Prije mjesec dana su se u srbijanskim tiskovinama pojavile vijesti da će se na mjestu nekadašnjeg konc-logora za Židove u Beogradu otvoriti dječji vrtić. Čak i tamošnji mediji, navikli na česte ispade vlasti koju predvodi Aleksandar Vučić kojima negiraju genocid u Srebrenici, nisu mogli prikriti svoju zgranutost činjenicom da je spomenuti vrtić dobio sve potrebne dozvole od državnih i lokalnih vlasti.
Poduzetnik koji je obnovio jedno zdanje tog bivšeg logora na Sajmištu, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata pogubljeno na tisuće Židova, počeo je i kampanju kako bi pridobio roditelje da tamo upišu svoju djecu uz slogan: „Mjesto gdje će se vaše dijete osjećati sigurno i voljeno“. Nevjerojatno.
Kada je taj skandal izbio u javnost iz srbijanskog ministarstva prosvjete su poručili da su oni dali dozvolu za vrtić na osnovu programa, a da njihova briga nije lokacija. Beogradske vlasti pak, poručuju da su oni samo utvrdili da to zdanje zadovoljava kriterije za tu namjenu. I tako se priča vrti u krug. Nakon što su nedavno i hrvatski mediji izvijestili o tome prilično morbidnom činu, barem prema zasad dostupnim podacima, ništa se nije promijenilo.
I dalje su na snazi odluke kojima će jedno od glavnih zdanja nekadašnjeg nacističkog logora postati dječjim vrtićem. Ako se na kraju to i dogodi, to će biti nezabilježen slučaj u Europi. Nitko, nigdje, nikad nije pokušao takva stratišta pretvarati u išta drugo osim da uz prikladan spomenik ostanu mjesta trajnog sjećanja na zločin holokausta.
A logor na Sajmištu, u današnjem Novom Beogradu, upravo je bio to. Iako je bio smješten na teritoriju NDZ, u Zemunu, ugovorom je taj prostor ustupljen nacistima uz uvjet da u logoru ne budu srbijanski stražari i da se opskrbljuje iz Beograda.
Zbog masovnih smaknuća Židova logor se i naziva Židovski logor Zemun (Semlin Judenlager). Srbijanska kvislinška vlada Milana Nedića, vjerojatno najodanije od svih Hitlerovih saveznika, provodila je nacističku zamisao o uništenju Židova. Nakon što ih je najprije strijeljano nekoliko tisuća, ostali kako iz Beograda tako i iz drugih dijelova Srbije su se morali prijaviti i preko pontonskog mosta su prebačeni u Sajmište.
Tamo se događao i dotad nezabiljžen način ubijanja u, kako su ih nazivali, dušegupkama. U specijalno napravljen kamion, hermetički zatvoren, dopremljen iz Njemačke, natrpali bi po nekoliko desetaka nesretnika sugerirajući im kako se tek radi o prijevozu do nekog drugog odredišta.
Stražari su čak djeci davali slatkiše kako bi lakše prihvatili takav prijevoz. Tijekom vožnje u kamion bi se puštao plin koji bi ih sve usmrtio. Kraj bi dočekali pored već iskopanih masovnih grobnica. I to se ponavljalo danima, mjesecima.
Kakav je bio odnos Nedićeve vlade prema Židovima dovoljno svjedoči i činjenica da je već u kolovozu 1942. Srbija među prvima u Europi službeno postala „Juden frei“. To su učinili tako temeljito da su, kako Židova više nije bilo, gotovo cijela židovska populacija je ubijena, nacisti logor na Sajmištu poslije prenamijenili za protivnike njihovog i Nedićevog režima, gdje su također mnogi stradali.
S obzirom na sve to, odista začuđuje da se takva mjesta poznata po masovnim smaknućima žele, uz dopuštenje državnih i lokalnih vlasti, pretvoriti u prostore gdje bi se trebali odgajati novi naraštaji. Zapravo je, teško je naći prikladniju riječ, sramota. I ništa drugo.
Foto: Wikipedia