Mladoj znanstvenici Moniki Komušanac s Fakulteta hrvatskih studija gdje predaje na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo, primarni znanstveni interes je primjena znanstvenih spoznaja o stanovništvu u različitim područjima i sustavima. S Monikom smo razgovarali o demografskoj situaciji u Hrvatskoj te o mogućnostima i načinima izlaska iz ove demografski katastrofične situacije. Monika ističe kako svaka pojava i proces u društvu ima i svoje prostorno-demografske odraze što je osobito vidljivo posljednjih 20-ak godina u Hrvatskoj, ali i u zapadnom, razvijenom svijetu.

-Znanstveni interes usmjerila sam primijenjenim istraživanjima u demografiji, s naglaskom na demografske metode i modele te posebne demografije. S obzirom na dinamiku okruženja u kojemu živimo, demografski su utjecaji nikad vidljiviji i izraženiji u društvu, populaciji i prostoru općenito, ali i u specifičnim sustavima. Globalni migracijski trendovi, intenzitet prisilnih i slobodnih migracija, specifični etnodemografski procesi, imigracijski pristupi, „otvorenost“ granica i sl. samo su neki od suvremenih demografskih izazova. Takva problematika obuhvaća i niz socioloških, kulturoloških, politoloških, pa čak i pravnih pitanja poput integracije stranaca, nacionalne sigurnosti, očuvanja identiteta, izbora populacijske politike, prava nacionalnih manjina i sl. Zato su nam demografske zakonitosti i interdisciplinarna saznanja od ključne važnosti za prostorno planiranje i razvoj, ali i za bilo koju drugu vrstu planiranja što se odnosi na regionalno, izborno, upravno-administrativno, statističko….

– Već godinama živimo uz spoznaju da su demografija i negativni trendovi jedan od ključnih problema Hrvatske. Gdje smo i kako smo sada po tom pitanju?

Nažalost, negativni demografski trendovi u Hrvatskoj traju preko 30 godina, s time da su pojedini procesi i dužega vremenskoga kontinuiteta kao primjerice iseljavanje iz Hrvatske koje s naših prostora traje, s prekidima, i nekoliko stoljeća. Hrvatska je imala specifičan demografski razvoj u 20. stoljeću uvjetovan prije svega tzv. vanjskim čimbenicima, pa je, uz spomenuto iseljavanje, bila opterećena ratnim razaranjima i stradavanjima, dinamičnim povijesnim, političkim i upravnim promjenama te tranzicijskim demografskim i ekonomskim procesima nakon osamostaljenja. Poražavajući su podatci kako se broj stanovnika Hrvatske od 1991. do 2021. godine smanjio za oko 610.000 od čega u posljednjih 10 godina za čak 396.000! Osim pada broja stanovnika koji traje preko 20 godina, Hrvatsku dodatno opterećuje starenje stanovništva koje je započelo već 1960-ih godina i koje se danas najviše odražava u smanjivanju demografskih resursa i potencijala domicilne populacije, ali i smanjivanju parcijalnih kontingenata (radnoga, obrazovnoga, zdravstvenoga…). Najviše zabrinjava ugrožavanje biološkoga (fertilnoga) potencijala Hrvatske jer je primjerice od 2011. do 2020. godine nestalo oko 142.000 stanovnika prirodnim putem, koliko je bilo više umrlih nego rođenih. Takvi su nas trendovi, prema UN-u, svrstali u jedno od demografski najugroženijih područja u Europi i svijetu koje sredinom stoljeća, prema projekcijama, očekuje pad broja stanovnika ispod 3 milijuna!

– Demografija je ključna sastavnica i svakog razvoja društva, Kako uz ovakvu demografsku sliku naprijed?

