Nije očekivao ovakvo pitanje: Je li, bre Ivice, da li Tuđman još uvek navija za Partizan?

Nije očekivao ovakvo pitanje: Je li, bre Ivice, da li Tuđman još uvek navija za Partizan?

Ivica Kostović, posljednji šef Tuđmanova ureda, dao je opširan intervju  Večernjem listu u kojemu je uglavnom govorio o  političkoj ostavštini prvog hrvatskog predsjednika.  Ispričao je i neke vrlo zanimljive anegdote koje do sada nisu bile poznate široj javnosti.

Kako biste ocijenili Tuđmanovu politiku prema Srbima?

Bitno je spomenuti dvije stvari. Prvo, predsjednik je govorio da nema mira bez normalizacije odnosa između Zagreba i Beograda. Drugo, on je potaknuo i potpisao iznimno napredni ustavni zakon kojim je srpska manjina dobila vrlo široka prava. Istodobno je od hrvatskih Srba tražio lojalnost, da prihvate hrvatsku državu, no oni su, nažalost, uzvratili balvanima, oružanom pobunom i propagandom o ustaškoj državi. Koliko mu je važan bio suživot Hrvata i Srba, pokazuje i to što je 1999. organizirao povijesni susret s patrijarhom Pavlom, koji je dva dana boravio u Hrvatskoj i tada izjavio kako Srbi Hrvatsku trebaju prihvatiti kao svoju domovinu. Taj događaj pamtim i po jednoj anegdoti. Kad su se Tuđman i patrijarh Pavle povukli na razgovor u četiri oka, ja sam ostao u društvu s mitropolitom zagrebačkim i ljubljanskim Jovanom, koji me u jednom trenutku upitao: „Je li, bre Ivice, da li Tuđman još uvek navija za Partizan?“ Aludirao je, naravno, na vrijeme kad je Tuđman kao general JNA bio predsjednik toga beogradskog kluba. „On navija za Dinamo, a ja za Hajduk. Vatreni je navijač Dinama, a za Partizan nikad nije navijao“, brzo sam odgovorio. Vidite kakvi su Srbi. Za razliku od nas, koji u diplomatskim susretima govorimo o deklaracijama, zaštiti ljudskih prava itd., oni su kudikamo opušteniji, posjeduju sirovu duhovitost kojom se često koriste i kojom vjerojatno osvajaju i zapadne diplomate.

Tuđmana često uspoređuju s Titom, je li ta usporedba primjerena?

Njih se dvojica ne mogu uspoređivati, osim u činjenici da su obojica iskoristila ravnotežu međunarodnih silnica za uspjeh svoga projekta – Tito za uspjeh Jugoslavije, a predsjednik Tuđman za ostvarenje samostalne hrvatske države. Tito, osim što je odgovoran za poslijeratne zločine nad Hrvatima, poslije je postao crveni car i hohštapler. Tuđman to nikad nije bio, on je domoljub koji je žrtvovao položaj u Partiji i visoki položaj u JNA da bi se borio za svoje ideje…

Da, ali mnogi će reći da ih njegova bijela uniforma na mimohodu Hrvatske vojske asocira na Tita?

Ma on tu uniformu nije posebno želio. Nagovorili su ga da je odjene jer je bio vrhovni zapovjednik vojske, vrhovnik, i jer je vojska, koja je tada bila naša glavna uzdanica, trebala vrhovnog zapovjednika u uniformi. Uostalom, na vojnu paradu nije mogao doći u Bossovu odijelu. Mesića i Josipovića ne možemo zamisliti u takvoj uniformi, a Tuđmanu je ona pasala. Ne zaboravite da je bio vojnik, odatle i njegova krutost.

Kao i svaki čovjek, i on je griješio. Koju njegovu odluku, izjavu smatrate pogreškom?

On u vanjskoj politici nema grešaka. I to nije samo moje mišljenje. U unutarnjoj politici bio je odličan, ali mislim da je pogriješio što ljude iz bivšeg sustava, komuniste i udbaše, u određenom trenutku nije maknuo s vodećih položaja. Ja ne bih kopao po njihovim dosjeima, privukao bih ih da pomognu u stvaranju države, ali ne bih im dao vodeće položaje. Mislim da je tako postupio jer nije znao druge ljude. No jako je pazio na regionalnu zastupljenost ministara, na sjever, jug, istok, zapad: ako je obranu dao čovjeku s juga, policiju je dao Zagorcu; ako ima ministra Slavonca, morao je imati i nekog iz Istre. Greška mu je bila i kad je oporbu navodno nazvao stokom sitnog zuba, a mislim i da je trebao jasnije odvojiti HDZ od države. Činjenica je da je sastanke, i stranačke i državne, održavao u Uredu predsjednika.

Je li bilo još kakvih anegdota dok ste surađivali s Tuđmanom?

Nije ih bilo puno jer smo žestoko radili. Evo jedne iz vremena mirne reintegracije, dok je hrvatsko Podunavlje još bilo pod vlašću takozvane Krajine. O mojoj ulozi u mirnoj reintegraciji malo se zna jer sam se držao dogovora s generalom Kleinom da se ništa ne iznosi u javnost. Jednom sam u Kleinovu društvu helikopterom doletio u Vukovar kako bih se sastao s ravnateljem bolnice. Trebao sam vidjeti kakvo je stanje u bolnici, u kojoj je radilo puno liječnika mahom iz Banje Luke. Kad sam došao na psihijatrijski odjel, pitam: „Koliko imate pacijenata?“ „Samo ovoga jednog.“ „A što mu je?“ „Pa rekao je da je glasao za HDZ.“ Vratim se ja u Zagreb i odem na neformalni sastanak državnog vrha. Pita me Tuđman: „I, kako je bilo u bolnici?“ „Bolnica radi, ima puno doktora i malo pacijenata. Na psihijatrijskom odjelu samo je jedan, i to s dijagnozom da je glasovao za HDZ“, odgovorim iskreno. Na trenutak su svi zašutjeli, a onda su se počeli smijati pa je i Tuđman prešao preko toga. Zanimljivo je da mi je Klein nedugo prije toga rekao: „Samo mi nađi Srbina koji je glasovao za HDZ, ubrzat ćemo reintegraciju“. Ispričat ću vam i anegdotu vezanu uz moj prvi radni dan u Uredu predsjednika. Na posao sam trebao doći baš na dan kad sam trebao nastupiti na ribolovnom natjecanju u panulavanju. „Predsjedniče, ja sutra ne mogu doći na posao.“ „Kak ne možeš doći?“ „Pa obećao sam da ću doći na natjecanje u panulavanju.“ On zastane i kaže: „Dobro, ali u ponedjeljak dođeš“. U ponedjeljak, čim sam došao na posao, pita me: „I, kak si prošao?“ „Uhvatio sam najveću ribu.“ „Koju?“ „Gofa.“ „Kakvog gofa, reci to na hrvatskom!“ „Pa to vam je orhan, felun…“, a on me prekine: „Ne znaš, drugi put nauči hrvatski izraz!“ Bio je fanatik hrvatskog jezika, vadio je iz zaborava malo poznate hrvatske riječi kao što su bespuća, raspolućenost, zlosilje itd., pa je i od svog predstojnika očekivao savršeno poznavanje hrvatskoga.

Foto: Edvard Šušak/Hina