Tog povijesnog 5. kolovoza 1995. godine, drugog dana veličanstvene Oluje, varaždinske Pume, gardijska brigada u kojoj su većinom bili Zagorci i Međimurci, su prve ušle u oslobođeni Knin. I tek kada su ušli shvatili su da zapravo nitko od njih ne zna gdje se točno nalazi Kninska tvrđava na koju je trebalo izvjesiti hrvatsku zastavu.

Pitali su skupinu starijih osoba koji su oslonjeni na štapove sjedili ispred jedne kuće u središtu grada i pušili ručno smotane cigarete. Jedan od njih je ustao i poveo ih do tvrđave. Hodali su prilično dugo, činilo se kao vječnost, kazala je kasnije jedina žena koja se tog dana popela na Kninsku tvrđavu.

Kad su se konačno popeli, na jarbolu tvrđave izvjesili su 20-metarsku hrvatsku zastavu. Fotografije je snimila baš ona, Ena Šimek-Šuplika, onda su snimili i nju, nasmiješenu u vojničkoj odori pored hrvatske zastave na jarbolu. Kaže kako je taj osjećaj teško opisati. To je bila kruna i njenog ratnog puta.

Pumama se priključila odmah čim su osnovane. „Tražili su osoblje za pomoć ranjenicima na bojišnici i Ena se prijavila. Do tada je radila kao medicinska sestra u varaždinskoj bolnici. Bila je instrumentarka, pomagala u operacijskoj dvorani. Kaže da su dva događaja presudila da se prijavi u vojsku.

Gledala je hrvatske vojnike, ranjenike, koji su dolazili s ratišta u Slavoniji, ostajali su bez dijelova tijela, s teškim posljedicama. Posebno pamti slučaj jednog mladića koji je ostao bez natkoljenice i riječi drugoga, inače teško ranjenog, koje su joj se duboko usjekle u pamćenje. „Osjećao sam kao da život istječe iz mene“, rekao je opisujući trenutak svog ranjavanja.

I tada je prelomila. „Kako je rat odmicao, shvatila sam da imam iskustva u zbrinjavanju ratnih rana i povreda. Nakon osnivanja Puma, s njima sam se našla na ratištu. Prošla sam čitav njihov slavni ratni put“, kazala je. Majka je bila protiv njene odluke, kaže da zbog toga mjesecima nisu razgovarale, no, otac ju je podržao.

U Pumama je najprije radila kao medicinska sestra. Nakon toga je u brigadi poginuo jedan, kako su ih tada zvali, PD-ovac (politička djelatnost), odnosno, časnik za informiranje. Nadređeni su je pitali bi li prihvatila njegovo mjesto. Ona je naravno najprije nazvala svog oca i upitala ga: „Tata, kaj da radim?“

Prihvatila je i tako ostala na fronti cijelo vrijeme do kraja rata. S Pumama je prošla sve od oslobađanja Dinare, Bosanskog Grahova do ulaska u Knin i kasnijih vojnih operacija. Provela je u vojnom sustavu punih 15 godina.

Naravno, svi je najviše pamte po činjenici da je tog 5. kolovoza bila jedina žena na Kninskoj tvrđavi. Kaže da se na tvrđavu u prvi mah popelo njih sedam-osam i o tome se odlučivalo u hodu, po načelu tko je zapovjedniku bio u blizini. Nakon toga je stigla najava da će prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman doći na tu istu tvrđavu, dan kasnije, 6. kolovoza.

Trebalo se pripremiti, sve organizirati. Kaže da su bili predvidjeli da će predsjednik Tuđman biti na tvrđavi unutar jednog objekta, ali kako je bilo lijepo vrijeme, on je poželio biti vani. Tada joj se i obratio s pitanjem: „A vi ste?“ Ona mu je brzo izgovorila svoje podatke, a on joj je uzvratio da mu mora sporije govoriti jer je nije razumio.

„Ja sam Ena Šimek-Šuplika, narednica“, kazala je spominjući uz to i naziv brigade i da je iz Varaždina. „Da. Brzo ste ušli u Knin.Ne čudim se, budući da ni govorit ne znate sporo“, prepričala je Ena uz osmijeh taj kratki, ugodni razgovor.

Kasnije je ona nastavila fotografirati, ali je predsjednik Tuđman, prije nego je otišao helikopterom, zatražio da ju ponovno vidi prije odlaska. Kad je stigla, rekao joj je da je morao „pozdraviti svoju Zagorku“. Ena priznaje kako je bila preponosna.

Inače, prvi dan Oluje, 4. kolovoza, vodile su se bitke cijeli dan na mnogim frontama. Tako je bilo i na pravcu kojim su išle Pume od Grahova prema Kninu. Tek predvečer borbe su se malo smanjile. U zapovjedništvu te brigade oko ponoći su mnogi pozaspali od umora.

Rano ujutro probudila ju je lupnjava vrata i galama iz hodnika. Čula je da će oni koji odmah ne ustanu propustiti ulazak u Knin. Svi su uskakali u vozila, ona je sjela u vozilo zapovjednika brigade, umjesto puške nosila je medicinsku torbu i dva fotoaparata.

Prešli su preko Crvene zemlje i na ulazu u Knin dočekala ih je tenkovska kolona. Propustili su vozilo sa zapovjednikom brigade i tako je Ena bila među onima koji su prvi uspjeli doći na kninsku tvrđavu. Priznaje kako su se uspuhali dok su išli po onim brojnim stepenicama i to unatoč dobroj kondiciji.

„Uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu. I onda, stižemo na plato na tvrđavi i ugledamo jarbol na kojem se još uvijek vijorila srpska zastava. Skinuli smo je i popadali na zemlju od umora i navale adrenalina“, govori Ena

Upravo su njene fotografije najbolje svjedočanstvo tog veličanstvenog trenutka – zabilježila je povijest, od skidanja srpske zastave do podizanja hrvatskog stijega na jarbolu tvrđave u Zvonimirovom gradu.

Novinari su je često pitali je li tad bila svjesna važnosti trenutka. Odgovara kako je njoj tada bila punih 33 godina, i samo su dvojica, trojica, pripadnika 7. gardijske brigade bila neznatno stariji od nje. „Sve ostalo bila su skoro jedva punoljetna djeca. Takva su neka vremena bila“, kazala je.

Pume su u Kninu ostale još nekoliko dana. Bilo je situacija, priznaje, kad za vrijeme te akcije nije bilo hrane ili vode. „Ali, tko tvrdi da je 5. i 6. kolovoza u Kninu bio gladan, taj nije ratnik. Taj je čučao negdje u nekom zapećku. Ratnici u tom veličanstvenom trenutku nisu osjećali ni glad ni žeđ“, jasno će Božena.

U Knin je, dakako, ušla u svojim balerinkama. Kupila ih je u Biogradu dvije godine ranije, gdje su Pume jedno vrijeme bile stacionirane. Balerinke su imale cvjetove na sebi i zlatne niti. Imale su i još nešto važnije. Donosile su joj sreću. Uvijek ih je imala uz sebe uoči važnih događaja.

No, nekoliko dana uoči Oluje shvatile je da su joj ostale doma, u Varaždinu. Sestra joj je morala hitno doći i donijeti te balerinke koje su zapravo bile dio njene „ratne opreme“. Rekla joj je: „Ovo ti je od mame i mene da znaš da se moraš vratiti doma“. I vratila se. Ali, prije toga je prošetala Kninom u tim svojim, sretnim, balerinkama.

Međutim, kad su se penjali na Kninsku tvrđavu, priznaje, zaboravila ih je u automobilu. Poslije se vratila po njih i sjela na tvrđavu u tim balerinkama. Kaže da se iz ratnog perioda više ne sjeća teških stvari. „Samo našeg ponosa i onog osjećaja – da uspjeli smo“, govori. Dodaje i da je to ujedno trenutak kad je za nju rat završio i od tada “više ni s kim i ni s čim nema problema“.

Nakon toga vratila se u Varaždin svojoj obitelji. Novinarima je otkrila kako je jednom pitala sina: „Pa dobro, jesi li se ti imalo bojao za mene kad sam bila na bojištu?“ A ovo je, kaže, bio njegov odgovor: “Ma daj, mama, pa tebi se ništa nije moglo dogoditi”. I vjerojatno mi se zbog te njegove vjere i nije ništa dogodilo, govori uz osmijeh.

Otkriva i kako se kroz cijelo djetinjstvo uglavnom družila s „muškom ekipom“ te da je uvijek više bila „tatina kći“. No, dodaje, tko je bio na prvoj crti obrane zna koliko je to stresno. „Ja sam navikla na krv i rane, to mi je posao, ali kad gledaš prijatelja kako umire, to te definitivno promijeni zauvijek“, kaže.

Danas rijetko govori o tom vremenu, osim kad dođu važne obljetnice. „Tih dana osjećam pritisak u prsnom košu, teško je verbalizirati i opisati taj osjećaj duboko u meni. To su dani prisjećanja, ponovnog pregledavanja slika kojih se inače ne sjetim pogledati cijelu godinu“, priznaje.  

Ena je u ratu ukupno provela 804 dana. Nakon rata ostala je raditi u Ministarstvu obrane, umirovljena je u činu natporučnice. S 38 godina staža, od kojih je gotovo 8 godina beneficiranog, otišla je 2007. u punu mirovinu.

Kaže da kao žena nije imala nikakvih problema u zanimanju koje je uglavnom muško. Pripisuje to svom samopouzdanju kojeg je imala dovoljno za jedan takav angažman, a potom, i to ne taji, svojoj, kako je naziva, „poganoj jezičini“. Pojašnjava kako je to nekako uvijek ljude držalo na distanci.

Kad je rat završio i dalje je ostala aktivna. Priključila se veteranskoj udruzi 7. gardijske brigade Puma koja se u početku najviše brinula o braniteljima, a sada radi i na projektima koji se tiču šire društvene populacije. U zadnje vrijeme je možda manje aktivna, ali kaže kako se rado sreće s članovima udruge na obljetnicama i drugim događanjima.

Danas priznaje kako joj je taj 5. kolovoza, ulazak u Knin s Pumama i uspon na Kninsku tvrđavu, nešto posebno što se ni s čim ne može usporediti. „Meni je to apsolutno najbolji trenutak u životu. Evo, tu je zastava – i da, ponosim se tim fotkama“, kaže.

Dodaje kako nikad nije razmišljala da su to zapravo povijesne fotografije. „Meni su znali reći dečki, pa što toliko fotografiraš, što će ti to, pa ne treba bi toliko uspomena, a ja sam u nekakvom ‘zezu’ rekla – dečki, to je dokument“, pojasnila je. I u pravu je. Njene fotografije s Kninske tvrđave ostaju za povijest – u kojoj je i sama sudjelovala.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.