Stanovništvo je temeljni resurs i nositelj razvoja u svakom društvu, a u prostorima s izraženim nestajanjem stanovništva upitan postaje njihov budući opstanak. Suvremeni demografski procesi u Hrvatskoj uglavnom su rezultat specifičnoga demografskoga i društveno-povijesnoga naslijeđa pa rješavanje ove problematike iziskuje pristupe koji će imati dugoročne demografske efekte u smislu zadržavanja postojećega stanovništva u Hrvatske i povećanja nataliteta. Izbor populacijske politike uključuje i javni konsenzus oko pitanja liberalizacije pobačaja, osobnih i ljudskih prava, društvene intervencije u pitanja reprodukcije i sl., a iskustva drugih zemalja pokazala su da ona mora biti implicitna, odnosno, instrumenti provođenja takvih politika podrazumijevaju povezivanje obiteljske, socijalne, porezne, stambene politike i svih ostalih sustava iz kojih se ostvaruju roditeljska i obiteljska prava te razne materijalne i financijske olakšice, uz stvaranje pozitivnoga društvenoga ozračja za obitelji s većim brojem djece (troje i više). S demografskoga aspekta i iz sadašnje perspektive, razina negativnosti u Hrvatskoj je takva da se problem demografske obnove i revitalizacije ne može riješiti brzopotezno, već isključivo uz zajedničko djelovanje struke i upravljačkih struktura oko strateškoga nacionalnoga pitanja.

-Imamo slučaja demografskih mjera koje su donesene u Zagrebu, a nova vlast ih želi ukinuti. Sa stručnog stajališta što mislite o toj mjeri i je l’ ona može pomoći i eventualno  proširiti na cijelu Hrvatsku?

Podržavam svaku demografsku mjeru koja donosi pomake, a prema rezultatima ankete provedene na čak 1.343 korisnika mjere roditelj odgojitelj koje mi je ustupila udruga “U ime obitelji” i podatcima Ureda za demografiju Grada Zagreba ruše se neke predrasude koje smo često mogli pročitati u medijima. Primjerice, u odnosu na 2016. godinu broj djece rođene kao treće i svako iduće porastao je za 23,8% do obustave mjere, preko četvrtine ispitanika-korisnika mjere ima posebnih životnih poteškoća poput samohrani roditelji, roditelji s djecom s posebnim potrebama i sl., gotovo 65% njih je bilo zaposleno prije početka korištenja te mjere, oko 40% je nakon uključivanja u mjeru dobilo barem jedno dijete i sl. Teško je bez stručnoga uvida i analize procjenjivati stvarne efekte te mjere na temelju nekoliko podataka s kojima nas je javnost selektivno upoznala. Ako gledamo dugoročno, cilj demografskih mjera nije samo povećati broj rođene djece ili potaknuti rađanje prvoga djeteta nego rađanje drugoga i trećega djeteta jer se time postiže jednostavno obnavljanje stanovništva prirodnom putem (za jednu generaciju roditelja potrebno je 2,1 dijete po ženi). Navedenu mjeru bi svakako trebalo proširiti na cijelu Hrvatsku, ali prilagoditi financijskim okvirima i mogućnostima lokalnih sredina, ne zaboravljajući pritom na problematiku uključivanja korisnika tih mjera u radni sustav nakon njezinoga isteka i činjenicu kako materijalni dodatci i naknade nisu glavni poticaj za zasnivanje obitelji već poboljšanje položaja obitelji s većim brojem djece u društvu i na radnome mjestu.

– Porijeklom ste i sami iz sredine koja je bila demografski bazen za Hrvatsku iz područja Bosne. Usahnuli su demografski bazeni u Hercegovini jugozapanoj Bosni, dalmatinskom zaleđu. Koje su svijetle točke i ima li ih na hrvatskom etničkom prostoru?

Demografska destrukcija je zahvatila s više ili manje negativnosti gotovo cijeli hrvatski etnički prostor. Izumiranje je u njemu prevladavajuće obilježje već u tri posljednja međupopisna razdoblja, a najveći je problem silina prirodnoga pada. Prostor kojega ste spomenuli prazni se velikom brzinom i u njemu je došlo do granice kada revitalizacija isključivo stanovništvom u zemlji postaje upitna. Ruralni, brdsko-planinski, pogranični i otočni prostori su preko pet desetljeća područja s padom broja stanovnika, a ono što osobito zabrinjava jest činjenica da depopulacijski prostor ne čine samo manja naselja i općine spomenutih karakteristika, nego i urbane sredine koje su donedavno bilježile porast broja stanovnika. Lokalne su sredine osvijestile kako depopulacija izravno ugrožava njihov opstanak te su sukladno tome počele provoditi neke od oblika populacijske politike kroz mjere besplatnoga vrtića za svu djecu (Belišće, Obrovac, Umag, Vrlika i brojne općine), izdašne naknade za rođenje djeteta (Imotski, Vrlika, Opatija, Sinj), dodjelu gradskih stanova u najam višečlanim obiteljima na određeno vrijeme (Šibenik), stambene olakšice kod kupnje prve nekretnine i oslobađanje komunalnoga doprinosa i sl. (Belišće, Vis)… Navedeni su primjeri hvale vrijedni i održavaju lokalna razmišljanja i potrebe, no bez državnih strateških poticaja demografske se negativnosti neće zaustaviti niti u Hrvatskoj niti u hrvatskoj populaciji u BiH.

