Ovih dana u hrvatskoj politici na sve strane pljušte ultimatumi. Tako je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak najavila u četvrtak odlazak s tog mjesta ako u petak u Saboru ne prođe njen Zakon o udžbenicima. To znači da bi iz koalicije s HDZ-om otišla i njena stranka, HNS, koja u Saboru sada ima četiri zastupnika.

Njen ultimatum je reakcija na ultimatum saborskog kluba Milana Bandića čiji klub u Saboru sada ima 11 zastupnika (a na izborima je osvojio samo jednog). On pak kao uvjet za potporu tom zakonu traži osiguravanje novca za besplatne udžbenike osnovnoškolcima u proračunu za sljedeću godinu. Bandić tim prijedlogom želi u cijeloj Hrvatskoj primijeniti model koji on već dulje vrijeme ima u Zagrebu, gdje učenici osnovnih ali i srednjih škola dobiju na klupe besplatne udžbenike na početku svake školske godine.

No, ta njegova ideja došla je u vrijeme kada je u proračunu Grada Zagreba za sljedeću godinu smanjio izdatke za obrazovanje, što znači da zagrebački školarci dogodine vjerojatno neće dobiti besplatne udžbenike ako se ne usvoji njegov ultimatum kojim traži osiguravanje novca za tu svrhu u državnom proračunu.

Premijer Andrej Plenković sada bi, radi zadržavanja većine u Saboru, trebao ispuniti oba ultimatuma. Usvojiti u petak Zakon o udžbenicima kako bi zadržao HNS u koaliciji te istovremeno osigurati i novce u proračunu za besplatne udžbenike u sljedećoj godini, kako bi i Bandićev klub u Saboru i dalje bio na njegovoj strani.

Za opstanak u Banskim dvorima važna su mu oba partnera. HNS jer su s njim ušli u Vladu nakon što je ekspresno izbacio Mostove ministre iz Banskih dvora, ali i Bandić, čiji su mu zastupnici prošli tjedan svojim glasovima osigurali većinu u Saboru. Među njima je bila i bivša SDP-ovka Milanka Opačić koja je podržala Zakon o državnom inspektoratu čije je ukidanje inače tražila četiri godine ranije.

Plenkovićev problem je i što se Bandić i Divjak ne podnose. Nakon što ga je ministrica prozvala da traži besplatne udžbenike za cijelu zemlju, a smanjio je izdatke za obrazovanje u Zagrebu za 50 milijuna kuna, on joj je uzvratio kako je njena kurikularna reforma „opasna za hrvatsku djecu“ te da „moli Boga da ministrici prosvijetili pamet i kupi djeci udžbenike“. Lekcije nam drži ministrica koja u dvije godine nije napravila nijednu školu, a mi ih napravili deset, rekao je Bandić i dodao kako Divjak eksperimentira s hrvatskom djecom i ponaša se kao da je to njena privatna priča jer o „kurikulumu i tabletima nitko nikad nije raspravljao“. Iz HNS-a su pak poručili Bandiću da se bavi Zagrebom, a reformu prepusti ministrici dok su njegov ultimatum nazvali prijetnjom „praznom puškom“.

Sada Plenković opet treba pozvati brojače svojih ruku u Saboru da vide koliko još spavača ima među onima izvan njegove formalne koalicije kako bi znao s kojom većinom raspolaže. Što se tiče broja ruku u Saboru, vjerojatno će sve proteći bez problema, jer su ultimatumi koje šalju i Divjak i Bandić sa svojim saborskim klubom zapravo više pozerski potezi kojima žele dati sebi na važnosti, nego što su ozbiljna prijetnja odlaskom.

HNS, naime, nema kud ako iziđe iz ove vlade. Ostatak oporbe ih je odbacio nakon što je Vrdoljak pristao ući u, kako ju je zvao, Plenkovićevu Titanik vladu, iako se na desetine puta prije ‘kleo’ kako to ni u snu neće učiniti. Također, Bandiću u Zagrebu, nakon što se riješio Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića te Ande Lederer, trebaju glasovi HDZ-ovih vijećnika za usvajanje proračuna čime bi osigurao i nastavak svog gradonačelničkog mandata bez većih potresa.

Ultimatumi koji se, s obzirom na spomenuti kontekst, šalju zapravo su pokušaj ojačavanja vlastitih pozicija u koalicijama koje su sve manje programske i imaju neki strateški cilj vezan uz poboljšanje stanja u zemlji. Više su trgovačke i usmjerene samo na političko održavanje uglavnom jedne te iste ekipe na vlasti koja svoje unosne sinekure ne želi ugroziti mogućim prijevremenim izborima. Što zajedničko imaju Jandroković, Plenković, Pupovac, Divjak, Bandić, Milanka Opačić.., da dalje ne nabrajamo.

Potvrda bezidejnosti i neučinkovitosti takvih političkih udruživanja, u kojima među partnerima gotovo da i ne postoji ništa zajedničko glede sustava vrijednosti koji zastupaju, kako na razini države tako i u vezi s gradom Zagrebom, nažalost, su i ekonomski pokazatelji s relativno niskim stopama rasta i to u vrijeme dok drugi oko nas snažno grabe naprijed, zbog čega sve izvjesnije klizimo prema europskom dnu.

Tako je, prema Eurostatu, Hrvatska po kupovnoj moći kućanstava samo ispred Bugarske, dok je Zagreb prema BDP-u u odnosu na druge glavne gradove članica EU-a, samo ispred Sofije. Dok gledamo ove političke igre bez granica, sudjelujući često u njima kroz podržavanje jedne ili druge strane, dobro je imati pred sobom širu sliku o tom nadmetanju u kojem akteri Boga mole da oni kojima prijete ne uvaže njihove tobožnje ultimatume.