U bijegu od jučerašnjeg tmurnog splitskog poslijepodneva obojanog južinom odlučio sam se utočište pronaći u toplom i šarenom sjedalu Kinoteke Zlatna vrata u koju sam s radošću navraćao za vrijeme studentskih dana. Zavalio sam se u sjedalo polupraznog kina, sa sjedalima naslovljenima Meryl Streep i Carol Reed u najbližem susjedstvu.
I tako sam napokon nakon višekratnog odgađanja prionuo gledanju filma Dnevnik Diane Budisavljević o spašavanju pravoslavne djece iz logora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrli hrvatski mainstream mediji ekspresno su proglasili film hrvatskom inačicom Schindlerove liste. Naslove su urednici vjerojatno smišljali i prije nego se film uopće krenuo prikazivati, dok su dežurni meštri od pera na stranicama tiskovina poput Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Novog lista, Novosti i sličnih glasila, počeli ispisivati svoje stručne kritike, natječući se pritom međusobno tko će pri glorifikaciji filma sočnije oklevetati vlastiti narod, a tko ispisati stilski uređeniju antifašističku parolu. Ali nije sve ostalo na malo tinte na papiru. Već njihove laude imaju i formalni biljeg budući da je film redateljice Dane Budisavljević na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu osvojio nekoliko Zlatnih arena uključujući onu u kategoriji najboljeg filma. No o kakvom se filmu ovdje zapravo radi?
Važno je napomenuti kako je film igrano-dokument
Posebice me taj aspekt povijesne autentičnosti filma zaintrigirao nakon što sam pročitao komentar Miljenka Jergovića koji je u Jutarnjem listu pisao kako Dnevnik Diane Budisavljević nije film koji optužuje, nego svjedoči, te naslov teksta Marka Njegića u Slobodnoj Dalmaciji u kojem se film najavljuje kao istinitu priču o najboljim ljudima u najgorim vremenima odnosno film o spasiteljici srpske djece od ustaških logora. I naravno ne valja nikako zaobići ni komentar Ante Tomića kako je ovaj film nešto najistinitije, najvažnije i najaktualnije što ćemo vidjeti unatrag mnogo godina. Taj Tomićev komentar možda bi se mogao odnositi na njega i njegov mali kružok, s obzirom da on iz šešira kvalifikacije dijeli po ideološkom ključu, uslijed čega je i nedavno opaljen po džepu zbog vrijeđanja Zlatka Hasanbegovića. Sudeći po njegovom osvrtu na film Dnevnik Diane Budisavljević proizlazi kako Tomić ne gleda baš mnogo. Ili možda ipak gleda, ali to što gleda nikako ne može biti istinito. Za razliku od Tomića ja kad gledam, znam što gledam, jer u međuvremenu nešto suvislo i čitam. Tako sam primjerice pročitao tekst Dnevnika Diane Budisavljević prema kojemu je film navodno snimljen, kao i objavljene historiografske
Sukladno tomu, gledanju sam pristupio cum grano salis, te pozornost usmjerio na način prikazivanja povijesnog sloja i stvaranja povijesnog konteksta unutar fikcionalnog prostora filma. Čini mi se kako se za popisane komentatore isto ne bi moglo reći, jer kad bi imali iole znanja o povijesnom kontekstu i događajima na koje se film referira, znali bi kako ovaj film ne „svjedoči“ već manipulira, znali bi da nije „nešto najistinitije“ već prije nešto pristrano, kao što bi znali da nikako nije korektno napisati „spasiti od ustaških logora“ budući da je i formulacija „spasiti iz ustaških logora“ već sama po sebi dovoljno problematična. Ali ne čudi me što naša pera pišu o onome o čemu znaju jako malo, a misle da znaju sve. Intelektualna lijenost kod hrvatskih intelektualaca ili pak kvazi-intelektu

Film očigledno koristi potresnu i emocionalno nabijenu problematiku, dodatno kontaminiranu polustoljetnom mitomanijom i voluntarizmom jugoslavenske historiografije
Primjerice, protagonistica koju utjelovljuje Alma Prica u jednoj sceni prima nekakvo pismo nakon čega gledatelji mogu doznati kako ustaše čiste pravoslavna sela oko Kozare, odvode ih u logore i kako se sprema katastrofa. Pritom se ne objašnjava uzrok migracije tog stanovništva. Ne spominju se njemačko-hrvats
Najveći obračun sa zdravim razumom predstavlja teza koja se provlači kroz film kako je pravoslavno stanovništvo u NDH dijelilo nesretnu sudbinu Židova odnosno da ga se pokušalo fizički eliminirati isključivo zbog pravoslavne vjeroispovijest
Na nereprezentativ
Ni sam Dnevnik Diane Budisavljević prema kojem je snimljen film, kao dnevnički zapis, ne možemo okarakterizirat

U odjavi filma pojavljuje se natpis “U akciji Diane Budisavljević spašeno je više od 10 000 djece”. Time se ponovno aludira na netočan scenarij u kojem je Diana Budisavljević, sama protiv svih, od ustaškog Moloha spasila pravoslavnu djecu. Iako čak i u svom dnevniku Diana Budisavljević ističe značajnu ulogu socijalnog radnika Kamila Breslera iz Ravnateljstva za socijalnu skrb u spašavanju kozaračke djece i ratne siročadi, dok ga se u filmu spominje sporadično, kao marginalca, a u citiranoj odjavnoj rečenici filma potpuno ga se prešućuje.
I konačno, scena sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem u kojem ga se portretira kao kukavicu i pasivnog promatrača ustaških zločina, dok mu Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević održava govor o moralu. Takvim portretiranjem prešućuje se humanitarni angažman nadbiskupa Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata, o čemu detaljno i dokumentirano govori poglavlje knjige Kad hrabrost prevlada – Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941-1945. U filmu se gotovo i ne spominje uloga Crvenog križa, iako se na dokumentarnim scenama vide obilježja Crvenog križa na uniformama bolničarki, a angažman katoličkih organizacija spominje se i u samom tekstu dnevnika. Autori filma u svakom su slučaju zloupotrijebili
Naveo sam ovdje samo nekoliko tipičnih primjera kako bih oslikao na koji način autori filma Dnevnik Diane Budisavljević manipuliraju poviješću. Čine to na poprilično perfidan, ali istančan način, prešućivanjem i zamjenom teza, dok u isto vrijeme gledatelje izlažu šokantnim dokumentarnim videozapisima bolesne i umiruće djece. Prosječnog se gledatelja, neupućenog u povijesne činjenice, u borbi za emocije odvaja od stvarnih uzroka prikazanog stanja, te ga se smjernom izmjenom ciljanih kadrova vodi prema konstruiranju nužno pogrešnog zaključka. Istom se metodom, bilo kojeg potencijalnog kritičara, uvlači u nezavidan položaj čovjeka koji će ukazivanjem na pogreške i manipulacije u izradi filma u očima neupućene javnosti biti percipiran kao bešćutni apologet ustaškog režima i njegovih zločina.
No kada nisi plaćenik lakše je pisati istinu i raščlaniti kliku koja sustavno manipulira hrvatskom poviješću te joj uz preuveličavanje
Foto: Hina