Srpski tenisač Novak Đoković dao je veliki intervju za BBC, u kojemu je otvoreno pričao o događanjima u Australiji, no izgleda da BBC u javnost nije pustio cijeli razgovor.

Naime, BBC je pustio intervju u trajanju od 25 minuta, a cijeli razgovor trajao je 39 minuta.

Ovo su dijelovi intervjua koje BBC nije objavio, prenosi Direktno.

“Jedini razlog zbog kojeg sam želio ići u Australiju je Australian Open. Turnir na kojem sam bio najuspješniji. Ja volim Australiju. Najveće rezultate u karijeri ostvario sam tamo. Taj teren u Melbourneu, mislim, oduvijek sam imao sjajan odnos s tamošnjim ljudima, a rezultati svjedoče kako sam se tamo osjećao. Jako je to čudan osjećaj… Mislim, oduvijek sam poštovao pravila, provodio sve neophodne protokole koji su od mene traženi da bih doputovao tamo, pa sam bio tužan što sam morao otići. Bio sam spreman ne otići u Australiju, koliko god ja volio tu zemlju, koliko god volio igrati tamo. Bila je to veoma teška odluka. Jer shvatio sam da sam odlukom o necijepljenju koju sam donio da će biti i posljedica. A posljedice su – da ne idem u Australiju. I, bio sam spreman na to! A onda se dogodilo da je u drugom tjednu prosinca stiglo cirkularno pismo da oni koji su nedavno imali koronu mogu zatražiti medicinsko izuzeće od obaveznog cijepljenja za dolazak u Australiju”, prepričavao je srpski tenisač.

Novinara je potom zanimala situacija s greškom u formularu za vizu.

“Znate, u Španjolsku sam ušao normalno, prošao kroz imigracijsku zonu noseći svoju putovnicu, bila je tu i moja obitelj… Bio sam tamo na javnim mjestima, tijekom tih sedam do deset dana koliko smo tamo boravili. Vidite, ta greška na viznom dokumentu nije napravljena namjerno. To su prihvatili i Savezni sud i australski ministar za imigraciju. Zapravo, ono što ljudi vjerojatno ne znaju je da nisam deportiran iz Australije zato što nisam bio cijepljen, ili zato što sam prekršio neka pravila, ili zato što sam pogriješio u svom zahtjevu za vizu. Sve su to potvrdili i odobrili Savezni sud Australije i ministar imigracije. Razlog zašto sam deportiran iz Australije je taj što je ministar imigracije iskoristio svoje pravo da mi poništi vizu jer je mislio da bih mogao stvoriti neko raspoloženje protiv cjepiva u državi ili gradu. I nikako se ne slažem s tim stavom”, objasnio je.

Odgovarajući na pitanje odakle takva posvećenost tijelu, Novak je spomenuo i granatiranje ’90-ih. Ni to BBC nije iznio u javnost.

“Odakle dolazi to? Možda ima veze s mojim odrastanjem. Tijekom ’90-ih, kad sam počeo igrati tenis, imali smo dva rata, sankcije, čekanja u redovima. Teško razdoblje za mene, moju obitelj. A ja sam počeo igrati ne baš jeftin sport. Na putovanja sam često išao sam. A na tim putovanjima sam morao brzo odrastati, ne ovisiti od drugih, jer nisam mogao putovati s ocem, članovima obitelji, trenerom. Na mnoge turnire sam putovao potpuno sam. Od najranije mladosti sam postao samostalan i mislim da mi je to pomoglo da izgradim svoj karakter, i to vrlo mlad. Držao sam se onog što je bitno, pa čak i kada su bombe letjele nad našim glavama. Recimo, te 1999. kada sam bio 12-godišnjak, a trajalo je to bombardiranje nekoliko mjeseci, mi smo već poslije tjedan, dva izlazili da igramo tenis po cijeli dan, iako su bombe stvarno padale. Nismo tada imali nastavu, škole nisu radile, pa smo se radovali tenisu. Na ta vremena se ne osvrćem s bijesom, frustracijom… Ne, ja sam zahvalan na tom iskustvu, jer me je ta situacija učinila da puno više cijenim ono što imam. I mislim da je to puno utjecalo na moj karakter i kako se i dan danas držim u ovom i ovakvom životu”, rekao je.

Pričao je i o imigracijskom hotelu u kojem se nalazio.

“Neki su tu godinama. Čak devet godina, neke izbjeglice borave tamo! Svakako sam ih htio upoznati, ali nisam imao priliku! Nisam smio izaći iz sobe! A onda je ono što se tamo događa postalo globalni problem. Znate, sjećam se, kada sam bio veleposlanik dobre volje UNICEF-a, a kada je bila kriza u Siriji, na Bliskom istoku, tisuće i tisuće ljudi prolazile su kroz moju zemlju. U sklopu UNICEF-a obilazili smo ih, posebno djecu koja su bila samo s majkama. Bio je to nevjerojatno emotivan trenutak za mene, pogotovo jer sam iz zemlje koja je i sama imala mnogo izbjeglica, jer su mnogi ljudi izgubili svoje domove, svoje najmilije tijekom rata i embarga. Dakle, ono što ljudi u imigracijskom centru u Melbourneu doživljavaju duboko me utjecalo. Moje patnje su bile ništa u usporedbi s njihovim”, zaključio je.

Foto: Hina