– Država deklarativno vidi problem no dojam je da se tapka u mjestu i da sve što se poduzima ne daje željeni efekt?

Slažem se. Hrvatski demografi su desetljećima upozoravali javnost na demografski scenarij s kojim se nažalost suočavamo danas. Svijest o važnosti demografskoga pitanja za budućnost Hrvatske je nominalnoga značaja i ostane li takva, ista će u demografskom smislu biti neizvjesna. Opći je dojam kako formalno postoji volja na upravnoj, političkoj, institucionalnoj i inoj razini, ali je činjenica kako postojeće nacionalne mjere ne daju željene rezultate. Ne umanjujući dobru namjeru kreatora takvih mjera, analize ipak pokazuju da nema izraženijih pomaka u dosadašnjim trendovima. S druge strane, pozitivni primjeri demografskih mjera koje se provode na lokalnoj razini i koje sam spomenula u prethodnom odgovoru pokazuju da je moguće ostvariti kratkoročne efekte povećanje broja živorođene djece, a s razradom tih osnovnih mjera moguće je očekivati i one dugoročne kao što je rađanje drugog i trećeg djeteta. Nažalost, kada jedna mala država kao što je Hrvatska dosegne ovakvu razinu negativnosti za očekivati je da će procesi koji slijede biti intenzivniji, brži i s još većim posljedicama za stanovništvo i prostor što nam ne ostavlja mnogo vremena za djelovanje.

– Je li moguća demografska obnova useljavanjem stanovništva Hrvatsku i od kuda?

Načelno, postoje dva revitalizacijska pristupa koja smo profesor Stjepan Šterc i ja razradili u članku iz 2012. godine u kojem je postavljena osnovna dilema o demografskoj budućnosti Hrvatske i tri izgledna demografska scenarija. Klasičan pristup demografskoj obnovi Hrvatske može se temeljiti na stanovništvu u zemlji (domicilnoj populaciji) čiji se potencijal neprestano smanjuje i/ili hrvatskom stanovništvu koje trenutno živi izvan granica Hrvatske. Iseljenička populacija može biti temelj demografskoga opstanka Hrvatske, jer je to uglavnom mlađa populacija, s izraženim idealizmom prema Hrvatskoj i hrvatskim civilizacijskim vrijednostima pa je takav revitalizacijski pristup identitetskom hrvatskom populacijom sasvim logičan. Hrvatska nema ozbiljnih poticajnih modela povratka hrvatskih iseljenika u domovinu niti razrađen sustav mjera i poticaja s kojima bi taj povratak bio izgledan i očekivan. Mjera „Biram Hrvatsku“ kojom se nastoji potaknuti povratak radno aktivnih iseljenika u Hrvatsku i preseljenje unutar Hrvatske u demografski ispražnjene prostore Slavonije, dalmatinskoga zaleđa, Banovine, Korduna, Like i sl., isključivo je simboličnoga značenja jer obuhvaća samo jedan aspekt povratka bez dugoročne perspektive opstanka i razvoja spomenutih područja. Novi migracijski trendovi pokazuju trend pojačanoga doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Primjerice, od 2018. do 2020. godine u Hrvatsku je uselilo blizu 97.000 osoba, od čega je otprilike 75% bilo onih sa stranim državljanstvom (podatci za 2020. godinu). Za sada  je riječ o privremenoj migraciji radne snage s obzirom na to da je njihovo doseljavanje primarno vezano uz nedostatak radnika u pojedinim djelatnostima i sektorima, primjerice ugostiteljstvu, turizmu, građevinarstvu…, a dolaze uglavnom iz europskih zemalja izvan Europske unije (BiH, Srbije, Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije) i nerazvijenih azijskih zemalja. Proces je u začetcima pa je nezahvalno prognozirati hoće li to stanovništvo nakon isteka dozvola za boravak i rad ostati u Hrvatskoj no ono što možemo istaknuti je da se ni ostanak (kao ni povratak) ne događa po inerciji. Supstitucija stanovništva ne podrazumijeva apsolutnu (potpunu) zamjenu hrvatskoga identitetskoga stanovništva nekim novim stanovništvom nego postupno smanjivanje relativnoga udjela Hrvata. Proces je to koji se uglavnom događa sporo, ali u etnički heterogenijim područjima može biti dinamičniji i brži. Ubrzanju toga procesa doprinose iseljavanje Hrvata iz Hrvatske, starenje i izumiranje domicilne populacije, trend doseljavanja stranaca u Hrvatsku, ali i europski trendovi okupljanja stanovništva u razvijenim (mahom “starim”) državama i pražnjenja regionalnih demografskih “bazena” te pojačanoga demografskoga pritiska iz užega i širega bliskoistočno-mediteranskoga područja prema Europi. Ostaje pitanje u kojoj će mjeri Hrvatska biti zahvaćena supstitucijskim procesom i kakva će biti identitetska obilježja doseljeničkoga stanovništva.

