KOLUMNA DRAŽENA ĆURIĆA: Jadni Splićani boje se Torcide, a Zagrepčani se vesele Dinamovim naslovima koje je Mamić osvojio kriminalom

KOLUMNA DRAŽENA ĆURIĆA: Jadni Splićani boje se Torcide, a Zagrepčani se vesele Dinamovim naslovima koje je Mamić osvojio kriminalom

Huliganski napada isfrustrirane Torcide na malobrojne, nepripremljene i preplašene policajce, koji su u očitoj panici i iskonskom strahu od smrti i likvidacije pucali na pomahnitalu gomilu, samo je još jednom potvrdio da živimo u nogometnoj kaljuži koja se pretvara u smrdljivu kloaku od koje pristojan svijet okreće glavu i demonstrativno drži začepljen nos.

To je svijet prevare i potkradanja, a vrlo često i brutalnog nasilja sa sadističkim elementima koji s uzvišenim sportskim natjecanjem ima veze koliko i Putinova agresija na Ukrajinu s vojnom čašću i ratnim herojstvom. I prije obračuna kod Desinca znali smo da Torcida kontrolira Hajduk i da je jao onome tko taj monopol pokuša na bilo koji način dovesti u pitanje, a kamoli se usuditi prekinuti jasnu hijerarhiju moći i, što nije manje važno, tijek novca koji se sliva u odabrane džepove.

Znali smo i to da Mamićevi agenti, koje je skautirao i zakapario dok su bili u policiji, čvrsto vladaju Dinamom i da su na svaki mig bjegunca iz Hercegovine spremni napraviti i najpodliju spačku kako bi osigurali njegovu milost.

A to što će zbog toga stradati mladi i nevini, a možda i izbiti „građanski rat” između Zagreba i Splita, njih nije briga. Jer oni su još davno, kada su bili u policija i radili za gazdu Mamića, prodali dušu vragu tako da se više ne zamaraju moralom i poštenjem osim kada se treba obrušiti na one koji do časti i ljudskosti još uvijek ponešto drže.

I nakon što je gotovo pala „mrtva glava” još uvijek su nas pokušavali zabavljati i uvjeravati da bismo svi trebali uživati u vječnom rivalstvu koji donosi „vječni derbi”, a sve opet da se ne bi netko sjetio i postavio pitanje o tome kakav nam je nogomet, kakvi su Hajduk i Dinamo, vladaju li i njima pipci zločinačke organizaciji. A onda bi se moralo postaviti i pitanje koliko je za ovakvo stanje u nogometu kriva sveprisutna politika.

Ta je politika do kobne subote mogla zabijati glavu u pijesak i biti zadovoljna s polusvijetom koji kontrolira nogomet kojeg opet supekrontrolira drugog ešalona HDZ-ovih političara, a oni su, valja podsjetiti, preko nogometa prečicom dolazili do lukrativnih poslova i zavidnog bogatstva. No, subotnja bruka i sramota više im ne daje prostora za časni uzmak. Nogomet ili bolje rečeno svi oni koji su zarobili nogomet postao je prvorazredno političko pitanje koje se ne može ignorirati.

KOLUMNA DRAŽENA ĆURIĆA: Jadni Splićani boje se Torcide, a Zagrepčani se vesele Dinamovim naslovima koje je Mamić osvojio kriminalom, fotografija
Sukob policije i Torcide

Dok god najzagriženiji Bad Blue Boysi budu s neskrivenim sladostrašću osuđivali Mamićevu koruptivnu hobotnicu, ali i dalje slavili sve Dinamove titule kao nešto uzvišeno i lijepo, a ne kao plod „zločinačkog udruživanja”, to će biti još jedna potvrda da smo spremni oprostiti „zločin” ako je učinjen za našu stvar. Jer tko god misli da je Mamić „ zločinac i kriminalac” samo kada je Dinamov novac stavljao u vlastiti džep, a istodobno se smijulje kada kupljeni nogometni sudac izmisli jedanaesterac za klub iz Maksimira, on nije navijač nego pasivni sudionik u „zločinačkom pothvata”.

Najveći kritičari Zdravka Mamića nikada se nisu usudili pomisliti da bi Dinamo trebao ostati bez nekih titula jer je do njih došao na nečastan način. Ako je Italija mogla kazniti veliki Juventus, zašto Hrvatska nema snage kazniti Mamićev Dinamo? Kako se netko može radovati pobjedi ako je do nje došao prevarom i nasiljem?

Hajduk i Torcida su s pravom frustrirani višegodišnjim postom i drugorazrednom ulogom u hrvatskom nogometu, ali to nikako ne znači da bi svi trebali šutke prihvatiti činjenicu da Torcida za sebe traži poseban položaj i da se zapravo nalazi iznad društva i zakona.

Žalosno je gledati vodeće splitske intelektualci i novinare kako postaju preplašeni apologeti koji o opakoj navijačkoj skupini pišu hagiografske knjige ili se uopće ne usude javno govoriti o toj problematici. Neovisni intelektualci počnu se preznojavati i vrpoljiti kada bi trebali reći nešto kritički o Hajduku. Nedodirljivoj svetinji se svi klanjaju, nema rasprave čak ni onda kada siromašni grad upumpava milijune u rashodovani klub u kojem Torcida preko svojih jataka ima presudu ulogu. OHajduku se slobodno ne usudi razmišljati ni liberal Ivica Pulja koji će najvjerojatnije opet postati gradonačelnik.

A društvo koje ne može slobodno raspravljati o svim problemima, pa iako bila riječ i o nedodirljivoj Torcidi i božanstvu Hajduku, polako klizi u sustav koji nema veze s demokracijom. Čak i u opasnoj i autoritarnoj Putinovoj Rusiji postoje džepovi otpora protiv njegove samovolje i diktature, ali u Splitu su svi nekako krotki i konstruktivni pa misle da su riješili problem kada javno uzvikuju „Hajduk živo vječno”. Razni dežulović, pavičići, lalići i tomići postanu odjedanput umiljate pudlice koje u najboljem slučaj skupe dovoljno hrabrosti za jalovu drugarsku kritiku u stilu: „Bemti mišeka” iako je riječ o problemu koji zaslužuje oštru dalmatinsku beštimju.

Uspavani Andrej Plenković misli da je riješio problem tim što je svoje drugorazredne HDZ-ovce strateški razmjestio u Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza i razne druge loptačke institucije.

Hrvatski premijer ne može se samo baviti Bruxellesom i Ukrajinom već i Desinec gdje je umalo pala hrvatska glava. Ali za promjene u politici i nogometu treba imati jasnu viziju i jako puno hrabrosti koje za sada nema u Banskim dvorima. Sve nas upućuje na to da ćemo i dalje imati Mamićeve ljude u Dinamu, Torcidinu strahovladu u Splitu i okupirani Hajduk. I sve će se ovo jednog dana ponoviti na nekom nesretnom svratištu negdje na putu iz Zagreba prema Splitu. A tada će možda biti kasno jer se od metka često i umire.