Nakon četiri produženja natječaja za zakup kapaciteta terminala za ukapljeni plin koji se treba izgraditi na otoku Krku, može se slobodno proglasiti propast tog projekta. Naime, zakupljeno je samo oko 500 milijuna kubika od oko 2,5 milijardi koliki je kapacitet tog terminala. Uz to, na natječaj su se s obvezujućim ponudama javile samo dvije hrvatske tvrtke. Ina sa 100 milijuna kubika i Hrvatska elektroprivreda s 400 milijuna. Mađari se nisu javili, a ni nitko drugi iz susjednih zemalja s jugoistoka Europe.
Razlog je vjerojatno u činjenici što je ukapljeni plin, koji bi se dovozio brodovima, 20 do 30 posto skuplji od onog koji dolazi cjevovodima, pretežito iz Rusije. S obzirom na to, ni državne ni privatne kompanije izvan Hrvatske očito nisu imale interesa obvezati se kako će uzimati taj skuplji plin sljedećih 20 godina. Mađarima je čak bila dana i fiksna tarifa prijevoza, pa se opet na kraju nisu javili iako su bili dali uvjetnu ponudu. Očito je kod potencijalnih korisnika prevladala ekonomska logika.
Taj terminal na Krku su snažno gurali Amerikanci, dijelom i zato što bi preko njega mogli Europi prodavati svoj plin koji u ogromnim količinama zadnjih godina proizvode iz škriljevca. Uz to, SAD stalno upozorava kako Europa previše ovisi o ruskom plinu što je i politički opasno te podupiru ovakve projekte koji diverzificiraju dobavne pravce. I Europska unija se obvezala dati bespovratnih 100 milijuna eura za njegovu izgradnju. No, ostatak od nešto više od 200 milijuna eura trebali bi uložiti investitori te hrvatska država.
Pitanje je sada što će biti dalje s cijelim projektom. Naime, Hrvatska je već naručila kod Norvežana brod koji bi se trebao prenamijeniti u plutajući terminal. Cijena mu je oko 150 milijuna eura. Postavljen je i rok do kada bi LNG terminal trebao proraditi – siječanj 2021. Međutim, ako nema dovoljno kupaca, a zasad nema, kome će se taj plin dovoziti. I kome onda uopće treba taj terminal.
Neće valjda samo Hrvatska, i njene dvije tvrtke, Ina te Hep, koji se na natječaj javio ‘primoran’ od države, kupovati skuplji ukapljeni plin, dok će svi ostali koristiti onaj jeftiniji ruski.
Trebat će dobro sjesti i razmisliti što dalje. Amerikancima je taj projekt jako važan, što je u više navrata isticao i njihov veleposlanik u Zagrebu Robert Kohorst, ali bi onda možda trebali i sudjelovati u njegovoj izgradnji te podijeliti s Hrvatskom financijski rizik tog posla.
U suprotnom, ne bi imalo smisla da u ovom vremenu slabašna Hrvatska, financira energetski projekt moćnog SAD-a, u kojem oni koji bi ga trebali koristiti ne vide isplativu ekonomsku računicu. Dugoročno gledano, politički je dobro za Europu, pa i za njen jugoistok, imati više dobavnih pravaca za plin čime bi se smanjila ovisnost o jednom dobavljaču, onom ruskom. U tom kontekstu spominjalo se kako će plin iz kaspijskog bazena (projekt Nabucco) doći do srednje odnosno južne Europe.
No, zasad sve je ostalo samo na projektu. Propao je i ruski plan o gradnji Južnog toka, kojim bi njihov plin do srednje Europe stizao zaobilazeći Ukrajinu. Amerikanci sada vrše snažan pritisak na Njemačku da odustane od dogradnje postojećeg Sejvernog toka kojim plin iz Rusije po dnu Baltičkog mora izravno dolazi na sjever te zemlje. Što se pak tiče LNG terminala ideja je bila dobra, a da ima zainteresiranih kupaca koji bi kupovali taj plin, za Hrvatsku bi bila i korisna.
No, s obzirom na trenutno stanje, čini se kako bi najbolje bilo, ako ne reći zbogom tom projektu, odgoditi ga dok ne bude dovoljno onih koji će zakupiti toliku količinu kapaciteta terminala na Krku da bude isplativ. Ako tih zakupaca pak i dalje ne bude, a Hrvatska nastavi s izgradnjom tog terminala, onda će u svom proračunu morati odvojiti određena sredstva kako bi sufinancirala dovršetak tog (američkog) političkog projekta. Netko će te dodatne stavke morati i objasniti hrvatskim poreznim obveznicima.