– Nije samo u Hrvatskoj problem nego i na cijelom razvijenom zapadu. S druge strane po broju stanovnika Indija je prestigla Kinu. Kako na sve to gledate?

Demografske pojave sagledavaju se kroz proces preobrazbe stanovništva kojega nazivamo demografskom tranzicijom. Ta dominantna demografska teorija prikazuje razvoj neke populacije u različitim društvenim i ekonomskim okolnostima. Demografska tranzicija javila se u najprije u najrazvijenijim europskim državama koje su svoju demografsku transformaciju završile 70-ih godina prošloga stoljeća i koje se već desetljećima susreću s različitim demografskim problemima, prije svega nižim ili niskim natalitetom i blagim porastom mortaliteta (posljedice starenja). Slabije razvijene ili nerazvijene države su demografsku tranziciju doživjele kasnije, ali je kod njih ta preobrazba bila dinamičnija i brža tj. kraća. Jednostavnije rečeno, faza tzv. demografske eksplozije ili ubrzanoga demografskoga rasta (rasta ukupnoga broja stanovnika) je u tim državama izraženija, osobito kada je riječ o velikim populacijama kao što su to primjerice Indija i Kina. Prema podatcima UN-a za 2022. godinu, najmnogoljudnija država svijeta je još uvijek Kina (1,44 mlrd.) koja će se uskoro izjednačiti s Indijom u kojoj živi nešto manje ljudi (1,41 mlrd.). Takvi su odnosi očekivani jer je Indija demografsku ekspanziju doživjela otprilike desetljeće poslije Kine i ima viši natalitet od Kine koja je zahvaljujući restriktivnoj populacijskoj politici jednoga djeteta usporila populacijski porast od kraja 70-ih godina prošloga stoljeća, ali i gotovo prepolovila stopu nataliteta u odnosu na početak provođenja takve politike. Primjeri spomenutih država nam pokazuju da su demografski procesi prostorno selektivni i vremenski promjenjivi što znači da su u nekom prostoru i određenom vremenu manje ili više izraženi, ovisno o tome postoji li državna intervencija i u kojem smjeru, poticajnom ili restriktivnom.

– Profesorica ste na Fakultetu hrvatskih studija. Koliko je kod nas demografska znanost prati europske trendove?

Na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu pokrenuli smo 2018. godine jedini studij demografije i hrvatskoga iseljeništva u Hrvatskoj, ali i u okruženju. Svjesni značenja demografije za suvremeni razvoj Hrvatske osmislili smo studijski program koji je moguće studirati integrirano ili u kombinaciji s ostalim smjerovima na Fakultetu, primjerice sociologijom, povijesti, kroatologijom i komunikologijom. Nastavnici koji predaju na novom Odsjeku nisu samo priznati demografi nego i stručnjaci iz sociološkoga, kulturološkoga, jezičnoga, politološkoga, pravnoga i inih područja. Usudila bih se reći kako je izražena interdisciplinarnost posebnost demografske znanosti i našega studijskoga programa koji kod studenata razvija sposobnost sagledavanja prostorne problematike s više aspekata. Demografija u Hrvatskoj nimalo ne zaostaje za europskim trendovima što potvrđuje suvremeni razvoj demografske znanosti koji se temelji na primijenjenim demografskim istraživanjima, novim analitičko-statističkim tehnikama, metodama, modelima i sustavima te digitalnim izvorima.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Foto. Privatni arhiv