u nezavidan položaj čovjeka koji će ukazivanjem na pogreške i manipulacije u izradi filma u očima neupućene javnosti biti percipiran kao bešćutni apologet ustaškog režima i njegovih zločina.

No kada nisi plaćenik lakše je pisati istinu i raščlaniti kliku koja sustavno manipulira hrvatskom poviješću te joj uz preuveličavanje zločina koji su se zaista dogodili u paketu prišiva i grozote kojih nije bilo.  Uzgred rečeno, film Dnevnik Diane Budisavljević obilato je financiran i novcem hrvatskih poreznih obveznika. Prema medijskim napisima, na film je utrošeno oko 6 milijuna kn, od čega znatan dio otpada na sredstva Hrvatskog audiovizualnog centra, HRT-a i Grada Zagreba. Al kad bolje razmislim, unatoč potrošenim sredstvima, onaj kome i uspiju između redaka prodati lažnu povjesnicu ispisanu u mašti novopečene uzdanice hrvatskog filma Dane Budisavljević, neće se previše usrećiti. Unatoč pompoznim najavama, zlatnim Arenama i Tomićevim toplim preporukama, ipak sam s užitkom nakon odgledanog filma otklipsao kroz trijeznu novembarsku noć do HNK na splitsku premijeru Verdijeva Rigoletta u režiji Dražena Siriščevića. Toplo bih preporučio i Dani Budisavljević da napravi isto. Možda bi onda o režiji nešto i znala.

Foto: Hina