Sumorne prognoze: “Debele godine” su iza nas, a u Hrvatskoj ih gotovo nismo ni osjetili

Sumorne prognoze: “Debele godine” su iza nas, a u Hrvatskoj ih gotovo nismo ni osjetili

Godišnje okupljanje svjetske ekonomske kreme u švicarskom Davosu protječe u znaku loših prognoza. Nakon što je u ponedjeljak objavljeno da je kinesko gospodarstvo raslo najsporije u zadnjih skoro tridesetak godina, sada je i Međunarodni monetarni fond snizio prognoze rasta globalnog gospodarstva.

Christine Lagarde, čelnica te institucije, kazala je kako se umjesto najavljivanih 3,7 posto, sada očekuje rast od 3,5 posto. U kojem smjeru se ide pokazuju podaci o rastu u protekle dvije godine. Prošle, 2018. svjetsko gospodarstvo raslo je po stopi od 6,6 posto, a godinu ranije 6,8 posto.

Na pitanje prijeti li nam opet globalna recesija, Lagarde je negativno odgovorila, ali znakovito dodavši, kako prenosi Hina, da se „rizik od oštrijeg usporavanja globalnog gospodarstva zasigurno povećao“.

I gdje je tu Hrvatska, odnosno, kako ćemo mi proći u tim sljedećim, po svemu sudeći, oporijim godinama nego što je bilo ovih zadnjih nekoliko. Nama je prognoza da ćemo u ovoj godini imati rast bruto društvenog proizvoda od 2,8 posto, a u sljedećoj nam se predviđa pad na 2,6 posto.

Ali, gotovo sve zemlje iz srednje Europe pa i one susjedne koje nisu u EU imat će viši rast, neke i skoro dvostruko. Mađarska i Slovačka već dulje vrijeme su lideri u tom pogledu s rastom od oko 5 posto. Slijedi ih Slovenija s nešto više od 4 posto, BiH s 3,5, a i Srbiji se prognozira rast od 3,7 posto. I Rumunji snažno grabe naprijed po izuzetno visokim stopama, a i Bugari su u zadnjih nekoliko godina stalno iznad 3,5 posto.

Zašto je Hrvatska tako ‘uspavana’ i nijedna vlada od recesije koja nas je potopila 2009. ne uspijeva pokrenuti zemlju. Pa ni ova sadašnja iako se iz Banskih dvora stalno hvale nekim pokazateljima koji bi trebali ukazivati na poboljšanja, a zapravo je tek riječ o kozmetičkim malim zahvatima ili drukčijem računanju.

Tako su se svojedobno hvalili smanjenjem nezaposlenih odbijajući priznati da se to događa zbog masovnog iseljavanja. Ministar financija stalno govori da je „stabilizirao“ državne financije, hvali se i smanjenjem javnog duga dok njegov kolega u Sloveniji to uopće ne spominje sebi u prilog, iako je javni dug te zemlje, kako su objavili neki mediji, smanjio dvostruko više nego što je to učinjeno u Hrvatskoj.

Radi se o nižim kamatama po kojima se trenutno može zadužiti te pomaci u tom sektoru i nisu odraz nekog prevelikog umijeća. Također se i porezne olakšice, iako nisu loše, a po kojima su oni koji imaju više dobili i najviše, predstavljaju kao neka ključna mjera koja će preokrenuti stanje u hrvatskom gospodarstvu.

No, osim rasta potrošnje što utječe i na ovakav kakav jest rast BDP-a, nema nekih bitnijih pomaka. Hrvatska nema dostatnu proizvodnju, investicije dolaze na kapaljku, a vladini dužnosnici se, kako je to nedavno rekao ekonomist Ljubo Jurčić, ponašaju kao računovođe.

Zbroje ono što se prikupi i nastoje to „što bezbolnije“ raspodijeliti, pritom pazeći da pri podjeli tog kolača oni sami ne ostanu zakinuti. Na način kao što su proteklih dana svim članovima bivše uprave brodogradilišta Uljanik isplaćene njihove menadžerske plaće, a ostatak je bio dostatan za tek nekolicinu radnika kojima je na račun sjeo minimalac.

Po tom modelu, upozoravaju brojni ekonomisti, Hrvatska egzistira već dulje vrijeme. Nikakvih važnih pomaka nema u ekonomiji, o reformama koje bi dovele do učinkovitije države i smanjile troškove poslovanja poduzetnicima, nitko ne vodi računa. Nisu popularne, zbog njih se gube izbori, i naša tzv. elita koja želi na vlasti ostati što dulje, očito se ne želi upuštati u takve rizike.

I tu dolazimo do ključnog problema. U ovim „dobrim godinama“ za svjetsku ekonomiju, koje su zemlje srednje Europe odlično iskoristile, i Hrvatska je mogla barem dijelom participirati u tome. No, što će se dogoditi ako se ostvare one lošije prognoze o kojima je govorila i čelnica MMF-a, a koje će dovesti i do nižih stopa rasta nego što su sada.
Kako će Hrvatska izgurati te godine dok se ne pojavi neka vlada koja u Banskim dvorima neće biti samo „državni računovodstveni servis“ nego će pokušati nešto i promijeniti, a moguće i poboljšati, kroz stvaranje uvjeta da i kod nas investitori mogu doći i bez straha od birokratskih prepreka i eventualnog davanja mita otvarati radna mjesta i nešto proizvoditi.

Na to se rijetko tko usuđuje odgovoriti. U kojem smjeru bi mogli ići dobar primjer su zemlje koje su ne tako davno bile iza nas – Mađarska, Češka, Slovačka – loši smo mi sami sebi, jer trenutno, osim Bugarske i nema nijedne druge članice EU-a kojoj ne gledamo u leđa.